Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Musa: Afirmiranje književnosti za ostvarivanje nacionalnog identiteta

22.11.2010. 23:00
Musa: Afirmiranje književnosti za ostvarivanje nacionalnog identiteta


Na nedavno održanim Šimićevim susretima u Mostaru profesor zadarskog Sveučilišta dr. sc. Šimun Musa primio je  respektabilnu nagradu “Antun Branko Šimić” za svoju knjigu  “Studije i ogledi”. Knjiga profesora Muse odabrana je između 26  pristiglih knjiga na natječaj Društva hrvatskih književnika  Herceg Bosne kao najcjelovitije i najuspjelije djelo. U knjizi ima  više studija i eseja o starim hrvatskim piscima, suvremenim  hrvatskim piscima te klasicima poput Antuna Branka Šimića,  Ive Andrića i slično. Povodom dodjele ove nagrade razgovarali  smo s profesorom Musom o nagradi, sadašnjem radu i planovima za budućnost.
Priznanje rada na području književnosti
Dobitnik ste nagrade “Antun Branko Šimić”. Kakav je osjećaj  biti laureat jedne tako respektabilne nagrade? Što ona znači za  priznanje vašeg rada u akademskim krugovima, a što za vas  osobno?
– Svakako da sam s radošću primio vijest o književnoj nagradi  “A. B. Šimić” i sa zahvalnošću je prihvatio kao priznanje za svoj  rad, ali i kao poticaj koji svojom biti upućuje i obvezuje na osobit  odnos prema književnosti. Čudesna snaga Šimićeve riječi ima ne  samo visoka estetska svojstva, nego i katarznu moć i entelehijsku potvrdu – to obvezuje. Ta mi nagrada osobno puno  znači, a vjerujem da isto tako i u akademskim krugovima, kao i  u kulturnoj javnosti uopće, predstavlja istinsko priznanje rada  na području književnosti.
Možete li ukratko predstaviti svoju knjigu “Studije i ogledi”?  Naime u njoj su zastupljeni pisci koji su već nekoliko puta  obrađivani u književnosti, no vi ste im pristupili na jedan  drugačiji način. Kakav je bio vaš pristup?
– Budući da poznavatelj književnosti, ponajprije književni  povjesničar, ne bi trebao biti zbunjen heterogenošću književnog  kompleksa, a posebno ne bi trebao biti sputan u svom istraživanju i tumačenju pri susretu s antinomijom kao imanentnim svojstvom povijesnog dinamizma, prišao sam i sam  obradbi tema na možda kompleksniji način. Istraživao sam  djela, fenomene i probleme ne samo iz novijeg književnog  razdoblja, čime se najčešće bavim, već od iluminizma do  postmodernizma, tumačeći ta djela osim s književnopovijesnog  i s jezičnostilskog, književnoteorijskog, recepcijsko-metodičkog  pa i s nekih drugih motrišta. Nastojao sam ukazati na značajke  i vrijednosti djela, zasluge pisaca, ali i obilježja epoha, kroz čiju  se neizbježnu smjenu ostvaruje napredovanje u cijelosti gledano  na književnost. Ta smjena ne znači smrt prethodne epohe,  naprotiv, smjena uvjetuje napredak koji se ostvaruje nasljedovanjem djela iz tradicije, a po kojima, zapravo, prosuđujemo domete i vrijednosti aktualnih postignuća. Tu su,  dakle, radovi, počevši od onog o A. K. Miošiću i Filipu Lastriću,  preko hrvatskonarodnopreporodnih tema sve do onih što se  odnose na pisce i djela iz 20. stoljeća dodirujući i razdoblje  postmodernizma. Dakle, u tom sam sklopu obradio više tema  hrvatske književnosti što su je stvarali hrvatski pisci iz Bosne i  Hercegovine, navlastito neki franjevci preporoditelji, ali i oni  književnici poslije, podrijetlom ili boravkom vezani za Bosnu i  Hercegovinu, kao što su npr. Ivo Andrić, A. B. Šimić pa sve do  onih koji pripadaju razdoblju druge moderne (Vlado Pavlović,  Gojko Sušac) i postmodernizma (Krešimir Šego). I ne bih rekao  da su ovi pisci više puta obrađivani, zapravo da su, osim rijetkih,  dovoljno obrađivani, pa čak da su uopće obrađivani neki od njih. 
