Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Fotoaparat bih branio životom

22.08.2011. 22:00
Fotoaparat bih branio životom


Nikad nisam imao baš tako neugodno iskustvo, a fotoaparat bih branio životom tako da mi ga ne bi baš lako oduzeli. Kad izađemo van nikad ne znaš što se može dogoditi, a danas je pogotovo teško. Nekad, kad bi došao novinar i fotoreporter, bilo je kao da se pojavio Bog, novine su prije ljudi gledali kao nešto nadnaravno, danas svi traže nekakva prava, slikali bi se pa ne bi, moraš paziti na javnu površinu i ponavati još niz drugih zakona


Nedavno je u Gradskoj loži otvorena  izložba fotografija  poznatog zadarskog fotografa Zvonka Kucelina. Dio od sto fotografija,  koliko je obuhvaćeno izložbom, osim u Gradskoj loži  postavljen je i u izložbenom  paviljonu Kneževe palače.  Fotografije okupljene pod nazivom “Zvonko Kucelin: Fotografije 1981. – 2011.” predstavljaju trideset godina novinske fotografije u Zadru, a  izložba je tematski podijeljena na sport, kulturu, događanja i crnu kroniku. Ostaje otvorena do 1. rujna.
Zvonko Kucelin fotografijom se bavi i duže od 30 godina, no ovom izložbom obuhvaćen je samo jedan dio njegova opusa novinske fotografije. Poznavateljima ove umjetnosti poznato je tko je  Zvonko, a mnogi su posjećivali njegove samostalne i skupne  izložbe više puta. Danas radi  kao urednik fotografije u Zadarskom listu za koji otkriva  kakav je osjećaj sagledati trideset godina rada i kako vidi  fotografiju u Zadru.
Prvi aparat  kupio 1975.
Krenimo od nedavno otvorene izložbe u Gradskoj loži  “Zvonko Kucelin – Fotografije  1981. – 2011.”. Trideset godina novinske fotografije,  vaše fotografije. Kakav je osjećaj osvrnuti se i vidjeti trideset godina rada iza sebe?
– Trideset godina, ne izgleda  da je toliko. Čini mi se kao da  one prve fotografije koje su tu  izložene nisam ja radio, kao  da su iz nekog drugog svijeta.  Ali tako je to. Fotografijom se  bavim i duže, no ovdje se radi  o novinskoj fotografiji. Fotografijom se inače bavim negdje od 1975. godine, to su prvi  počeci, tad sam otprilike kupio prvi aparat zajedno s prijateljem iz Zagreba, Mirkom  Faberom, koji je danas filmski  snimatelj.
A što znači? Znači puno  napravljenih fotografija, a nadam se još barem dvadeset do  trideset godina fotografiranja.
Na fotografijama izloženim  u Loži i Kneževoj palači zabilježeni su svi veliki trenuci  Zadra u posljednjih trideset  godina. Kakav je osjećaj nakon trideset godina okrenuti  se i prisjetiti se svih tih događaja?
– Činjenica je da su do negdje 1995. bila samo dva fotografa u Zadru – kolega Karavida koji je radio za Slobodnu Dalmaciju, i ja radeći  za Narodni list, i sve što se  događalo snimali smo nas  dvojica. Uz nas je bila još jedino Hrvatska televizija. Tako  je to nekad bilo pa smo eto bili  i na svim velikim zadarskim  događanjima.
Vinko Srhoj vas je na otvorenju izložbe nazvao nasljednikom Ante Brkana?
– Ja sam njega zaista naslijedio, ali na poslu, a što se  fotografija tiče teško je naslijediti braću Brkan. Oni su  napravili jedan izuzetan opus,  a iako sam i sam sudjelovao na  mnogo izložbi i osvojio mnogo nagrada, o mom opusu sudit će vjerojatno netko drugi.  Oni su stvarali u jednom vremenu, ja u drugom, kao što  mladi danas stvaraju, a svako  vrijeme nosi nešto svoje. Evo,  Srhoj kaže da sam njihov nasljednik, znači da moja fotografija ima nekih tragova  njihove što mi sigurno laska  jer braća Brkan su Zadar, pa  se nadam da će i Zvonko u  neko vrijeme biti Zadar.
Fotografija je  uvijek ista
Spominjali ste mlade fotografe i njihovo vrijeme. U  čemu se razlikuje fotografija  nekad i fotografija sad?
– Tehnologija jest drugačija,  ali fotografija se ne razlikuje  jer uočiti motiv prije sto godina i danas uvijek je isto.  Tehnologija je donijela prednosti. Ante Brkan došao bi s  jednim rolleiflexom od dvanaest snimaka i napravio bi  dvije reportaže s njim, u moje  vrijeme bi se potrošila dva filma, to su 72 snimka što je bio  ogroman napredak, a danas se  radi reportaža s 200 do 300  snimaka. Danas jednu košarkašku utakmicu odradim s  300 snimaka, a prije sam radio  košarku na jednom negativu,  36 snimaka. Poslije utakmice  se morala odmah donijeti fotografija za dnevnu novinu i  nisi imao vremena razvijati  drugi negativ.
Nedavno ste sudjelovali na  još jednoj izložbi u Zadru i to  u organizaciji Zbora fotoreportera Hrvatske čiji ste član.  Što jedna takva udruga uopće  znači i zašto je potrebna?
