Krenuli pirevi, a para nema

Sezona pireva je krenula. Tako sam i ja dobila pozivnicu za pir jednoj daljnjoj prijateljici, mogla bih je čak staviti i u kategoriju poznanika. Nemam nikakve neodgodive obveze da se ne pojavim na tom derneku, ali najrađe bih se taj dan negdje drugdje teleportirala. Jer u ovoj situaciji u kojoj jesmo, ne znam tko moli Boga da ga se pozove na pir. Pogotovo ako ti i nije netko blizak. I još uvijek se nadam da je to zadnji pir ove godine na kojemu se moram pojaviti. I objašnjavati zašto sam došla solo. Eh, kako mene sve to frustrira… Najveći je problem što moram kupiti novu veštu jer sam ove zime krešila par kila. Pa sam se odlučila vratiti u dark fazu. Da imam veštu i za pireve i za ukope. Recesija… Nema se…
Doduše, imam ja nekoliko prijateljica za koje bi i gaće sa sebe skinula nasred Kalelarge, samo da ih udam. I rekla sam, kad se one budu udavale, taman kruha bila gladna, pirovat ću danima. Do besvijesti. Jer ako se one udaju – ima nade i za mene. Kažu da nada zadnja umire, a možda je već i umrla, ne znamo… U svakom slučaju, danas se nije lako zvati Nada…
Prisililo me društvo pogledati finale Lige prvaka. I onda shvatiš da nema smisla navijati ni za jedan klub. Sve gastarbajteri, ni jednoga domaćega da igra za domicilni klub i državu. Igrači zaogrnuti zastavama, osjećaj kao da gledam Olimpijadu – po jedan predstavnik iz svake države. Kako se u nogomet razumijem kao moja baba Mare u astronomiju, zaključila sam da od tog cilog nogometa vrijedi onaj trener crno-plavih. Onako, frajer po peesu. I ne izgleda prazno kao oni što trče po terenu.
A onda sam se i tu zabrinula. Počela sam padat na (nejaku) starčad. Jesu li me to godine stisle? Ili sam s godinama prepoznala da što stariji, to valjda znaju biti i pametniji? A možda je i stvar u seksi prošarano sijedima… Vrag će ga znati, o ukusima se ne raspravlja. Ali sam poprilično zbunjena jer mi se oko s piletine prešaltalo na govedinu…
A kad smo već kod mesa, gladna sam a ništa mi se ne da kuhati. Ali bi rado komad tople janjetine s kumpirima ispod peke. I baba me se odrekla, ni ona me više nedjeljom ne zove na ručak. Na staru više ni ne računam jer od kada je stari doma, stalno su u bodulima, sređuju apartmane. A meni se ne da čistit, pa ću na otok sreće kad sve bude gotovo. A nadam se da ni furešti neće biti previše ovoga ljeta jer mi popodnevni mir na ljuljački ispod smokve nitko ne može platiti.
Nego, da se vratim na janjetinu. Ne bih imala ništa ni protiv one s bižima. Sad sam zvala babu bi li me udomila na nekoliko sati, ali nula bodova. Danas je tukac na meniju, a meni se to ne mili. Obično me dopadne batak na kojemu se još vide rupe od perja, a tu i tamo me zapadne koja dlačurina, pa mi se ne da ćokati po tome. A kako su moje prijateljice sve fine gradske ćunke na ovoj ili onoj dijeti i ni jedna ne jede janjetinu, ja ću sad lijepo na bankomat pa sama sebe izvesti na pošten ručak. Red kumpira, red janjetine, zelena salatica sa zeru kapulice mlade… A onda poslije toga mogu kod babe na paradižot s ‘petit beure’ keksima.