Dakako, tu su i drugi pisci počevši od don Mihovila Pavlinovića  do Mirka Božića, kao i neki hrvatski pisci iz emigrantskog kruga  (Ivo Lendić, Vinko Grubišić). Dakle hrvatski pisci s različitih  strana, različitih svojstava i postignuća, iz različitih razdoblja i  različita stila, različitih formalno-sadržajnih obilježja, ali svi oni  ostvaruju djela na hrvatskom jeziku kao supstancijalnoj odrednici koja ih povezuje i koja bi trebala biti kriterijem pripadnosti  hrvatskoj književnosti. Svakako da mi je pritom stalno na pameti  uvođenje sklada između individualnog, nacionalnog i univerzalnog jer ako je individualan čin umjetnički snažan, onda je  djelo i nacionalno vrijedno i kao takvo prepoznatljivo i na  univerzalnom obzorju.
Kako pristupate uvrštavanju pisaca u knjigu i što vam je  pritom važno?
– Nastojim posve objektivno pristupiti književnom djelu, bez  obzira odakle bio pisac i kojega je svjetonazora. Tako postupam  i kad je riječ o hrvatskoj književnosti pa i o uvrštavanju pisaca i  djela u svoju knjigu. Nije mi važno odakle je tko, nego što čini,  odnosno koliko vrijedi njegovo djelo. Na vrijednosnoj ljestvici  hrvatske kulture i književnosti položaj autora, njegova djela i  djelovanja uopće ne bi trebao ovisiti o tom je li netko iz  Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne ili Hercegovine ili pak egzila.  Svakako da pritom u tumačenju i vrjednovanju treba uvažavati  i druge bitne kriterije. Kad je riječ o književnosti, valja znati da  svako djelo traži svoj pristup – nema univerzalnih  metoda.  Posebno nastojim prilaziti djelu tako da estetske činjenice što su  utjecale na ljepotu i kvalitetu teksta, izrazim jezikom prikladnim  fenomenu estetičnosti. Od svojih brojnih radova za ovu sam  knjigu odabrao sedamnaest, u proteklim godinama objavljenih  po časopisima, protežući se od prosvjetiteljstva do razlogovaca  i postmodernista. Gledao sam s više strana, a posebno se  zadržao na piscima i djelima s područja Dalmacije i Bosne i  Hercegovine. Naime, u Bosni i Hercegovini, osim spomenutih  franjevaca preporoditelja, želim napomenuti za ovu priliku  kako su djelovali i mnogo prije franjevci koji su, prema Herti  Kuni i Daliboru Brozoviću, svojim jezičnim prinosima kao  svojevrsnim prilogom standardizaciji hrvatskog jezika, posebno  kroz bogoslužje, pridonijeli uspostavi jezične poveznice, hrvatske okomice od Jadrana do Budima, što je i obuhvaćala  Bosna Srebrena kao franjevačka provincija toga doba.
Osim znanstveno-nastavnim radom bavite se izdavaštvom,  odnosno uredničkim poslovima u dvjema nakladničkim  kućama. Od čega se sastoji vaš posao kao urednika kuća poput  Školske knjige ili ZIRAL-a?
