Hrvatskim svađama najviše su se okoristili Mlečani

Ban je krenuo s vojskom na obalu, ali gradovi su se povezali vojno, a mletačka mornarica ih je branila s mora. U takvoj situaciji su oba grada 1322. poslali izaslanstva u Mletke koja su s duždom Ivanom Supernacijem sklopila dogovor o potpunom podložništvu ovih gradova Mletačkoj republiki, no istovremeno ustvrdivši da time “ne diraju u čast i prava gospodina kralja ugarskoga”. Što je to u stvarnosti značilo, znali su vjerojatno jedino lukavi mletački diplomati provodeći uporno svoju stoljetnu politiku da Republika mora vladati istočnom obalom Jadrana želi li opstati

Godine 1311. knez  Pavao Šubić, “ban  Hrvata i gospodin  čitave Bosne”, javio  je papi u Rim da je oteo grad  Zadar Mlečanima i vratio mu  slobodu. Hrvatsko-ugarski  kralj Karlo I. potvrdio je potom Zadru dotadašnja prava i  privilegije njegovim građanima, a Pavlovog sina Mladina  Šubića postavio za zadarskoga kneza i princepsa Dalmacije. Za zadarskog difensora  imenovan je Konrad iz Jakina  (Ancone). No, ovo stanje potrajalo je samo dvije godine  kad je Mletačka republika ponovno zauzela Zadar. Nesuglasice i sukobi uskoro su zavladali u čitavoj Dalmaciji koja se u prvim desetljećima  četrnaestoga stoljeća našla u  državno-pravno zamršenoj  poziciji.
Šibenska buna
Naime, još 1315. boraveći  u Splitu, Mladin Šubić normalno izdaje isprave označene svojim banovanjem i  stoluje u svome gostinjcu, a  uz njega je i dvorski mu  maršal Nolfije. No, nakon nekoliko godina u dalmatinskim gradovima svuda nastadoše nezadovoljstva s Mladinom i težnje da se oslobode  njegova gospodstva. U tom  času to je moglo značiti jedino sporazum s Mletcima.  Tako su prvo i učinili u Šibeniku, gdje je bunu protiv Mladina podigao Kosa Ilijić s  braćom, ali su bili uhvaćeni i  pogubljeni, što je još više  okrenulo građane Mlečanima, a potom i u Trogiru. Ban  je krenuo s vojskom na obalu,  ali gradovi su se povezali vojno, a mletačka mornarica ih je  branila s mora. U takvoj situaciji su oba grada 1322. poslali izaslanstva u Mletke koja su s duždom Ivanom Supernacijem sklopila dogovor  o potpunom podložništvu  ovih gradova Mletačkoj republici, no istovremeno ustvrdivši da time “ne diraju u  čast i prava gospodina kralja  ugarskoga”. Što je to u stvarnosti značilo, znali su vjerojatno jedino lukavi mletački diplomati provodeći  uporno svoju stoljetnu politiku da Republika mora vladati istočnom obalom Jadrana želi li opstati.
Ban Mladin sazvao je na to  sabor plemića, no na njemu je  ostao u velikoj manjini: Kurjakovići, Nelipci, Stjepanići  iz Donjih Krajeva i Mihovilovići iz Livna, okrenuli su se  protiv Mladina skupa s njegovim rođenim bratom Pavlom II. Na kraju je došlo do  bitke u Blizni kod Trogira gdje  je Mladin uz kojeg je ostao  brat Juraj II,, knez omiški i  kliški, te Poljičani i Vlasi, poražen. Trogirani i Šibenčani  opljačkali su potom Mladenovo sjedište u Skradinu. On  sam je morao bježati najprije  u Poljica, a potom u tvrđavu  Klis. Trogirani i Šibenčani su  potom uz pomoć mletačkih  galija opljačkali i popalili  Omiš. Poraze Mladinove su  mnogi pozdravili pa ljetopisac Miha Madijev ovako piše  o tim događajima:
“Gdje je, dakle, bane Mladine, tvoja moć, zbog koje si  prezirao sve zemaljske kraljeve? Gdje je tvoje veličanstvo,  zbog kojeg si prezirao da boga  i crkvu katoličku poštuješ, jer  si sam birao biskupe, opate i  opatice? Gdje je tvoja oholost  zbog koje si pljačkao i osiromašivao gradove Dalmacije i Hrvatske, koji su htjeli  živjeti u miru i sa svojim pravima? Često si čitao Bibliju,  ali nisi slušao riječi Biblije i  zato te bog kažnjava i oduzima ti tvoju vladavinu.”
