Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

“Biti tata jedno je od najdragocjenijih iskustava koje sam stekao”

Autor: Ante Rogić

22.02.2013. 23:00
“Biti tata jedno je od najdragocjenijih iskustava koje sam stekao”

Foto: Ivan JAMIČIĆ



Roman Simić Bodrožić jučer je gostovao u Zadru, te je predstavio svoju novu knjigu “Nahrani me”, u izdanju Profila. Treća zbirka kratkih priča dolazi nakon zbirke “U što se zaljubljujemo”, te donosi priču o djeci, obitelji…
Umjesto romana dobili smo ponovno zbirku priča? Hoćete li uopće pokušavati izdati roman ili ćete se jednostavno prepustiti kratkoj priči? Je li to vaša odrednica?
– Ma, bilo bi sjajno napisati roman, ali ja jednostavno želim pisati. Što će to na kraju biti – pjesma, pripovijetka, drama – nije mi najvažnije. Ono što jest važno, i oko čega strepim svaki put kad sjedam pred ekran, jest hoću li u svijetu oko sebe prepoznati stvari koje će me natjerati da ih zapišem, snage da to napravim dobro. Roman i priča tu su nešto poput stotke i maratona: traže se različiti talenti i različite moći, discipline se ne mogu zamijeniti, uspjeh u jednoj ne jamči uspjeh i u drugoj, ali sredstvo, radnja i potreba zapravo su isti. Meni je, eto, u cijelom tom poslu najljepše – trčati.
Beneficirani staž
Vaša posljednja zbirka nosi naslov “Nahrani me”. Zašto taj naslov i koliko je stvar u tome “nahraniti”, odnosno omogućiti?
– Između svih ostalih stvari kojima se bavi, “Nahrani me” je možda najviše knjiga o roditeljstvu. Naslov je neka vrsta sažetka, jedan jedini imperativ ili molba na koji bi se cijelo to silno bogatstvo osjećaja, situacijā i odnosa moglo svesti – onaj koji bi (vjerujem) izabralo dijete. Ali, hrana o kojoj pišem nije ni brza, ni laka. Nahrani ih i voli ih, a sve ostalo će ionako biti kako će biti, kaže jedan od likova u knjizi, a ja bih sažeo još malo: nahrani ih ljubavlju. Zvuči jednostavno, ali nije, nimalo. U ovih jedanaest priča dio je svih onih iskustava koja sam o toj temi stekao sām – s četrdeset i jednom godinom staža djeteta i posljednjih sedam roditeljskog radnog staža. Uz Klaru i Donata: beneficiranog.
Je li ovo svojevrsna zbirka odrastanja? Nakon knjige o zaljubljivanju, koje se nekad može protumačiti kao nešto infantilno, ili čisto afektivno, dolazi knjiga o djeci, odgoju… što je nešto ipak puno ozbiljnije?
– Knjiga o odrastanju, da; ali i knjiga o zaljubljivanju, o ljubavi, o braku, o društvu u kojem živimo – jer sve nas to određuje i kao roditelje i kao djecu. Ona je možda najmanje o odgoju, zato jer sam u zadnjih sedam godina naučio i to da je davanje savjeta o tome kako odgojiti dijete najbolji put da izgubite prijatelje, znance i poslovne partnere, a i zato što ne vjerujem u književnost koja donosi formule i gotove odgovore. No, djecu odgajamo i onda kad nam to nije namjera – svime što činimo pred njima, onime kakvima nas vide, a gledaju nas stalno – pa bi nekog pokušaja odgoja možda moglo biti i u ovoj knjizi. Priče o samohranom roditeljstvu, o neželjenom roditeljstvu, o nemoći roditelja i nemoći djece, o njihovom udaljavanju i gubitku, o svim onim razlozima zbog kojih se međusobno gubimo; možda se nešto može razabrati i iz njih, ali i iz smijeha, i jako puno ljubavi koje u ovoj knjizi ima. Da ne bi bilo zabune – sve je to zbog ljubavi; i djeca, i pričanje priča.
Kao lijepo putovanje
Kako Vi gledate na odgoj djece? U tom kontekstu i na rasprave i napise u medijima oko zdravstvenog odgoja, odnosno četvrtog modula?