– Utemeljenjem ZIRAL-a u Mostaru 90-ih godina prošlog  stoljeća, prihvatio sam se uredničkog posla u toj nakladničkoj  kući što su je svojedobno utemeljili hercegovački franjevci u  egzilu. Uskoro nakon toga, kad je došlo do izrade hrvatskih  udžbenika u Bosni i Hercegovini, primjenom modela „paralelnih planova i programa” u školstvu višenacionalne države  kakva je Bosna i Hercegovina, aktivirao sam se u Školskoj  nakladi Mostar, tvrtki Školske knjige iz Zagreba za područje  Bosne i Hercegovine u svojstvu glavnog urednika za hrvatski  jezik i književnost. Svakako da je to odgovoran i zahtjevan  posao, ali rezultati opravdavaju sav trud. Hrvatska djeca u Bosni  i Hercegovini uče po knjigama na hrvatskom jeziku i po svom  programu u okviru školstva Bosne i Hercegovine. Nije to bilo  lako izboriti.
U jednom članku o vama piše da se zalažete za hrvatstvo BiH  i participaciju bosanskohercegovačkog hrvatstva u izgradnji  nacionalnog identiteta. Što o tome možete reći?
– Kao društveno biće čovjek se svojim radom i samopotvrđuje,  ali i pokazuje čovjekom u odnosu prema drugima, prema svom  narodu pa i ljudskoj zajednici – sve to istodobno. To uvjerenje  potiče me na afirmaciju svoga vlastitog a i nacionalnog bića.  Zalažem se za hrvatski nacionalni identitet ostvarivan na  europski način i po europskim mjerilima. Bosanskohercegovačko hrvatstvo ne smatram izdvojenim, nekakvim egzotičnim vidom hrvatstva, posebno ne zbog njegove uloge, važnosti i vitalnosti u hrvatskoj povijesti, a o čemu, također, svjedoči  književnost kao i druge umjetnosti, znanost i kultura uopće, i u  prošlosti i u novije doba. Zapravo, afirmiranje hrvatske književnosti, pored ostalog,  smatram presudnim načinom jačanja  hrvatskog nacionalnog identiteta. Bez obzira na povijesni put,  upravo martirijski put hrvatskog naroda, naša književnost ima i  velikih djela europskih dometa, a hrvatski književnici pišu na  više jezika, ponekad i istodobno, što je znano od Marula do  Marune. Hrvatsku književnost iz BiH poimam kao integralni  sastojak cjelokupne hrvatske književnosti, a hrvatsku nacionalnu književnost smatram prepoznatljivim dijelom europske  književnosti i kulture. Zaokupljaju me sva ona kulturna i  znanstvena postignuća, a navlastito ideje i svjetovi pisaca i djela  koji na književno relevantan način afirmiraju hrvatski identitet  kao prepoznatljivu sastavnicu i činitelja europske integracije  usuprot svake asimilacije, čega je nažalost prepuna europska  prošlost.
Sveučilište u Mostaru jedino je u BiH na kojem je službeni  jezik  hrvatski. Možete li nam reći nešto o toj situaciji i  problemu u Bosni i Hercegovini?
– Kao čovjek i rođenjem i nizom drugih načina vezan sam za  Bosnu i Hercegovinu, a kao sveučilišni profesor koji radi i u  Mostaru o nacionalno-političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, mogu govoriti opet vezano za Sveučilište u Mostaru,  kao jedino sveučilište u BiH na kojem je službeni jezik hrvatski.  Naime, Sveučilište u Mostaru, kao javna ustanova, djeluje u  državi s dvije države i tri “jednakopravn” naroda, u državi s  trinaest ustava, samo država BiH nema pravog ustava, ima  svojevrstan ustav u vidu Aneksa Daytonskog sporazuma. Njime  je, zapravo podijeljena država, odnosno oskrnavljen njezin  integritet. Spomenut ću samo jedan problem među brojnima:  hrvatski narod kao konstitutivan, što je neviđeno, nema paritet  ni u tijelima izvršne vlasti u Federaciji BiH, gdje živi u zajednici  s Bošnjacima – Muslimanima, a pogotovo ne u Republici  Srpskoj kao drugom entitetu BiH. Dakle, u F BiH gotovo je sve  izgubio, a u RS nema ništa. Svakako da se na Sveučilište u  Mostaru, kao javnoj (državnoj) ustanovi, moraju odražavati  takve prilike, kao i na hrvatski narod u takvoj državnoj  zajednici.
