KK ZADAR Krah jedne klupske politike

Baš u danima kada se s radošću prisjećamo jednog od najvećih uspjeha u povijesti zadarske košarke i sporta uopće, naslova prvaka Jugoslavije iz 1986., o čemu će u ponedjeljak u Zadarskom listu izići i poseban prilog na osam stranica, Košarkaški klub Zadar ponovno trese kriza. Zapravo, pogrešno je reći “ponovno”, jer ta je kriza prisutna već godinama, samo se u određenim razdobljima više ili manje manifestira. A po slobodnoj procjeni mnogih navijača, domaći poraz od Gorice spada u jedan od najsramotnijih u klupskoj povijesti. Sjetili su se svi odmah debakla u Vinkovcima sredinom devedesetih (-43), no bila su to neka druga vremena. U novije vrijeme nezabilježeno je da je Zadar, kao član regionalne lige, u Ligi za prvaka Hrvatske izgubio tri utakmice od A-1 ligaša i nakon sedam kola bio na pretposljednjem mjestu s omjerom 2-5. I dok smo visok poraz od Kvarnera u Rijeci uzeli kao kiks, a onaj od Zagreba u Trnskom kao nešto što se može dogoditi, onaj od Gorice na domaćem terenu je sramota preko koje se ne može samo tako prijeći.
Sramotna predstava
Prvo o samoj utakmici. Uz neizostavne čestitke Gorici, koja se pošteno borila, igrala bolje većim dijelom susreta i posve zaslužila malo sreće na kraju u vidu Mašićeve pobjedničke trice u posljednjoj sekundi. Čestitke zaslužuju i Zadranin Marin Zrnić (11 poena, 4 skoka) i Borna Kapusta, koji je sakupio više asistencija (9) nego cijela zadarska momčad (7), ali i ostatak družine predvođene trenerom Josipom Sesarom. No, Gorica je prije svega iskoristila psihofizičko stanje zadarske momčadi, za koje je doista teško pronaći pridjeve. Ne može se ni u koga uprijeti prstom i kazati da se nije htio boriti, to ne bi bilo pošteno, ali igrači Zadra bi trebali pogledati snimku te utakmice i zapitati se kako je bilo onima koji su tome morali svjedočiti uživo.
Ako ih to dira. A trebalo bi, jer pored svih problema u kojima se klub nalazi, a koji se reflektiraju i na njih, ne smiju zaboraviti da nose dres jedne košarkaške institucije, s kojom se još uvijek budi i liježe dobar dio Zadrana. Bez obzira što je taj dres možda star tri godine i što im klub nije uspio osigurati ni novu opremu, ali grb i onih pet slova – Zadar – moraju se poštivati. Individualno i kolektivno bila je to sramotna predstava igrača, od kojih mnogi vjerojatno misle da zaslužuju bolje, ali onda bi to trebali pokazati na terenu. U završnici je stvari u svom stilu pokušao spasiti Ante Delaš, ali ne može ni “sv. Ante” svaki put biti spasitelj. Ovaj put to ne bi bilo ni zasluženo.
Trenerova odgovornost
Odgovornost, naravno, snosi i trener Ante Nazor, koji je po svemu sudeći izgubio kontrolu nad igračima. Jer ako on sam kaže da ne zna zašto oni ovako izgledaju (nije prvi put), a imali su more sastanaka tijekom sezone na kojima nije dobio odgovor, onda je očito problem unutar momčadi nešto dublji. “Velika većina mojih igrača nisu profesionalci, nego im je košarka hobi”, vrlo su oštre riječi koje je uputio Nazor. No, valja reći da je upravo on, u suradnji sa sportskim direktorom Brankom Skročom, te igrače selektirao.
Istina, da je ostao Glenn Cosey ili da je barem za njega dovedena adekvatna zamjena, Zadar bi vrlo vjerojatno većinu ovih utakmica dobio, ali u ovom konkretnom slučaju to ne može i ne smije biti opravdanje. Bez uvrede ikome, ali Zadar je, u jednoj od najljepših dvorana u Europi, koja nosi ime legendarnog Krešimira Ćosića, izgubio od Gorice. To je jednostavno nedopustivo i ostat će zauvijek zapisano kao jedna od najvećih sramota nekad velikog kluba. Nazor nakon utakmice nije ponudio ili dao ostavku, što je čest slučaj u ovakvim situacijama, već je lopticu prebacio na upravu kluba. I tu dolazimo do ključnog dijela priče.
Uzroci krize
Glavni problem Košarkaškog kluba Zadar nije Ante Nazor niti bilo tko od igrača, nego vlasničko-upravljačka struktura koja već godinama proizvodi samo neuspjehe. Jer mogli bismo sada potrošiti još jednu novinsku stranicu da nabrojimo sve igrače i trenere koji su se proteklih godina izmijenjali na Višnjiku, ali time bi samo dokazali da nije problem bio u njima, nego u onome tko ih je dovodio i plaćao. I nije uopće problem poraz od Gorice, on je samo kulminacija jedne rezultatske krize, problem je što KK Zadar već godinama stagnira – ne napreduje. Ni u jednom segmentu. Osim što je uspio na ovaj ili onaj način riješiti dio duga, klub se proteklih godina nije pomakao s mrtve točke – ni u sportskoj politici ni u marketingu ni u bilo kojem drugom segmentu.
I po svemu sudeći tako će biti dokle god Grad Zadar kao većinski vlasnik, zajedno s upravom kluba koju je postavio, ne pronađe investitora, strateškog partnera ili nazovite ga kako hoćete, koji će uložiti svoj novac i preuzeti upravljanje klubom. Sve ostalo je prelijevanje iz šupljeg u prazno, jer sadašnji vlasnik iz godine u godinu samo potvrđuje svoju nesposobnost da od Zadra napravi europski klub, kakav po tradiciji, uvjetima i broju poklonika zaslužuje biti. Ovako, jedne sezone će Zadar biti 13., jedne šesti pa će izgubiti trofej na jednu loptu ili će ga možda kojim slučajem i osvojiti, ali bit problema ostat će ista. I neće se riješiti milijunskim rebalansima proračuna svake godine, koji samo dodatno frustriraju građane i navijače i odmiču ih od kluba koji im je nekada bio svetinja. Danas je malo takvih, a bit će ih sve manje ako se ovakvo stanje nastavi.