Sve o (mojoj) majci

Pita me Joke na zadnjoj kavi zašto uvijek kad pišem spominjem babu bodulicu i vlajinu, nikad mater. Pa evo, da se kraljica majka ne nađe uvrijeđena…
Moja mama je lijepa i dobra… Tako otprilike započinje sastavak o majci svakog prosječnog pučkoškolca, bez obzira bio odlikaš ili se provlačio kroz ušicu igle da dvojku… Tako sam i ja započinjala pišući o svojoj majci. U pubertetu mi je postalo jasno zašto učiteljice iz hrvatskog ne daju pisati školske zadaće o majkama. Jer u tim godinama teško da bi tko za svoju majku napisao da je dobra, lijepa još i možda. U tim godinama majke su rošpije, daveži koji te ne puštaju van, kopaju ti po stvarima ne bi li se uvjerile da ne pušiš, ne piješ i ne drogiraš se. Kopaju ti po stvarima ne bi li našle kondome i kontracepcijska sredstva….
Ni na faksu ne provjeravaju pismenost tako da ti daju da pišeš o svojoj majci. Jer su u tim godinama majke daveži koji kalkuliraju i križaju dane na kalendaru koliko su ti još fore dale da završiš faks.
U ovim godinama, da mi netko da da pišem esej o svojoj majci, četiri stranice A4 bilo bi mi sasvim malo da navedem sve njene vrline, ali i mane. Mislim da bih ipak počela s onim klasičnim pučkoškolskim: Moja mama je dobra. O ljepoti bi se dalo govoriti, jer je došla u godine kad se ljepota razaznaje samo u tragovima ispod borica oko očiju, i onih usjeklih na čelu…. Iz svake se može pročitati milijun i jedna životna štorija… Trebalo mi je godina i godina da razumijem neke njene postupke prema sebi, da odvažem je li bila u pravu ili nije… Trebalo mi je skoro tri desetljeća da razumijem zašto je u nekom trenutku reagirala onako kako je reagirala, a ne onako kako sam očekivala. Trebalo mi je skoro tri desetljeća da se pomirim da majke, ma što god rekle ili napravile, bez obzira slagali se mi s njima ili ne slagali, svojoj djeci žele uvijek najbolje. Jest da nekad nemaju takta, jest da nekad njihova nepromišljena rečenica zna opeći gore nego kad se zaliješ vrelom juhom… Ali opet, mama je mama. Nju dozivamo, svjesno ili nesvjesno, kad nam je najteže, kad nas boli, kad smo fizički i psihički slabi… I samo je jedna mama…
Teško je biti mama, ali teško je biti i kći. Treba izdržati sve pubertete, klimakterije, mušice… Ja sam, što zbog svog svoje a što zbog njene (naravno, po mojoj procjeni) nerazumljivosti i nerazumnosti, nakon svih vrludanja s mojom majkom jedva našla zajednički put kojim idemo. Ali sam ga našla i sretna sam zbog toga jer neki nikad sa svojim majkama ne budu na istim valnim dužinama…
Moja majka je i svekrva. Ja joj u šali kažem da nema tog blaga za koje bi joj ja bila nevjesta. To vjerojatno misli i njena nevjesta. Ali bogme da je mogla birati, ne vjerujem da bi i moja majka izabrala takvu nevjestu. Iskreno, ne bih ni ja, ali je bratova pa neka se gombaju kako god znaju. Ali, valjda to tako treba biti, jer ne kaže se zaludu da nema dobre nevješte i svekrive. Tek s nevjestama, čini mi se, majke postanu svjesne kvaliteta svojih kćeri i obrnuto…
Majke treba voljeti, svoje naravno. A tuđe, ovisno o situaciji, njegove i/ili njene treba poštivati. I što manje dolaziti u kontakt s njima, jer što su dalje – to ih se više voli. Tuđe majke, ako ih baš i ne želite voljeti, treba bar poštivati, jer i one su nečije majke. A poštujući njih, koliko god vam se čini da su grozne, dokazujete onome pored sebe koliko ga volite. A zašto se svekrve i nevjeste, za razliku od punica i zetova ne vole već je stvar filozofije. Možda zato što majke više vole sinove?! Možda zato što sinovi više drže do majki od kćeriju koje odu od kuće?! Ili je stvar u ženskom rivalitetu?! Tko će znati, svekrve nemam, ali imam svoj mir. I svoju majku, s pregršt vrlina i mana koju sam s godinama naučila cijeniti….