Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Župnik je postupio po svemu prema crkvenom pravu i zakonu

22.05.2011. 22:00
Župnik je postupio po svemu  prema crkvenom pravu i zakonu


I Tito, i Pavelić, i Napoleon, i Hitler bili su ljudi, a po krštenju i katolici, pa bez obzira na to kakvi su bili i kao ljudi i kao katolici, moliti za njih je normalno i s vjerske strane gledano, u biti je pozitivno, ističe Marijan


Prva javnosti  znana misa zadušnica na  ovim prostorima za komunističkog vođu, predsjednika  SFRJ Josipa Broza Tita koji  je umro prije čak 31 godinu,  kao i misa za zdravlje udovice Jovanke Broz u crkvi sv.  Petra i Pavla u Velikom Ižu i  dalje podiže prašinu. Još od  protekle nedjelje kad je župnik don Krešo Ćirak na kraju  euharistijskog slavlja  pročitao misne nakane za Titovu dušu i Jovankino zdravlje, postale su udarne vijesti  u medijima, poglavito na  portalima kako u Hrvatskoj  tako i na prostoru bivše Jugoslavije.
– Crkva je po svom poslanju usmjerena na dobro i  spasenje svakoga čovjeka i  svake duše i jasno je da je  njezina dužnost moliti za sve  mrtve, ponajprije za svoje  članove, one koji su  krštenjem jednom zauvijek  njoj pribrojeni. Ne radi se,  dakle, o sudu ni nad kim,  nego o dobroj nakani moliti  se za dušu jednog pokojnika  ili za zdravlje jedne osobe,  govori Veloižanim Livio Marijan, profesor etnologije i  filozofije.
– I Tito, i Pavelić, i Napoleon, i Hitler bili su ljudi, a  po krštenju i katolici, pa bez  obzira na to kakvi su bili i kao  ljudi i kao katolici, moliti za  njih je normalno i s vjerske  strane gledano, u biti je pozitivno. Moliti za nekoga jest  čin ljubavi prema bližnjemu  pa prema tome i najhumaniji  čin. Na koncu, po crkvenom  nauku, konačni sud o svakom čovjeku donosi Bog ili  bolje reći sam čovjek za svoga života, jer svojim djelima  ili nedjelima dolazi pred Boga i na neki način sebe  ‘osuđuje’, mišljenja je naš sugovornik i iz naroda i iz crkve.
O tome je li Josip Broz  Tito bio zločinac ili nije, kaže  prof. Marijan, ne može biti  stvar nečijeg “političkog ukusa” ili toga “kako mu je bilo  pod Titovim režimom”.
– Vidim da ljudi reagiraju  najčešće s tezom: ‘bilo nam je  dobro za vrijeme Tita’ pa  spominju standard, kredite,  dugove i slično. Mislim da je  to krajnje neozbiljno i sebično. Tako se objektivno ne  prosuđuje povijest, tvrdi  prof. Marijan.
Antifašizam, ateizam i  komunizam nisu  istoznačnice
Dobar dio javnosti u svojim reakcijama izražava  čuđenje kada je u pitanju  odnos vjere ili Crkve i antifašizma, bez obzira s ljevice  i s desnice.
– Velika većina Ižana bila  je u partizanima, boreći se  protiv fašizma, kao i većina  Hrvata u Dalmaciji. Nažalost, u nekim mjestima, kao u  Malom Ižu, cvijet mladosti i  čitava generacija je ostavila  svoje kosti po raznim bojištima. Biti antifašist pa i  partizan u Drugom svjetskom ratu nije uopće značilo  ne biti Hrvat (dakle, biti nekakav Jugoslaven), a još manje biti ateist. Zna se vrlo  dobro da je većina tih naših  partizana bila svjesna tko su i  što su, da se nisu odrekli ni  svoje vjere ni svoje nacije.  Pričali su mi mnogi veloiški  partizani kako je Partija itekako oprezna bila da se ne  sukobi s Crkvom, kako su redovito i na Visu i drugdje išli  na misu i molili se Bogu za  svakog poginulog borca, navodi prof. Marijan.
U Malom Ižu je cijeli rat  pokojna Adamka Dumić  predvodila molitvu krunice za  borce na fronti (gdje je izgubila rođenu braću). U Velom Ižu kada su Talijani strijeljali sedmoricu mladih u  srpnju 1943., župnik don Vladislav Cvitanović ih je ispovjedio i pričestio prije smrti.  Dakle, poginuli su kao vjernici. Roditelji i rodbina poginulih boraca redovito su davali mise za pokoj duša svojih  poginulih u partizanima i  njihovi se godovi i danas čitaju svake nedjelje u našoj župnoj crkvi poslije mise.
Poslijeratna  ideologizacija
Velika većina antifašističkih boraca su bili obični  ljudi, svjesni i svoje nacionalnosti i svoje vjere, čega se  nisu odricali. Dapače, ima jedna anegdota koja to dobro  ocrtava. Jednu su išku partizanku, koja je imala i orden  zasluga iz rata, zaustavili njezini suborci kada je jedne  nedjelje poslije rata išla na  misu i napali da kako može ići  u crkvu, a bila je veliki borac!  Ona je odgovorila: ‘A ča je  ono bi rat protiv Boga? Da  san znala bila bi doma stala!’  prepričava prof. Marijan.