– Meni je žao što je u toj raspravi sve postalo važnije od argumentiranog razgovora; što malo tko od onih koji su protiv mari za ono što u tom modulu doista piše, što malo tko od onih koji su za razgovara o onome što u njemu treba popraviti, gdje je manjkav… što nas je cijela ta priča razvrstala po rovovima, a iz rova se nikad ne vidi bog zna što. Djecu smo opet uključili u bitke koje nisu njihove, preko njih se tuče, bjesni i mrzi, pozivajući se na njihove interese i njihovu budućnost. U to, nažalost, ne vjerujem. Ne vjerujem da način na koji se ova rasprava vodila donosi išta dobro – ni nama, ni njima, ni Hrvatskoj u kojoj će sutra živjeti.
Prošlo je dosta vremena, sedam godina, od posljednje knjige? Zašto? Koliko djeca tu igraju ulogu?
– Sedam godina od zadnje knjige, sedam godina od prvog djeteta – ne želim zvučati paranoično, ali nekako slutim da poveznica postoji. Biti tata jedno je od najdragocjenijih iskustava koje sam imao prilike steći i urodilo je daleko najvrednijim plodom; ništa se ne može mjeriti s njih dvoje. Sve to moćno i novo i prastaro čime nas je život zapljusnuo kad smo dobili klince, jednostavno me usisalo, uzelo mi neki moj uhodani život i planove a da to nijednom (ili barem ne više od pet-deset puta) nisam zažalio. Niti u tome prestao uživati. To je kao jedno od onih lijepih putovanja na kojima ne želite fotografirati, želite uživati u onome što vam se događa. Tako je bilo i s ovom knjigom. Roditeljstvo je, na kraju krajeva, pokrenulo pisanje, a ni u jednom ni u drugom ne treba žuriti; najvažnije je stvar napraviti dobro.
Zadru se uvijek vraćam
Knjigu ste predstavili u rodnom gradu. Zadar zauzima mjesto i u uvodnoj priči. Koliku važnost on ima u vašem životu?
– Zadar je rasut u svemu o čemu pišem, nekad je to slika, sličica, nekad miris, boja, prizor, obris – nekad cijela priča – u ovoj knjizi ih ima nekoliko. Jedan od meni najdražih domaćih pjesnika i promatrača, Danijel Dragojević, rekao mi je nedavno da on tlocrt Zadra osjeća u svim mojim knjigama i pričama, u njihovoj arhitekturi, omeđenosti, otvorenosti na jednu i zatvorenosti na drugu stranu. Ako je tako, sretan sam. Zadar mi mnogo znači, ali koliko taj moj grad ima veze s ovim u kojemu danas žive ljudi, uključujući i meni najbliže, roditelje i brata, ne znam. Znam samo da mu se vraćam, ili da ga se sve ovo vrijeme nisam uspio osloboditi.
Jednom ste spomenuli kako, ipak, od svih faktora, najveći utjecaj na vas imaju emocije?
– Da. Kao piscu važne su mi jer mislim da tekst u čitatelju nešto mora pomaknuti, promijeniti, makar i na kratko, makar i samo za milimetar. Zvuči naivno, ali doista vjerujem da književnost mora mijenjati svijet, svijet u svakome od nas; da ne vjerujem da to može književnost i da to mogu ja, ne znam koji bih drugi motiv imao da nastavim pisati. Emociju sam prepoznao i kao neko svoje polje interesa; primijetiti ono kraj čega drugi prolaze, pokazati priču ondje gdje drugi misle da je nema, stvoriti je od neuhvatljivog. I učiniti da ta priča nekome nešto znači, ne kao parola ili skup ideja, nego kao emocija, ono što u čovjeka ulazi trajnije i dublje. Za mene kao pisca, osjećaj je ujedno i jamstvo poštenja; ako vas ne dira ono o čemu pišete, ne možete očekivati niti da će dirnuti ikoga drugoga.
Kome je namijenjena vaša knjiga?
– Svima. Za početak, roditeljima i djeci (svatko je nečije dijete, tako da su kvalificirani svi). Zatim bračnim partnerima, starijima i mlađima i naposljetku: onima jačih živaca. Toliko djece i toliko roditelja na jednom mjestu može podnijeti samo čitatelj spreman na sve.