Kraj Mladina Šubića
U međuvremenu je Juraj. II  Šubić otišao po Mladinovom  naputku kod kralja Karla I.  Roberta tražeći pomoć protiv  pobunjenih gradova i njihovih saveza s Mlečanima. Kralj  je odlučio osobno izvidjeti situaciju, te je otišao u Knin na  čelu vojske od dvadeset tisuća ljudi i tamo se utaborio.  Odmah su mu u posjete krenuli brojni velikaši koji su  kralja priznavali, ali i bili puni  bijesa na Mladina. On sam se  nije pojavio nego je opet poslao brata Juraja. Kralj Karlo  I. Robert lijepo je primio Jurja  te se na to i Mladin odlučio  doći u Knin, no kralj ga je  tamo dao zarobiti te ga je  poslao u sužanjstvo iz kojeg  više nije izišao. Bio je to kraj  premoći Šubića u Dalmaciji.  Mladenova braća ostali su na  manjim posjedima, a na bansku čast se počelo birati  većinom Slavonce. Od gradova jedino se Split još nije  bio priklonio Mletcima, no  uskoro su Splićani zaratili s  Jurjem II. Šubićem te zajedno  s Trogiranima napali njegovo  sjedište u Omišu. Potom je  skupina od tisuću i dvjesto  Splićana krenula na Klis, ali  ih je Juraj dočekao kod Solina  i porazio. No, situacija se nije  smirila. Knez Nelipac kojeg  su izabrali Splićani na mjesto  Mladinovo poveo je novu vojsku, porazio Jurja i zatočio ga  u Kninu. Njegova žena je zapovijedala obranom Klisa do  1325. kad se spor izgladio  sporazumom i Juraj bio  pušten iz kninske tamnice.  No, to nije donijelo mira jer se  Juraj želio osvetiti Nelipcu i  Splićanima te je bilo mnogo  manjih okršaja, a Juraj je zatvoro i životno važnu cestu  koja je od mora preko Klisa  vodila u unutrašnjost zemlje.  Konačno se 1327. i Split predao Mlečanima i sklopio s  duždem ugovor po kojem se  gradski knez bira u mletačkom Velikom vijeću i upravlja gradom na dvije godine.  Zanimljivo je da je u ugovoru  postojala i odredba da taj  knez, odnosno “comes” kako  su ga Mlečani nazivali nije  smio u gradu priređivati gozbe, niti pribivati gozbama koje bi organizirali građani.
Nakon dvije godine se  Mlečanima predao i Nin, a  kako je Pag to još bio učinio  među prvima, jedina veća naselja pod vlašću Juraja II.  Šubića ostala su Skradin i  Omiš. Juraj je pisao Trogiranima da on nije tako slab  kako oni misle, no nije iz toga  došlo do daljih komplikacija  jer je 1330. knez Juraj II  umro.
Tri godine potom pokrenuo  se i kralj Karlo I. Robert koji  je zbog nasljednih problema  koje je imao u južnoj Italiji,  stigao u Senj odakle je otplovio za Napulj. Dalmatinski gradovi dotad su njegovu  vlast priznavali isključivo formalno što se očitovalu u dataciji isprava u kojima se prvo  spominjalo kralja, a potom  mletačkoga dužda. Gradovi  su mu poslali poslanstva i darove i razmijenjene su mnoge  udvorne fraze, ali se u praksi  nije ništa promijenilo iz jednostavnog razloga što je  kralj bio preslab i bez mornarice kojom bi se mogao suprotstaviti mletačkoj republici, a  bilo mu je jasno da se  postojeće stanje može promijeniti jedino ratom za koji  nije bio spreman.
Mlečani na Krki
Zato su u Dalmaciji ponovno izbile čarke i sukobi  između gradova i velikaša.  Nelipac i njegov nećak Konstantin napadali su Šibenik, a  knez Pavao II. Šubić, te knezovi Grgur i Budislav Kurjaković su se zajedno s gradovima povezali s Mlečanima. Nelipić je bio poražen, a  mirovni ugovor sklopljen u  “mlinovima na Krki” kod  Skradina. Knez je morao osloboditi putove gradskim trgovcima, a morao je platiti i  ratnu odštetu Šibenčanima u  visini 13.000 libara u gotovom ili u marvi. Vrijedi svakako primijetiti da je bez obzira na sudioke sukoba, mirovni ugovor zapravo sklopljen između Nelipića i predstavnika Mletačke republike  koja je sve samostalnije vodila svoje poslove u Dalmaciji  ne obazirući se na kralja.
