Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Povijest novca: Od krzna i školjki do zlatnika i čekova

Autor: Karolina Krikšić

22.09.2009. 22:00
Povijest novca: Od krzna i školjki do zlatnika i čekova


Talir – oznaka za jednu uncu srebra – se s vremenom pretvorio u dolar. Nazivi i mnogih drugih moneta također označavaju težinu u zlatu ili srebru. Najbolji primjer je britanska srebrna funta – British Pound Sterling – koja je nekada označavala jednu funtu srebra finoće 925. Francuski franak znači jednu stotinku unce zlata, a babilonski zlatni šekel značio je pola unce zlata
Novac je plod koji je uvijek zreo – kaže engleska poslovica koja je, složit će se svatko tko makar i površno zaviri u povijest novca, itekako istinita. Naime, novac je star gotovo koliko i čovječanstvo, a osim starosti, s ljudskom ga civilizacijom veže i usporedni – razvoj.
Tako danas pod pojmom “novac” podrazumijevamo robu za koju se može kupiti svaka druga roba, odnosno zakonito sredstvo plaćanja, ali istovremeno i važan, datirani umjetnički i kulturni spomenik te nacionalni pronositelj pisma i jezika među narodima. Nekada je, pak, novac je bio tek – novac, odnosno sredstvo plaćanja pa je stoga teško i zamisliti kakav je bio put preobrazbe životinjskih krzna (kojim su plaćali naši preci prije nekoliko tisuća godina) u kreditne kartice i valute kojima se trguje spekulativno.
Naime, prije negoli je novac “oblikovan” u papirnate novčanice i metalne novčiće, on je bio jednostavno – roba. Tako, ukoliko je određeni rod ili pleme željelo nabaviti lijepu perlu, školjku ili pak nakit, bez obzira je li ta njihova želja bila temeljena na korisnosti željenog predmeta, oksudici istog ili pak njegovoj estetici, ono je za njega moralo izdvojiti jednako vrijedan predmet.
Na početku bijaše – trampa
Dakle, prvi oblici trgovine bile su jednostavne “trampe” u kojima se jedan predmet ili roba zamjenjivao drugim. Naravno, što je traženi predmet bio rijeđi, to ga se i više cijenilo pa je i predmet kojim se trampilo trebao biti slične vrijednosti.
Budući da se određena roba zamjenjivala drugom približne vrijednosti, moglo bi se reći da je prvi novac bio uvelike promjenjiv, no isto tako jasno je da je “valuta” koja je bila vrlo cijenjena u jednom dijelu svijeta, u drugome mogla biti u potpunosti – bezvrijedna!
Danas se u kontekstu prvog sredstva plaćanja najčešće spominju stoka krupnog i sitnog zuba, školjke, krzno, žito i slično, o čemu svjedoči i stari latinski naziv za novac – pecunia koji potječe od riječi “pecus” što znači govedo.
Naravno, sa sve većim razvojem trgovine, prekomorskih istraživanja te širenja svjetskog tržišta, pojavila se potreba za univerzalnim sredstvom plaćanja te se u tu svrhu sve više počinju upotrebljavati cijenjeni metali – bakar, srebro i zlato. Naime, onaj tko bi određenu robu prodao za, primjerice, odgovarajuću količinu bakra, taj je “novac” mogao rastopiti te od njega napraviti nešto što će moći prodati, ili pak sačuvati ga i njime platiti predmete koji su mu potrebni, a koji drugi nude na prodaju.
Ime kovnice jamac valjanosti
