Lokacija urbana, vokacija…

Ne možeš paštetu otvoriti a da iz nje ne izlaze predsjednički kandidati. Uljepšani, botoksirani, fotošopirani, kao da je riječ o izboru za mistera… Ali dobro, to mi je još razumljivo, vizualni dojam, kad nemaš ništa drugo ponuditi je jako bitan, ipak biramo nekoga tko će nas žedne preko vode vozati naredne četiri godine… Pa barem da imamo što gledati, kad nemamo što pametno slušati…
Ali, mili moj Bože, ako te ima, čime sam zaslužila da iz paštete iskaču Dolores Lampaša i ona druga kokoš koje su se dobro pokefale oko staroga prdonje. I još im ni to nije dosta nego se još svađaju i javno da ne mogu javnije prepucavaju je li veće selo Pakovo ili Sokolovac, Dragošje ili Vimečina, votever.
Utrpala bih ja to sve ispod peke i još naplaćivala upad: ajmo cure, navuci rukavice, izvoli u ring pa udri. Koja pobjedi, njoj i obojci i opanci, stari kuronja i sve što uz pobjedu ide: vozač, frizerka, đir na jahti… I da vas nikoga više ne vidimo i ne čujemo bar godinu dana.
Još je meni lako za njih, njih bar ne moram gledati uživo. Okrenem program, teška srca zatvorim novinu, kliknem na iks i zatvorim prozor na ekranu, ali prije par dana sam morala ostaviti netaknutu kavu u kafiću i promijeniti birtiju zbog sličnih stvari.
Volem poslije posla sjesti na miru, prolistati novine, popiti kavu bez da me itko išta pita i biti pola ure sama sa sobom. Sastaviti se, koliko je to moguće, malo s mozgom. Gotovo je s dosadnim mušterijama, preslagivanjem robe, skinem osmjeh broj šesnaest i ostavljam ga u skladištu i izlazim s posla neopterećena. Mogu obeštimat majku onome tko me u prolazu očeše i razvali rame, mogu napokon stisuti zube i škrgutati zubima jer sam bijesna jer mi je i za ovaj mjesec šef pod izlikom da je recesija skinuo pet posto plaće…
Uglavnom, sjela u kafić, naručila kavu, kad dva stola oko mene neka cura stalno nešto melje na mobitel, histerizira, ulazi i izlazi iz vecea, plače pa se histerično smije, viče… Pa sve tako redom ispočetka. Još kad mi je konobar kavu donio, skoro mi je dotična pokupila sa sobom i zalila me u jednom od tih njenih dizanja. Skužila sam da je to ona mala ‘naivna’ studentica koja je ucjenjivala profesora. E, ona što prolazi s 5 a ne zna što znači riječ ucjena. E, da, ona što je izašla s Ivanom Balićem pa je obavijestila sve medije…
U roku pod hitno sam se pokupila ća. Platila kavu koju nisam ni takla, ostavila konobara u čudu i otišla u kafić do. Da na miru napokon popijem kavu bez da me itko gnjavi svojim tobožnjim fensi spikama tko je tu koga, zašto i za koliko. A onda mi mahne tip za stolom do mog. Roba od cirka 35 godina, neloš čak, kuži se da je urban po lokaciji, ali miriše mi da je seljak po vokaciji čim se tako razmahao. Gledam oko sebe, nema kome mahati nego meni. Pita jesmo li se vidjeli na Zeki prošli tjedan.
– Teško!, odgovaram i vidim da sam imala dobar nos skužit što je frajer po vokaciji. Ja sam svom rođenom bratu rekla da mu neću doći na pir bude li mu Zečić svirao, što je bila njegova velika želja. Ne mogu ja to brate, nije to moj đir. I nema veze s lokacijom jer se ja ponosim svojim vlaškim i bodulskim porijeklom, stvar je isključivo u glazbenom ukusu.
Popili smo tako kavu svatko za svojim stolom, izmjenjujući preko stola tu i tamo koju. Zna mi brata. Pozvao me vani.
– Nisam ti ja od tog đira gdje ti izlaziš. Nisam baš za eksponiranje, više sam ti za kvartovske đireve i mjesta gdje izlaze AB, a takvih u Zadru nema.
– A ko su ti AB?
– Anonimni i bogati. U prijevodu, oni što vole što nitko ne zna koliko imaju niti im je bitno pokazati to cijelom gradu.
– A koji si ti lik ženo! Ne ideš na Zeku, ne ideš na fensi mista, ne voliš se pokazat, ima li išta što ti voliš?, pita me na kraju lik.
– Kako ne, od muzike Azru, EKV, Robbija Williamsa, Simple Minds, Clash… A od spize janjetinu.