 Dakle, ova teza da je antifašizam bio nespojiv s nacionalnim i vjerskim opredjeljenjem, koja se i danas provlači, kaže sugovornik, nije  uopće istina, već je konstrukcija poslijeratnih režimlija te  je plasirana mlađim generacijama kao laž koja eto i danas  lebdi u glavama. Poslije rata je  zapravo počela ideologizacija, sustavna ateizacija i anacionalizacija, i to se zna kako:  represijama, zastrašivanjem  progonima, ucjenama – svime  što jedan diktatorski režim  ima na raspolaganju.
– U Velom Ižu su se ‘režimlije’ i to domaći sinovi, osobito  okomili na Crkvu. U nedostatku ‘neprijatelja’ nakon  1945., ona je poslužila kao  zamjena. A tko je to bio ‘Crkva’? Pa njihovi starci, djedovi, bake, majke i očevi,  njihova tradicija, kultura.  Rušili su kapelice i križeve,  napadali svećenike, vrijeđali  vlastite starce, širili lažnu propagandu, zabranjivali procesije i mlađe generacije huškali  protiv Crkve i protiv svojih  starijih. Župnik don Šanto Bilan, Veloižanin, završio je na  montiranom procesu i osuđen  na višegodišnju robiju u Staroj Gradišci.  Na sreću imamo  sačuvan cijeli njegov proces iz  kojega je sve jasno i iz čega se  vidi da je bio nevin. Sve do  kasnih 1980-ih godina, već  kao starac, bio je pozivan od  partijaša na saslušanja zbog  “subverzivne djelatnosti”.
– Možete misliti apsurda:  kakav je to bio režim koji se  bojao starog župnika i tridesetak starica i staraca koji su  išli u crkvu? pita se naš sugovornik.
Iskorjenjivanje  kršćanske kulture
Župnik don Vladislav Cvitanović, glasoviti glagoljaš i suradnik akademije, zaslužan kulturni djelatnik koji je ušao u  hrvatsku znanstvenu povijest,  bio je šikaniran, vrijeđan i  kažnjavan u više navrata  1950-tih godina kao župnik Velog Iža.
– Mnogi su starci i starice  pokopani bez svećenika i  kršćanskog obreda, a bili su  vjernici. Čitave su generacije  odgojene bez vjere, bez sakramenata i u ideologiji da su vjera  i Crkva nešto negativno, protunarodno, reakcionarno. I tako se dogodilo da je u jednoj  generaciji došlo do prekida s  čitavom prošlošću i vlastitom  kulturom, ističe prof. Marijan.
Odjednom je umjetno i agresivno odbačena sva tradicija,  moralni i običajni sustav koji je  stoljećima stvarao svijest, povijest i kulturu jednog naroda,  jednog mjesta. Odjednom jedna zajednica ljudi ostala je  takoreći bez nacionalnosti, vjere, kulture, običaja – bez identiteta u prostoru i vremenu.
– Jedina stoljetna i izvorna  kultura stanovnika otoka Iža  jest ona kršćanska, hrvatska,  glagoljaška. Svakom pametnom čovjeku, bez obzira na  vjersko opredjeljenje, je jasno  da je to tzv. ‘kulturni šok’, da je  to patološka a ne prirodna i  redovita sociološka pojava i da  će takva neprirodna i nenormalna pojava ostaviti posljedice  i na mentalitetu i na kulturi  jedne zajednice dugo vremena.  Isto tako je jasno da su sve ovo  sprovodili u djelo konkretni ljudi, s konkretnim zaduženjima,  koji su živjeli od režima i kojima  je očito ‘dobro bilo’. A koje su to  dobro učinili i ostavili iza sebe?  Neka im povijest sudi, zaželio je  Veloižanin Livio Marijan.
Senzacija oko mise za  Tita
– Po mom sudu, župnik je  postupio po svemu prema  crkvenom pravu i zakonu.  Prosudio je da je misna nakana ispravna, prihvatio je i  postupio kao i u svakom takvom slučaju. Je li trebao  prešutjeti to ili drugačije  prosuditi nakanu ili efekt koji će imati, ja ne mogu suditi,  niti sam pozvan to činiti. Vjerujem da je postupio po dobroj savjesti. Mislim da se  stvorila senzacija oko toga ne  iz brige ili nebrige za nečiju  dušu nego više iz sekundarnih razloga, a to je prvenstveno naša politička situacija, objašnjava Marijan.
Crkva, premda je pretrpjela progon od komunističkog režima, kaže, treba  više pažnje možda posvetiti  činjenici da je velika većina  partizana bila zapravo jedna  vjernička masa, da su to bili  katolici i Hrvati, i da su poslijeratni režimski sluge bili  nešto drugo.
– Desnica ne bi trebala trpati sve partizane i antifašiste u ateiste i Jugoslavene. A  ni ljevica nema pravo sve koji  su se borili za NDH pretvarati u naciste i fašiste jer i  oni su se većinom rukovodili  idejom za slobodom i boljitkom svoga naroda u datim  povijesnim okolnostima, kao  što su se i mnogi u partizanima borili zapravo za  isti cilj. Šablona da je Hrvat=katolik=pavelićevac jednostavno ne vrijedi. Kao što  ne vrijedi da je antifašist=ateist=Jugoslaven ili  titoist. Te šablone jednostavno nisu točne, ne vrijede i  kao takve nemaju smisla, ističe.
– A što se tiče ove iške mise  za Tita, jedan čovjek mi se  obratio i našalio te rekao: ‘Pa  ovo je dobra stvar. Konačno  sad priznajemo dvije stvari:  da je stvarno mrtav i da nije  bog!’ zaključio je prof. Livio  Marijan.