– Vrlo je značajna jer nas  zastupa u svim stvarima, i dobrim i lošim. Evo izložba je  bila jedan pozitivan događaj,  jedna eminentna izložba fotoreportera Hrvatske koja ide  diljem zemlje. No, isto tako  našem kolegi nedavno se dogodio potpuno nepotreban sukob s policijom i u tom slučaju  Zbor odmah reagira slanjem  pisma protesta. Imamo veliko  olakšanje na poslu samim tim  što zajedno nastupamo jer to  je takav posao koji ponekad  zna biti i neugodan. Mislim da  bi se svi profesionalni fotografi trebali učlaniti, ali bez  obzira na članstvo udruga reagira na slučajeve u kojima su  fotoreporteri ugroženi. Također članstvo donosi i razne  popuste, a to osobito dobro  dođe kad se kupuje oprema.
U svojih trideset godina jeste li ikad doživjeli nekakav  izrazito neugodan incident?  Je li vam itko ikad recimo  zabranio objavu foografije ili  oduzimao fotoaparat?
– Nikad nisam imao baš tako  neugodno iskustvo, a fotoaparat bih branio životom tako  da mi ga ne bi baš lako oduzeli.  Ali, prije jedno četiri do pet  godina na jednom privođenju  policajci nisu bili toliko obazrivi i došlo je do incidenta.  Bio sam na zgradi suda i nisam uspio izmaknuti, uglavnom muškarac kojeg su privodili malo po malo došao je  do mene i udario me, no nije  mi uspio izbaciti fotoaparat iz  ruku jer je imao lisice. Ovih  drugih scena uvijek ima u  smislu ljudi koji protestiraju  ili se ne žele slikati – bilo je tu  svega, ali to je dio posla i  svakodnevice. Kad izađemo  van nikad ne znaš što se može  dogoditi, a danas je pogotovo  teško. Nekad, kad bi došao  novinar i fotoreporter, bilo je  kao da se pojavio Bog, novine  su prije ljudi gledali kao nešto  nadnaravno, danas svi traže  nekakva prava, slikali bi se pa  ne bi, moraš paziti na javnu  površinu i ponavati još niz  drugih zakona.
Zadar je grad  fotografa
U Zadru djeluje popriličan  broj mladih fotografa. Vaš komentar kao iskusnog starijeg  kolege?
– Zadar je grad fotografa, a  ne košarke, fotografije su zadarska konstanta. Uvijek se  pojavljuju oni koji se tek usput bave fotografijom, ali ima i  onih koji su izrazito talentirani i oni su sigurno nasljednici, nazovimo to zadarske  škole fotografije. Netko od  njih će se prestati baviti fotografijom, to je sigurno, no  nekolicina tih mladih su zaista  izuzetni. Spomenimo samo  Filipa Bralu, Juru Miškovića,  Sebastiana Govorčina, Sašu  Čuku, Andriju Lučića, Željka  Mršića, Fabio Šimičev, Luka  Gerlanc… Mislim da su oni  vrhunski fotoreporteri, i novinske i umjetničke fotografije. Drago mi je da u Zadru  ima toliko mladih koji vole  fotografiju i koji rade s njom.
Kažete Zadar je grad fotografije, ali cijeni li Zadar  svoje fotografe i fotografiju?  U posljednje vrijeme u galeriji  ZadArta otvoreno je nekoliko  fotografskih izložbi, ali one su  inače dosta rijetke i marginalne po gradu?
– Fotografija je  uvijek bila  cijenjena, ali pitanje je tu prostora i novca. Dobro je to što  ZadArt radi jer Narodni je  muzej prevelika institucija da  bi napravila nekome izložbu s  petnaest fotografija, ova  izložba koju sam ja radio pripremana je godinu i pol dana.  Ima tu još nekih manjih prostora u kojima se izlaže, ali  pretpostavljam da su najveći  problem financije jer svaka  izložba košta. No pravi fotografi uvijek nekako isplivaju  na površinu.
A što razlikuje fotografa od  dobrog fotografa?
– Dobra fotografija se uvijek  prepozna. Kao kad trener  dođe na košarkaški trening,  on baci pogled i vidi ima li  čovjek mota ili ne, on odmah  vidi hoće li od tog igrača nešto  biti. Tako je i kod nas, kad  vidiš fotografiju znaš vidi li  čovjek ili ne vidi. Primjeti se je  li taj fotograf na fotografiji  uspio izvući taj jedan bitan  detalj. Oni koji su dobri oni  isplivaju, uvijek kupuju opremu, ulažu u sebe jer se igraju.  Nama su objektivi i aparati  igračke. Zadnje novce uvijek  sam davao za najnoviji fotoaparat, a i danas mladi kolege  neprestano kupuju najnoviju i  najbolju opremu. Mada, treba  napomenuti kako je Ante Brkan čitav svoj opus napravio s  jednim aparatom – ne treba  previše tehnike da bi se napravila vrhunska fotografija.
Što je za vas vrhunska fotografija?
– Prije svega trenutak, pa  tek onda dokument.
Koliki je vaš opus?
– Imam arhivirano oko  3,500 negativa s po 35 snimaka, to je negdje oko 150  tisuća snimaka samo u negativima. Sama digitalija ima  barem 500 000 snimaka. Najteži posao kod ove izložbe  bilo je odabrati fotografije,  prvi izbor suzio sam na 1,000  fotografija da bi na koncu  bilo izloženo ovih sto.