Ubrzo se pokazalo da ni takav oblik novca nije praktičan budući da se uvijek iznova morao vagati i procjenjivati, kako njegova, tako i vrijednost robe koja se kupovala.  Zbog toga je ubrzo uvedeno da svaka kovanica mora imati otisnute tri informacije – težinu kovanice, finoća metala, i oznaka kovnice koja je izradila kovanicu. Oznaka kovnice naziva se zlatarski žig ili punca i upravo je on pokazivao koliko vrijedi kovanica.  Ime kovnice jamčilo je istinitost informacija, pa je tako u srednjem vijeku nadaleko bila poznata kovnica u češkom mjestu Joachimthal. Naime, ta je kovnica izrađivala srebrne kovanice od jedne unce, i ta kovanica, zvana Joachimthaler, bila je široko prihvaćena kao veoma dobra. Naziv Joachimthaler se s vremenom skratio u thaler, odnosno talir. Talir je pak s vremenom počeo značiti isto što i unca srebra, pa su ljudi talir počeli koristi umjesto “jedna unca srebra”.
Danas je poznato da se talir s vremenom pretvorio u dolar. No, dolar nije usamljen kad su u pitanju nazivi koji označavaju težinu. Naime, i nazivi mnogih drugih moneta također označavaju težinu u zlatu ili srebru. Najbolji primjer je britanska srebrna funta – British Pound Sterling – koja je nekada označavala jednu funtu srebra finoće 925. Francuski franak znači jednu stotninu unce zlata, a babilonski zlatni šekel značio je pola unce zlata.
“Lakši” novac
No, vratimo se mi na kovanice čija je općeprihvaćena uporaba na Zapadu dovela do proizvodnje kovanica od plemenitih metala. Takve su se kovanice u 6. stoljeću prije Krista upotrebljavale i na području Mediterana, a prvi novac, sličan ovom današnjem, pojavio se 650. godine prije Krista u državi Lidija koja je bila smještena na području današnje Turske.
Taj se novac izrađivao od elektruma, prirodne legure zlata i srebra, a osim elektuma, u to su  se doba u izradi novca koristili i do tada dobro poznati bakar, srebro, zlato i bronca, a kasnije i mjed, nikal te željezo. Prvi se novac izrađivao u potpunosti ručno, a tek su se u 16. stoljeću pojavili prvi strojevi za njegovo kovanje.
Kad se plaćanje kovanicama proširilo na cijeli svijet, polako se pojavila potreba za “lakšim” načinom plaćanja. Naime, tražio se novi način za plaćanje, primjerice konja. Naime, takva je kupovina podrazumijevala da kupac sa sobom ima nekoliko kilograma srebrnih ili zlatnih kovanica te se počelo razmišljati o praktičnijem rješenju. A ono je došlo u obliku čeka. Naime, baš kao što danas funkcioniraju čekovi, tako se trgovalo već u 17. stoljeću.
I danas kao na početku
Baš kao i danas, i u povijesti se puno promišljalo o sigurnosti novca. Tako su nastala spremišta za novac, preteče današnjih banaka. Naime, kad ljudi nisu koristili svoje zlato i srebro, pohranjivali su ga u spremište za novac. Vlasnici spremišta su pak vlasnicima novca izdavali potvrde na kojima je bila istaknuta vrijednost novca te naznačeno da će novac vlasniku biti vraćen na njegov zahtjev. S vremenom su spremišta novca postala banke, a novčanice – bankovne priznanice.
Što se papirnatog novca tiče, priča o njemu nikako ne može proći bez Kublaja Kana. Riječ je o vladaru koji je 1270. godine za svoju vladu htio kupiti različite stvari, ali se bojao podići poreze da namakne dovoljno novca. Kako bi ipak ostvario svoju ideju, izmislio je “papirnato zlato”, odnosno kad bi mu zatrebalo 10 unca zlata za kupovinu, on bi jednostavno na komadu papira napisao “Deset unca zlata” i potpisao se. Naravno, trgovci su izbjegavali takav novac, no kako bi si olakšao kupovinu, Kublaj Kan je donio zakon o legalnom sredstvu plaćanja. Prema tom zakonu, svatko tko odbije primiti papirnati novac bivao je kažnjen.
Iako nam se današnji način plaćanja čini daleko jednostavnijim i modernijim, istina je da se on u osnovi potpuno jednak onome od prije više stotina godina.