No, u međuvremenu je  kraljem postao Ludovik I.,  koji će kasnije biti nazvan i  velikim. Odmah nakon smrti  kneza Nelipića, odlučio je  srediti stanje u Dalmaciji koju su Mlečani stvarno, iako ne  i formalno stavili pod svoju  vlast. Stoga su se u Mletcima  uzbunili na kraljeve nakane i  pozvali sve svoje podložnike i  saveznike “u Slavoniji” kako  su nazivali ove krajeve, da  pruže svu moguću pomoć Nelipićevoj udovici Vladislavi  koja je u Kninu ostala vladati  s još maloljetnim sinom Ivanom. Knezovi Bribirski odazvaše se mletačkom pozivu te  su tražili pomoć u naoružanju, no dobili su samo  opremu za četrdesetak  pješaka. Mletačka diplomacija nastavljala je, međutim,  prilično nezahvalnu zadaću  objedinjavanja hrvatskih velikaša i gradskih uprava u savez protiv kralja Ludovika, a  posebno je jak pritisak bio na  Vladislavu i Ivana da se ne  idu pokoloniti kralju, jer je  mletački Senat odmah utvrdio da je Knin ključ cijele  Hrvatske i da ga kralj nipošto  ne smije dobiti. To je znao i  kralj koji je poslao bana Nikolu Banfića na čelu vojske  od 4.000 ljudi.  Banfić nije uspio na juriš zauzeti Knin te ga  je počeo opsjedati, no Vladislava, znajući da nema  sredstava da izdrži dužu opsadu se nagodila s banom i  obećala poslati kralju opunomoćenog glasnika koji će mu  u njeno ime predati Knin.  Ban se potom vratio na sjever,  ali su mletački poslanici uz  pomoć nekih hrvatskih knezova uspjeli odgovoriti Vladislavu od slanja poslanika.
Bijes na Zadrane
Takvo stanje nije potrajalo  dugo jer se 1345. sam kralj  uputio na čelu vojske prema  Kninu. Vladislava, svjesna  svog slabog položaja, izišla  mu je u susret i posjetila u  Bihaću te mu predala Knin.  Kralj je oprostio kneginji i  ostavio joj stare posjede Nelipića: Sinj, Kamičak na Krki i  Brezovo Polje, a sina Ivana  imenovao vitezom, što je prvi  od kralja proglašeni vitez u  Hrvatskoj.
Kad je Ludovik stigao u  Knin svi dalmatinski gradovi  su mu poslali pisma vjernosti  i darove. Mlečani su šutke  prešli preko toga jer su gradovi i dalje bili formalno  kraljevi, no nisu mogli podnijeti što su zajedno s predstavnicima ostalih gradova  došli i Zadrani. Zadar su  Mlečani držali svojim nakon  što su ga 1313. oduzeli Mladinu Šubiću.
Admiral Pietro Canale pojavio se u kolovozu 1345.  pred gradom i zatražio da Zadrani predaju Mlečanima sve  kule u gradu i izvan njega te  da razore gradske bedeme,  inače će ih se smatrati neprijateljima Republike. Gradska vlast je na to poslala novo  pismo kralju Ludoviku i molila pomoć. Mlečani su se utaborili oko grada i pljačkali  sela u okolici, istodobno  traživši od drugih gradova i  hrvatskih velikaša pomoć  protiv Zadra. Odazvali su se  jedino knezovi Bribirski, a  gradovi Split, Trogir, Dubrovnik, Šibenik i Pag opremili su  jedan ratni brod. Mlečani su  čekali zimu i krenuli u pomorski napad na zadarsku luku. Zapovjednik Pietro Civrano uspio je raskinuti lanac  kojim se priječio ulaz neprijateljskim galijama u Jazine,  ali je napad odbijen. Mlečani  su nekoliko mjeseci kasnije  napali grad s kopna, ali su  ponovno poraženi.
U srpnju 1346. stigao je i  kralj Ludovik i zauzevši Zemunik spremao se na razbijanje mletačke opsade Zadra.  Vojska se spustila u nizinu  ispred grada, ali je tu poražena. Ludovik je morao  priznati poraz i vratiti se u  Mađarsku, dok se Zadar bezuvjetno predao Mlečanima.  Tako je i završio prvi pokušaj  Ludovikov za izbacivanje  Mlečana s hrvatske obale.  No, nakon 12 godina, nakon  pobjednosnog pohoda,  Mlečani će biti istjerani na  pedeset godina, a čitava Hrvatska ujedinjena pod Ludovikovom vlašću koja se protezala od Baltika do Jadrana.  U tim operacijama Šubići su  predali kralju Ostrovicu i u  zamjenu dobili Bušku župu i  slavonski grad Zrin, od kada  ih se u povijesti naziva Zrinskima.