Zaboravite na stranačke boje i dajte nam igralište!

U srcu otoka Ugljana smjestilo se malo, pitoreskno, suncem okupano mjesto, Sutomišćica. Na samom ulazu je čuva Sveta Eufemija, a s mora Grgur. I negdje u sredini, uz najljepše kulise koje stvara more, marina i njezini jarboli, Mali Lukoran s druge strane, smjestilo se jedno nogometno igralište. Nad njim bdije Sveti Mihovil, čije ime nosi i naš mali otočni klub.
To je ono isto igralište kako su ga neki novinari nazvali “rasadnikom nogometnih talenata”. Nedavno su sve novine, svi portali pisali o krumpirima koje je tamo netko posadio. A nitko od njih nije se potrudio doći i vidjeti zbog čega je naš trener stavio taj post, koji je pokupio na tisuće lajkova i komentara. Isto tako, uz početak nogometne sezone, nitko nije primjetio da naša djeca ne igraju utakmice na tom igralištu, već u gostima. Nekad slavni klub, koji je donosio pehare, ugostio mnoge klubove, sada ima zabranu igranja domaćih utakmica na svom terenu jer se ne vidi potreba za velikim, novim igralištem, koje se obećava svih ovih godina. Naši pioniri nakon petnaeste godine ne nastavljaju nabijati loptu, živjeti svoj nogometni san. On se prekida jer ne postoji dalje. Nema uvjeta. To su tek neki otočni turniri ili igranje po ulici.
Razočarani su jer sav njihov trud pada u vodu. Rijetki su u mogućnosti nastaviti u nekom klubu dalje. Rijetki, ali ih ima. Nama treba ne samo nogometno igralište. Treba nam jedan veliki sportski centar. U srcu oba otoka, Ugljana i Pašmana jer je i sam klub zapravo klub dva otoka. Zašto naši otoci ne bi jednog dana imali jednu bacačicu koplja, trkača, atletičare, uz ove male nogometne genijalce. Uz svu muku, grbavi teren, lokve, oni postižu dobre rezultate, a samo naš trener pionira i mlađih pionira Krešo Jaklin i trener papalina i tića Marin Pedić, znaju kakva je to muka i koliki trud treba. Ali Mihovil nosi pehar iz Barcelone, osvajaju odlične pozicije na turniru u Crnoj Gori, Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu…
Sveti Mihovil je proslavio svojih prvih 20 godina. S ponosom i sjetom prisjećali su se svega naši stariji, trener Damir Korenov i sadašnji predsjednik Darijo Korenov. Nekad nisu problem bile dimenzije, ni tribine, ni travnjak. Igralo se velikom voljom i srcem. Sad su neka druga vremena i na žalost novo igralište je potrebno, a za sad daleko. Moja želja je da se zaboravi na stranačke boje i prestanu prebacivati loptice s jedne strane na drugu i nešto napravi u ime naše djece i makne ih s ulice. Jer sportom se puno može i treba. Ja vidim, kao majka jedne papaline, samo plavo-bijelu boju našeg kluba, našu djecu koja uživaju u svakoj pobjedi na utakmici, a isto tako i kao pravi profesionalci prihvaćaju poraz. Treba tako malo, dobra volja i veliko srce. Naša djeca, pioniri, mlađi pioniri, tići, papaline i najmlađi pačići ga itekako imaju. I žive svoj nogometni san. Za: Dva otoka, jedan klub.
Barbara KURTIN