Možete li usporediti rad na Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu  u Mostaru. Koje sveučilište se može smatrati jačim, jesu li  velike razlike u izvođenju nastave i slično?
– Sveučilište u Mostaru barem je dvostruko brojnije od  zadarskog, a opet je zadarsko opremljenije i vjerujem s manje  problema i s obzirom na financiranje, kadrovsko profiliranje i  razvojno planiranje, jer, unatoč svim problemima, ima reguliran  visokoškolski sustav, odnosno državu iza sebe koja skrbi o  javnim ustanovama. Što se tiče planova i programa napisani su  i provode se na visoku stupnju usklađenosti prema Sveučilištu u  Zadru, kao i drugim sveučilištima u Hrvatskoj. Zapravo, to se  najbolje ostvaruje kroz intenzivnu suradnju nastavnika, koja je  uspostavljena između Sveučilišta. Već sam rekao koje su  neprilike u BiH i da se to odražava i na Sveučilište u Mostaru,  kao i na hrvatski narod u takvoj državi. Pa ipak, uvjeren sam da  će hrvatski narod svojom ukorijenjenošću, svojim prirodnim i  povijesnim pravom na BiH, svojom vitalnošću i duhovnošću,  izdržati sve kušnje, očuvati Sveučilište u Mostaru te otvoriti i  druge znanstvene i kulturne ustanove, kao i druga razvojna  središta u BiH.
Na Sveučilištu u Zadru godinu ste dana obnašali dužnost  pročelnika na Odjelu za kroatistiku i slavistiku, nakon toga  dali ste ostavku na tu poziciju. Zašto?
– Da, bio sam godinu dana pročelnik Odjela za kroatistiku i  slavistiku Sveučilišta u Zadru, Odjela koji ima dva Odsjeka, i to  za kroatistiku i rusistiku, ali zbog zdravstvenih razloga nisam  više mogao obavljati taj posao. Ta godina rukovođenja Odjelom  pružila mi je korisno iskustvo i priliku da bolje upoznam kolege,  a i oni mene, da planiramo, radimo, otklanjamo probleme i  stvaramo bolje uvjete studentima i nama samima.
“Studije i ogledi” objavljena je 2009. godine. Radite li sada na  čemu? Kakvi su vam planovi za budućnost? Što će biti sljedeće  žarište vašega rada?
– Radim na projektu Hrvatski narodni preporod u Bosni i  Hercegovini i na Teoriji recepcije kao i nekim književno-metodičkim pristupima književnom djelu. Svakako da ću nastaviti  svoj rad, puno je izazova i zanimljivih tema.


 POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ “JEZICI I KULTURE U KONTAKTU”


Pokretač ste poslijediplomskog studija “Jezici i kulture u kontaktu”.  Možete li ukratko objasniti čime se bavi taj studij i kako ste došli na ideju  njegova osnivanja?
– Prije desetak godina kao dekan Pedagoškog fakulteta koji se potom  transformirao na Filozofski fakultet i Fakultet prirodoslovno-matematičkih i  odgojnih znanosti, a i kao prorektor za razvoj sveučilišta u Mostaru iskoristio  sam prigodu i pokrenuo, skupa s kolegama, spomenuti projekt  poslijediplomskog studija „Jezici i kulture u kontaktu”. Na tom studiju  studiraju se hrvatski, engleski, njemački, latinski jezici i književnosti,  povijest, filozofija, a poslije se uvode i drugi studiji, kao novinarstvo,  politologija i sl. Studij je pospješio nastavno- znanstveni i istraživački rad, a  osobito je unaprijedio kadrovsku situaciju na Sveučilištu. Još uvijek je velik  broj studenata, što najbolje pokazuje njegovu opravdanost.