Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Plastične boce spasa

Autor: Dragana Glavočić

22.08.2009. 22:00
Plastične boce spasa

Foto: Josip PEDIŠIĆ



S obzirom da je socijalna situacija u Hrvatskoj sve teža te su brojni Hrvati ostali bez posla, umirovljenik Miroslav primjećuje da se broj osoba koje skupljaju plastičnu ambalažu povećao te da je i mnogim tridesetogodišnjacima ovaj posao postao jedini izvor zarade
Od kada je od prije tri godine započeo otkup povratne ambalaže u sabirnim centrima i određenim trgovinama, primjetno je da su zelene površine našeg grada očišćene od “nehotično” bačenog smeća. No, zato su osobe koje s velikim vrećama u jednoj, a s drugom rukom kopajući po kontejnerima i kantama smeća ne bi li pronašli plastične boce, postale dio svakodnevne slike grada.
Nakon što je neograničeno skupljanje ambalažnog otpada postalo dobro uhodan posao, od kojeg su neke obitelji i umirovljenici mogli živjeti, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost donio je odluku kojom se otkup ambalaže za piće i napitke ograničio na 80 jedinica na dan.
Najviše 40 kuna dnevno
U Zadru se otkup plastične ambalaže vrši u trgovačkim centrima i u nekim obližnjim trgovinama. Iz Kauflanda doznajemo da se dnevno otkupljuje najviše 80 boca po osobi koje tako mogu zaraditi najviše 40 kuna.
– Sudeći po onome što vidimo, mogu reći da uglavnom osobe starije životne dobi, odnosno umirovljenici donose boce. Također, vidi se da to nije ambalaža koja je donesena iz domova, već iz kanti za smeće, kazala nam je djelatnica Kuflanda.
Prihvat plastične ambalaže uz povratnu naknadu od 0,50 kuna po PET boci vrši se i u zadarskom hipermarketu Interspar. Intersparovi kupci povratnu ambalažu mogu odložiti u prihvatne automate za što dobiju potvrdu s iznosom povratne naknade.
O skupljanju plastičnih boca razgovarali smo s umirovljenikom koji se predstavio kao Miroslav.
– Do kraja osamdesetih radio sam u tvornici Bagat. Počeo je Domovinski rat, a tako su počeli i naši financijski problemi. Moja je supruga radila u Otočanki i zbog bolesti nije mogla ostvariti pravo na prijevremenu mirovinu. Njena je tvrtka u međuvremenu propala, a supruga je završila na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Dugo vremena tražila je posao, no zaposliti ženu od 50 godina bila je nemoguća misija. Danas se naš mjesečni budžet svodi na 1.250 kuna moje mirovine, kazuje šezdesetpetogodišnji Miroslav.
Teška odluka
Odlučiti se na pothvat prikupljanja plastičnih boca za našeg sugovornika nije bila lagana odluka.
– Kad sam prvi put uzeo vreću i krenuo od kante do kante smeća, od jednog do drugog kontejnera, osjećajući poglede prolaznika na svojim leđima, za mene je to bio najgori dan. Te prve dane obično sam noću išao skupljati plastičnu ambalažu. Da mi je netko prije 20 godina rekao da ću zbog pomanjkanja novca biti prisljen kopati po smeću, rekao bih mu da je lud jer je to ponižavajuće. No, malo po malo naviknuo sam se pa mi je taj posao postao rutina. Spustim glavi i obavim svoj posao. Znam da od moje mirovine supruga i ja ne možemo živjeti. Ne kradem ničije tako da me tuđe mišljenje i predrasude ne zanimaju, dodaje Miroslav, ističući da u Zadru postoje osobe koje uvijek ostave plastične boce pored kontejnera kako bi ih se pokupilo bez kopanja po kontejneru. No, isto tako, uočio je i da dobrostojeće obitelji često na otkup daju boce iz svog domaćinstva.
Prisjećajući se vremena prije Domovinskog rata, Miroslav napominje da je prije devedesetih nemoguće bilo vidjeti nekoga da kopa po smeću.
– Rat i hrvatska politika uništili su gospodarstvo i tvornice. Preko noći ljudi su ostali bez posla i ostali osuđeni na kopanje po kontejnerima, dok su istovremeno nicali instant-bogataši, govori ogorčeno Miroslav. S obzirom da je socijalna situacija u Hrvatskoj sve teža te su brojni Hrvati ostali bez posla, Miroslav je primijetio da se broj osoba koje skupljaju plastičnu ambalažu povećao te da je i mnogim tridesetogodišnjacima ovaj posao jedini izvor zarade.
“Konkurencija” sve veća
– Do prije nekoliko godina uglavnom sam viđao osobe od 50 do 70 godina da kopaju po smeću, a danas se dobna granica drastično spustila te nas je sve više, dodaje Miroslav.
Na kojim lokacijama Miroslav skuplja boce nije nam želio otkriti zbog vlastite sigurnosti, a i s obzirom da je konkurencija sve veća. Nakon ljetnih fešti i koncerata na otvorenom, uvijek ostane veći broj ispijenih i bačenih boca koje na kraju završe kao dobra lovina skupljača boca.
– Nekoliko puta dogodilo mi se da na mom teritoriju nije bilo plastične ambalaže pa sam krenuo malo dalje i naišao na probleme. Naime, iz neznanja ušao sam u “tuđi” teritorij koji sam prisilno morao što prije napustiti, kazao je Miroslav. Postojanje “privatnog” teritorija svakog skupljača plastičnih boca, Miroslav nije želio komentirati.
Ljetni mjeseci su, kako nam je rekao Miroslav, zbog veće količine bačenih plastičnih boca najbolji, ali isto tako ti su mjeseci i najgori zbog vrućine i nesnosnog smrada koji se širi iz kontejnera i kanti za smeće.
– Gadljivo je ljeti kopati po smeću tako da više volim zimske mjesece. Istina je da se zimi pije manje tekućine i time ima manje bačene plastične ambalaže, ali barem ne smrdi, rekao je naš sugovornik. Prilikom traženja i kopanja po kontejnerima i kantama za smeće, Miroslav uvijek na rukama ima rukavice i štap s kukom.
Tijekom ljetne sezone, prizor osobe koja kopa po smeću ne ostavlja najbolju sliku Hrvatske kao zemlje koja se brine o socijalno ugroženima osobama.
Njemački bračni par Holleman koji ljetuju u Pagu, pitali smo kakva je situacija u njihovoj domovini kad je riječ o socijalno ugroženoj kategoriji.
– Naša vlada brine se o osobama slabijeg imovinskog stanja bilo da se radi o umirovljenicima ili nezaposlenima na način da im osigura novčanu pomoć svaki mjesec, kazali su Hollemanovi. Tijekom boravka na Pagu primijetili su osobe starije životne dobi kako kopaju po smeću i nije im bilo jasno zašto to rade te su se raspitali kod vlasnika apartmana.
– Bili smo vrlo iznenađeni i potreseni viđenom scenom. Tragično je da ljudi pri kraju svog životnog vijeka moraju kopati po smeću kako bi preživjeli, kazala je gospođa Holleman.