Procesija na spomeniku palim borcima




– Sve do početka 1950-ih godina na Ižu je normalno trajao i  vjeronauk i održavalo se sve po uobičajenom stoljetnom redu. Do tih  godina na Svi svete, kada se iz crkve u procesiji ide na groblje moliti  odrješenje za sve pokojne, procesija je redovito stajala na spomeniku  palim borcima, gdje se molilo za sve poginule u ratu kojime se ne zna  groba. U čemu je zapravo ‘zločin’? U tome što je komunistički režim  poslije rata, kada su ‘funkcioneri’ došli na vlast, izokrenuo povijesne  činjenice i sve one koji su poginuli kao antifašisti lažno prikazao kao  ateiste, borce protiv Boga i Crkve, kao ‘Jugoslavene’ i komuniste. I to je  laž, a samim time i zločin. Tako danas većina ljudi misli da je taj  antifašizam po sebi nespojiv s nacionalnošću, s vjerom i Crkvom, da je  to nešto komunističko, anacionalno, ateističko i antivjersko. Dakako da  je bilo fanatičnih ideologa, borbenih komunista, dogmatski uvjerenih  marksista, lenjinista, ali to je bila manjina. Ali moćna i dobro uhljebljena  manjina koja je imala vlast nad svime, kaže Marijan.


Nekome je i u Hitlerovu vremenu bilo dobro


Još uvijek živimo u 1940-ima. Trebalo bi sve vrednovati s pozicije  općeg dobra, dobra čovjeka i naroda u cjelini, priznati promašaje i  zacijeliti rane. I prestati s manipulacijama povijesnih činjenica. I iz ovoga  se slučaja vidi npr. da je antifaštistička borba bila jedno, a poslijeratni  komunistički režim drugo. Poistovjećivati ih i olako generalizirati jednostavno ne vodi k istini, kaže prof. Marijan, naglašavajući da bi oni koji  danas viču da im je bilo bolje za vrijeme Tita trebali prije nego takvo što  izuste promisliti da je nekome i za vrijeme Hitlera bilo dobro.
– Oni koji dijele Hrvatsku na krajnju ljevicu i krajnju desnicu, trebali bi  shvatiti da svijet pa tako ni hrvatska stvarnost nikad nije bio niti će biti  crno-bijela slika, i da zaoštravanje po tom pitanju ne donosi našem  narodu kao cjelini nikakvo dobro, uvjeren je sugovornik.


Tito bi danas bio kandidat za kazneni proces


U Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, donesenoj u  Strasbourgu 2006. godine, stoji da su “totalitarni komunistički režimi.. bili  bez iznimke označeni masovnim povredama ljudskih prava…. i uključivali  su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i  druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj  bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također  nedostatak političkog pluralizma… te da su zločini opravdavani u ime  teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata.”
– Počinitelji tih zločina nisu, nažalost, nikad izvedeni pred sud  međunarodnu zajednicu, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima  koje je počinio nacizam. Sve ovo se dade dokumentirati i brojkama i  svjedočanstvima i pisanim dokazima. Čovjek koji je 40 godina bio na čelu  takva režima, u kojem je bio neprikosnoveni diktator i ‘bog’, itekako je  kandidat za kazneni proces. Pa neka povjesničari, znanstvenici i  relevantne institucije odrade taj posao, pokažu i dokažu je li ili nije bio. A  teza pojedinaca da je ‘meni bilo dobro za vrijeme Tita’ i to uzeti kao  argument je krajnje sebično i jadno. Ako su ljudi nevino stradavali – onda  ne može nitko reći ‘da je dobro bilo’. Život je valjda više od kobasice u  tanjuru. Što bi na to rekli deseci tisuća onih koji su nevino ubijeni, mučeni,  procesuirani, šikanirani… pita se Marijan.