Tajči – glazbeni se feniks diže iz pepela

Što se tiče njene glazbene ostavštine, moramo staviti ruku na srce i priznati da se radi uglavnom o šašavim, infantilnim pjesmicama, glazbeno i tekstualno prilagođenim uzrastu od 5 do 15 godina, koje kao takve imaju vrijednost bez koje bi nacija slobodno mogla i dalje živjeti i bez ovog velikog povratka
S obzirom da svaka tiskovina koja drži do sebe mora biti u toku s događajima tako sam i ja, da bi održao aktualnost našeg dnevnog lista, na sebe preuzeo težak zadatak analize najnovijeg fenomena na našem estradnom, i općenito kulturnom nebu, a to je, kao što već svi koji prate medije znaju – povratak famozne Tajči. To bi bila tek jedna od mnogih vijesti u trač emisijama, da se nakon nje nije digla prašina koja nam je dokazala da su naši mediji spremni prihvatiti svaku vijest koja se može dugoročnije iskoristiti. Prošli smo tjedan u “Exkluzivu” vidjeli prilog o “megapopularnoj” Tajči, koja se naime priprema za veliki povratak koji je na vrijeme najavljem, s obzirom da će se on odigrati u listopadu (listopadu?). Čini se tako da će cijela ova priča trajati jako, jako dugo. Sa televizije nam govore kako se “pripremaju koncerti po arenama bivše Jugoslavije, tisuće obožavatelja je željno očekuje i sl.”. Cijela stvar djeluje toliko megalomanski da zaslužuje posebnu analizu, a za nju se trebamo vratiti dvadesetak godina unazad.
KAKO JE SVE POČELO?
Tatjana Matejaš zvana Tajči rođena je daleke 1970. u Zagrebu, u kojem je dvadesetak godina kasnije počela svoju vrlo kratku i vrlo uspješnu glazbenu karijeru čemu je sretno pogodovao susret sa Zrinkom Tutićem, koji je pametno posložio stvari i od mlade pjevačice koja je do tada imala tek pokoji nastup i snimljen duet sa Harijem Varešanovićem (o kojem je bolje ne govoriti), stvorio nacionalni fenomen. Nastupom na tzv. “Jugoviziji” u Zadru, na kojem je u čuvenoj narančastoj haljinici (o kojoj se danas više priča nego o njenoj glazbenoj ostavštini) izvela svoj najveći hit “Hajde da ludujemo”, nakon čega je postala istinska zvijezda.
U dvije su godine izašla dva albuma s mnoštvom tzv. tinejdžerskih hitova, a sve se to događalo u sutonu postojanja bivše države u kojoj se tada, zahvaljujući Anti Markoviću, živjelo dosta pristojno, sa solidnom platežnom moći publike kojoj je ovakav projekt bio i namjenjen. Početkom rata dolazi do urušavanja velikog tržišta, zamiru koncerti, i nakon par mjeseci Tajči pakira kofere, odlazi u Ameriku, i to je kraj njene glazbene karijere, ili bar onog segmenta po kojem se o njoj kao pjevačici u domovini uopće i govori.
A KAKO JE ZAVRŠILO?
Njen je odlazak bio onakav kako ga najčešće opisuju naši iseljenici “sa dva kofera (pa neće valjda sa sobom vući špaher i regal iz dnevne sobe) i 400 dolara.” Kaže da su je htjeli poslati u Švicarsku da bude na sigurnom (ako je u Zagrebu bilo nesigurno, gdje bi je tek poslali da je živjela u Zadru ili Osijeku? Na Mars?), ali ona je otišla u Ameriku. Tamo je, kako kaže, prvih tjedan dana provela u hotelu koji joj je platio prijatelj, a onda je (pazite ovo!) -“pronašla katoličku crkvu u kojoj se otišla moliti”, a molitva je očigledno bila uslišana jer su je prepoznali i ponudili joj smještaj u zamjenu za njeno pjevanje.”
U međuvremenu je Taja, kako se još onda govorilo, studirala na “prestižnoj akademiji za dramu i mjuzikl”, ali se nigdje ne navodi je li na njoj i diplomirala, a onda je jednog lijepog dana, preko sestara Karmelićanki, upoznala i svoga budućeg supruga s kojim se nakon desetak godina iseljeništva i vjenčala. Što se tiče njene glazbene ostavštine, moramo staviti ruku na srce i priznati da se radi uglavnom o šašavim, infantilnim pjesmicama, glazbeno i tekstualno prilagođenim uzrastu od 5 do 15 godina, koje kao takve imaju vrijednost bez koje bi nacija slobodno mogla i dalje živjeti i bez ovog velikog povratka.
AMERIČKI SAN
