Ja sam živi dokaz da nema kruha bez motike

Kad sam u 48 godini života i sa 30 godina radnog staža ostao bez posla, bez ikakvih primanja ali i bez uvjeta za prijevremenu i starosnu mirovinu počeo sam se vraćati motici, kaže Ivica Grubić Lolo iz Briševa koji već 15 godina svakodnevno kopajući prehranjuje sebe i svoju obitelj
U petom razredu jedne zadarske osnovne škole na pitanje učitelja tko zna što je  motika, ruku je podigao samo  jedan od ukupno četrdesetak  učenika:
– Ja poznam Lolu, a on je  tata-mata za motiku, reče  dječak.
Nije, dakle, znao odgovoriti, ali je znao tko zna i to je  već nešto.
Lolo , kako od milja zovu  stasitog Ivicu Grubića (61) iz  Briševa na ti je s motikom  otkad zna za sebe, doslovce  živi od tog osnovnog alata u  poljodjelstvu, oruđa starijeg  od pluga. Jer, podsjetimo,  čovjek je najprije radio sam,  kasnije je pripitomio životinje  da mu pomažu u radu. Danas  više nema ni konja ni volova,  nego traktore i motokultivatore.
Nadnica na Barabuši
– Ima, ali bez motike se ipak  ne može, kaže  Lolo  kojega  smo zatekli u jednom od sve  brojnijih maslinika u  briševačkom polju. Točnije na  Barabušama ponad znamenitog Kvartira u Grusima gdje je  crkvica iz 11. stoljeća. Utvrdu  Kvartir nisu uspjeli osvojiti ni  Turci u svojim pohodima, a i u  našem Domovinskom ratu  odatle su briševački branitelji  motrili i branili pa definitvno  protjerali neprijateljsku vojsku koja je zakratko bila okupirala selo.
Sve ovo dobro zna i  Lolo ,  ali nemojmo, kaže, sada o  tome.
– Vidite, vlasnik ovog nasada frezom je uredija zemlju  između redova. Strojem nije  iša blizu maslina jer bi ih oštetija ili, nadajbože, polomija,  pojašnjava  Lolo , dok vještima  zamasima okopava i rahli zemlju ‘ciko’ uz masline. Prethodno je prema preporuci  stručnjaka oko svake bacija po  dvi-tri šake Kana, dušičnog  gnojiva, koje kao prihrana u  ovoj fazi vegetacije maslinama najviše odgovara.
– Kan triba zakopati da ne  izvitri, govori  Lolo , koji se  razumije u raznorazne poljodjelske poslove, sadnju voća i  povrća, okopavanje biljnih usjeva i sve ostalo što težak triba  znati.
Posao u spomenutom masliniku, gdje je obradio i prihranio 120 stupi maslina, završio  je za četiri sata i zaradio okruglo 100 kuna.
Pola nadnice. Cila za 8 do 9  sati rada vridi od 200 do 250  kuna zavisno do vrste posla.   Lolo  kaže da kopa svaki dan,  osim nedjeljom i blagdanom.
– Zovu me čudo, ne mogu  odoliti pozivima i to ne samo  iz Briševa, već i susjednih sela,  sa Stanova, otoka..
Bez posla i mirovine
Ljudi se polako vraćaju zemlji, obrađuju je pa tribaju  one koji znaju kopati.
– Kopam cili život, ali motici  kao izvoru prihoda počeja san  se vraćati 90-ih godina prošlog  stoljeća, kada smo ja i moja  obitelj ostali bez sredstava za  život. Supruga je izgubila posao u propalom Bagatu, ja u  Mesoprometu. Ona je u  međuvremenu uspjela do kakve-takve mirovine od 1.000  kuna, a ja sam ostao ni na  nebu ni na zemlji. U 48. godini  života sa 30 godina radnog  staža, bez uvjeta za prijevremenu i bez godina potrebnih  za starosnu mirovinu.
– Ni posla ni mirovine, kaže   Lolo , koji je počeo zarađivati  svoj kruh s nepunih 18 godina.  Najprije u ustanovi Put, nakadašnjem poduzeću za ceste  kod pokojnog Ignjatovića. Zatim u Čistoći, pa na brodovima dubrovačke Atlantske  plovidbe i slovenske Splošne  plovbe iz Pirana. – Bija san  noštromo, šef palube, kaže   Lolo , otkrivajući da je navigavanje napustija ponajviše  zbog domotužja za svojim  Briševom i da bi bija uz svoju  obitelj, suprugu Savu i sina  Marka.
Kriza i povratak motici
– Motici san se, rekoh, vratija prije 15 godina. Ovo je sad  dobro kako je bilo na početku.  Nije se odmah moglo zarađivati, mali mi je iša u školu,  a namaš mu dati za autobus.  Ali s vrimenom, kad uđeš u  štos, kao i u svakom poslu, kad  se pročuje da si dobar ljudi  zovu i tako se počelo nešto  bolje zarađivati. Danas sam  zadovoljan, imamo fala Bogu  svega, ništa nam ne fali, govori   Lolo . Sin je završija za zidara,  ali radije radi uz mene, kopa i  nadničari, kaže  Lolo .
Na upit hoće li se svi ljudi  početi vraćati prirodi i poljoprivredi  Lolo  također ima  zanimljivo razmišljanje: –  Hoće, jer nastavimo li isti ovu  ‘umjetničku’ hranu, umjetno  uzgojeno meso, voće i povrće  mi smo gotovi. Nema nam  života. Naša je šansa da radimo svoja polja, razvijamo  poljodjelstvo u kojemu će  kakvoća biti važnija od količina. Jer samo na zdravoj  domaćoj hrani ljudi mogu biti  zdravi, siti a ne debeli, govori   Lolo  kojega ova kriza toliko i  ne zabrinjava. Je, veli, ako se  ovako nastavi za 20 godina i  prije možda ljudi neće moći  kupiti gorivo za traktore i freze. A možda goriva više i ne  bude. Tada bi opet mogla doći  do izražaja izreka: Nema  kruha bez motike. Toga se ne  triba plašiti. Kopanje daje  kondiciju, jača duh, ljudi će  biti zdraviji i duže živjeti, kaže   Lolo . On će veli, zato nastaviti kopati i kad za nekoliko  godina ode u starosnu mirovinu.
I tako, dok neki muku muče  kako sačuvati preko noći  stečeno bogatstvo, drugi čekaju da im mana padne s neba,  treći sedmicu na lotu, Ivica  Grubić  Lolo  iz Briševa ide  polako naprid. Spokojan, mirno kopa. Kopa, a osmijeh mu  ne silazi s lica.