U Americi je Tatjana pronašla svoju sreću jer ima “predivan obiteljski život ispunjen ljubavlju za tri sina i supruga” (jednog naravno), a bavi se kako kaže “duhovnom glazbom koja ima dušu”. Navodi se kako je njen projekt vrlo deskriptivnog naziva “My Perfectly Beautiful Life” pravi hit u Cincinnatiju, Ohio gdje živi s obitelji, ali se o tome u Hrvatskoj javnosti gotovo ništa ne zna. A kako bi se i moglo znati? Daleko je Cincinnaty… U kontekstu Tajčine američke karijere često se spominje “zavidna karijera u duhovnoj glazbi”, samo što mi ovdje ni ne znamo što to znači i koji dosezi u tom žanru.
ZNAČENJE VJERE
Tajči je pravu utjehu i smisao svoga života pronašla u vjeri. Napominje da je u Americi “prošla duhovni put” i da joj je “vjera pomogla da se oslobodi dotadašnjeg imidža”. Također, ne zaboravlja reći da se “pomoću vjere riješila statusa i opterećenja zvijezde”, što joj je očigledno pomoglo da odabere pravi životni put. Ipak, ako realnije pogledamo, malo je nelogično da se nakon ovakvih izjava u kojima se želi riješiti imagea, statusa i opterećenja zvijezde, odjednom vraća na pozornicu i to u maniri najvećih svjetskih glazbenih diva, ali to je valjda nešto što ja ovako (pre)opterećen ne mogu razumjeti. Važno je samo da na koncertima ne kombinira pjesme iz ovog prevaziđenog i prezrenog perioda s onim novim, duhovnim, jer bi bilo doista neukusno da nakon neke pjesme u slavu Gospodina vrckavo zapjeva “sedamnaest mi je godina a još se nisam ljubila / a baš bi probala”.
KOJI JE POVOD SVEMU?
Više je razloga zbog kojih se Tajči odlučila na ovaj veliki come-back, a ona ih sve navodi. Prvi je taj što se, čekajući nalaze biopsije, zarekla da će u slučaju dobre vijesti “doći u Zagreb i napraviti koncert pun veselja” (hm, malo neobičan zavjet). Drugi je razlog što su je “obožavatelji” već dugo putem facebooka nagovarali da se vrati i ponovno zapjeva. Sad, ja nemam baš neko visoko mišljenje o ljudima kojima dan započinje i završava facebookom, a ni o onima koji na osnovu njega donose važne odluke, ali dobro. Zadnji je razlog taj što je htjela svom najstarijem sinu pokazati kako će izgledati njeni nastupi u domovini. Ona također kaže da su se “izgradile lijepe arene po Hrvatskoj” što je očigledno bio jedan od poticaja da se vrati onako kako misli da joj dolikuje. Sve je to lijepo, ali mi djeluje nekako megalomanski s obzirom o kolikom se projektu radi, ali to je rizik koji ona sam preuzima sa svim dobrim i lošim stranama.
ZOV RODNE GRUDE
Jedan od razloga Tajčinog povratka je i njena ljubav prema domovini koja nikada nije bila upitna. Ona sama često napominje kako je iz Zagreba otišla tek nakon zadnje uzbune tj. početkom veljače ´92.g. što će reći tek nakon 5 mjeseci rata. Moram napomenuti da je imala sreću, jer da je živjela u Zadru ili Slavonskom Brodu i tu čekala zadnju uzbunu za otići, ne bi čekala pet mjeseci kao u Zagrebu, nego pet dugih godina. Iako joj neki zlobnici zamjeraju da je pobjegla, ti bi ljudi trebali znati da je ona često obilazila bolnice, kako kaže ” ne na političkom nego na humanitarnom nivou”, kao i to da je bila uključena u humanitarne akcije. Ali o tome se malo govori jer je neukusno brojati koliko je puta koji pjevač posjećivao dječje bolnice. Također je neprimjerena Tutićeva izjava da je otišla šest mjeseci prije isteka ugovora i tako “bez plaće ostavila 35-oro ljudi iz njenog tima”. To je nelogično jer je pitanje gdje bi to ona u tim teškim ratnim godinama uopće i nastupala iz zarađivala novce za tolike ljude. Možda u Vinkovcima ili Vukovaru?
Neki joj zamjeraju što se udala za Amerikanca, ali to su već niski udarci, jer i njeni sinovi Dante, Evan (a ne Ivan kako neki krivo kažu) i Blais (a ne Blaž kako neki krivo kažu) sasvim dobro govore nekoliko hrvatskih riječi, a gospođa Cameron će se sigurno pobrinuti da materinji jezik nauče još i bolje.
BEZ STILISTA NE MOŽE!
Ono što je sada neminovno je njeno pojavljivanje u javnosti u što smo se mogli uvjeriti već nakon te prve pressice, jer je već sutra o tome pisano u svim novinama, a gostovala je i u središnjoj informativnoj emisiji. Sjećam se jednog njenog gostovanja još u ona doba, kada je na pitanje o tome koliko stoji iza svojih pjesama, odgovorila da su te pjesme pisali ljudi koji su prethodno čitali njene dnevnike. Od tada je rado viđam u javnosti jer volim tu njenu iskrenost i neposrednost. Vidjeli smo i mamu koja je bila ipak malo patetična govoreći nešto o majčinom blagoslovu i sličnim stvarima, ali to je njeno roditeljsko pravo.
I sve je to bilo podnošljivo dok se nije na ekranu (već prvi dan) pojavio stilist koje će brinuti o njenom izgledu. Saznali smo da će Taja biti “spektakularna i famozna”. Ah, jedva čekam vidjeti njen stajling. To će mi obogatiti život. Jer bit će to, kako nam je sav ozaren (pojavljivanje je to na televiziji, nije to bilo što) najavio ovaj umjetnik, “nešto spektakularno”, jer je jako voli s obzirom da ju je već sa tri godine počeo slušati i pjevati njene pjesme. A, tako… Onda nije ni čudo da je postao stilist. Postavlja se pitanje – zašto za komentar o povratku jedne pjevačice ne pitaju nekog glazbenika ili producenta, nego nekog tko se bavi šminkanjem, oblačenjem, ili čime već. To najbolje govori što je na našoj sceni bitno i čemu će se u ovom povratku poklanjati pažnja javnosti.
I ŠTO SAD?
Ovaj je povratak najavljen kao “spektakularan”, s vrhunskom ekipom i podrškom eminentnih američkih suradnika, među kojima se posebno spominje Bryan Lenox, kao i glazbenici iz Nashvillea (da ne misli možda svoje pjesme izvoditi u country aranžmanima?), a cijela bi stvar trebala koštati najmanje milijun dolara. S tim projektom misle se napuniti najveće dvorane u regiji, tj. arene u Ljubljani, Zagrebu, Splitu i Beogradu, kao i sarajevska Zetra. Ne bih htio umanjivati radost i optimizam, ali Tatjana bi ipak trebala biti svjesna da je prošlo 20 godina, da ovo više nije ona situacija, da nema materijala ni za pošteni koncert, a kamoli da s njime “puni najveće dvorane”, te da bi vrlo lako mogla doživjeti fijasko.
S pravom se postavlja i jedno vrlo važno pitanje – što ona u stvari uopće i misli svirati na tim nastupima? Tako veliki koncerti ne bi smjeli trajati kraće od dva sata, a ona sa oba svoja ondašnja albuma ne može skupiti više od sat i pol materijala, osim ako ne misli po pet puta ponavljati najveće hitove poput “Don Žuan i Smokvica” ili “Hajde da ludujemo”. Opet, ona stalno napominje kako je otišla u Ameriku da bi raskrstila sa dotadašnjom karijerom pa nije jasno zašto joj se vraća. S druge strane mora biti svjesna da “duhovna glazba” ovdje i nema neku tradiciju i prođu i da s njom može napuniti eventualno neku školsku dvoranicu. Najgore bi pak bilo da sa sobom dovede nekog kvazi sveca i iscjelitelja kakvih je puna Amerika, a koji na seminarima “liječi” umiruće i propagira skromnost i skrušenost iako privatno živi kao prebogati šeik. Ali to se vjerujem ipak neće dogoditi, jer bi bilo suviše blasfemično. 
“LUDOVANJE S DUŠOM” – TEŠKA KONSTRUKCIJA
Normalno je da ovaj povratak izaziva različite komentare. Dok se jedni vesele dobroj zabavi ima i onih koji se boje da će dominirati medijskim prostorom, a neki idu toliko daleko da su je već unaprijed vjenčali s Dikanom Radeljakom. Drugi je pak upozoravaju “Ajde Tajči, ne luduj. Ostani u Americi i pjevaj po crkvama, jer bi ovdje, baveći se muzikom, gladovala”, ali je po meni stvar koja najviše smeta sasvim neprimjeren naziv cijelog projekta “Ludujmo s dušom”. Duša je nešto što nije za ludovanje, a sam taj nesretni sklop riječi, koji bi vjerojatno trebao povezivati njenu prvu teen-idol fazu s ovom duhovnom, asocira na smještanje u neku zdravstvenu ustanovu zatvorenog tipa, na što Tajči sigurno nije mislila kada je pokrenula ovu lavinu u Hrvatskim medijima.

 DON ŽUAN I SMOKVICA

Ti si moja ljubilica malena
Ja sam tvoja varalica šarena
Baš si sladak ne mogu odoljeti
Mogla bih te pojesti
Don Žuan i Smokvica
To su para dva
Ljubili se grlili
Sve do pola dva

 BUBE SU U GLAVI

Imam momka koji često putuje
Malo se napije pa luduje
Ima da me nije zvao cijeli dan
Više mu se ne sviđam
(hajde malo mrdni guzom)
Bube su u glavi proći će i to
Ma nije ništa opasno

 MOJ MALI JE OPASAN

Moj mali je opasan
Kada je mjesec mlad
Moj mali je opasan
Kad krene u grad
On nosi jaknu sa nitnama
I pije pivo bez pjene
A voli samo mene
Volim ga dirati i maziti i ljubiti
I svi mi kažu glavu ću izgubiti

 ZAUVIJEK 19

Govore mi da ću jednom bit pametnija
Ali neću biti sretnija