Gospodin s motikom u futroli

U ovo doba godine susreo sam jednom Ivicu Grubića Lolu i na trajektu,  putujući iz Zadra prema Ižu. Preplanuo, nasmijan kao uvijek, u laganoj  besprijekorno ispeglanoj košulji, štofanim hlačama i oglancanim postolima,  doimao se kao da ide na feštu.
– Iđen, zva me Stojko da ima ništo posla u vrtlu i oko maslina, reče  Lolo  . U ruci je držao putnu torbu s futrolom.
Na odredištu u Ižu Malom, iz torbe je najprije izvadija trliš, radno odijelo,  prisvuka se pa iz futrole izvukao motiku i, ajde udri okopavaj krumpire i  kapulu, posici redinu, uredi oko maslina i voćaka… Predvečer, kad je posao  dovršen, otuširao se, večerao, malo popričao s domaćinom Stojkom  Suraćem i njegovom suprugom Svjetlanom pa na počinak. Ujutro ja valjalo  rano ustati na trajekt za Zadar pa u Briševo gdje čekaju novi poslovi.
– Kopati nije lako. Nije ni prikoviše teško ako znaš s motikom, pojašnjava   Lolo . A kopanje, kao i svaki koristan posao, ako sam dobro razumija Lolu,  ne donosi čoviku samo zaradu nego i unutarnje zadovoljstvo zbog dobro  obavljenog posla.
– E, tako, dobro si razumija, reče na kraju  Lolo  zadovoljan i zbog dobro  obavljenog posla kod vrsnog maslinara Stojka, ali i što je od iške nadnice u  njegovu džepu 200 kuna više.

Zapni pa ćeš uspiti

Hrvatska ima milijun hektara neobrađenih površina, 330.130 nezaposlenih, 70.000 ljudi radi, a ne prima plaće, uvozimo hrane za tri milijarde  eura godišnje..
– Što prije shvatimo da nema kruha bez motike, bit će bolje. Triba zapeti,  truditi se pa ćeš uspiti, jer nema uspjeha priko noći, kaže  Lolo

MOBNA

Briševljani su oduvijek slovili kao dobri kopači. Svojedobno u tzv.  mobnama, na zajednički besplatan rad u poljima  Lolo  je još kao golobradi  dječak pozivan na kopanje sa znatno strarijima, primjerice Gajom Bulićem,  Ivom Jusupom, Šimom Rončevićem, Krstom Grabovcem, Vinkom Milinom  i drugima, od kojih većina više nije živa. – Svi smo disali kao jedan. Sad je  malo drukčije, ljudi gledaju svoje interese i malo mare jedan za drugoga,  kaže  Lolo , ne misleći pritom samo na stanje duha u Briševu.