Na nedavno održanim Šimićevim susretima u Mostaru profesor zadarskog Sveučilišta dr. sc. Šimun Musa primio je respektabilnu nagradu “Antun Branko Šimić” za svoju knjigu “Studije i ogledi”. Knjiga profesora Muse odabrana je između 26 pristiglih knjiga na natječaj Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne kao najcjelovitije i najuspjelije djelo. U knjizi ima više studija i eseja o starim hrvatskim piscima, suvremenim hrvatskim piscima te klasicima poput Antuna Branka Šimića, Ive Andrića i slično. Povodom dodjele ove nagrade razgovarali smo s profesorom Musom o nagradi, sadašnjem radu i planovima za budućnost.
Priznanje rada na području književnosti
Dobitnik ste nagrade “Antun Branko Šimić”. Kakav je osjećaj biti laureat jedne tako respektabilne nagrade? Što ona znači za priznanje vašeg rada u akademskim krugovima, a što za vas osobno?
– Svakako da sam s radošću primio vijest o književnoj nagradi “A. B. Šimić” i sa zahvalnošću je prihvatio kao priznanje za svoj rad, ali i kao poticaj koji svojom biti upućuje i obvezuje na osobit odnos prema književnosti. Čudesna snaga Šimićeve riječi ima ne samo visoka estetska svojstva, nego i katarznu moć i entelehijsku potvrdu – to obvezuje. Ta mi nagrada osobno puno znači, a vjerujem da isto tako i u akademskim krugovima, kao i u kulturnoj javnosti uopće, predstavlja istinsko priznanje rada na području književnosti.
Možete li ukratko predstaviti svoju knjigu “Studije i ogledi”? Naime u njoj su zastupljeni pisci koji su već nekoliko puta obrađivani u književnosti, no vi ste im pristupili na jedan drugačiji način. Kakav je bio vaš pristup?
– Budući da poznavatelj književnosti, ponajprije književni povjesničar, ne bi trebao biti zbunjen heterogenošću književnog kompleksa, a posebno ne bi trebao biti sputan u svom istraživanju i tumačenju pri susretu s antinomijom kao imanentnim svojstvom povijesnog dinamizma, prišao sam i sam obradbi tema na možda kompleksniji način. Istraživao sam djela, fenomene i probleme ne samo iz novijeg književnog razdoblja, čime se najčešće bavim, već od iluminizma do postmodernizma, tumačeći ta djela osim s književnopovijesnog i s jezičnostilskog, književnoteorijskog, recepcijsko-metodičkog pa i s nekih drugih motrišta. Nastojao sam ukazati na značajke i vrijednosti djela, zasluge pisaca, ali i obilježja epoha, kroz čiju se neizbježnu smjenu ostvaruje napredovanje u cijelosti gledano na književnost. Ta smjena ne znači smrt prethodne epohe, naprotiv, smjena uvjetuje napredak koji se ostvaruje nasljedovanjem djela iz tradicije, a po kojima, zapravo, prosuđujemo domete i vrijednosti aktualnih postignuća. Tu su, dakle, radovi, počevši od onog o A. K. Miošiću i Filipu Lastriću, preko hrvatskonarodnopreporodnih tema sve do onih što se odnose na pisce i djela iz 20. stoljeća dodirujući i razdoblje postmodernizma. Dakle, u tom sam sklopu obradio više tema hrvatske književnosti što su je stvarali hrvatski pisci iz Bosne i Hercegovine, navlastito neki franjevci preporoditelji, ali i oni književnici poslije, podrijetlom ili boravkom vezani za Bosnu i Hercegovinu, kao što su npr. Ivo Andrić, A. B. Šimić pa sve do onih koji pripadaju razdoblju druge moderne (Vlado Pavlović, Gojko Sušac) i postmodernizma (Krešimir Šego). I ne bih rekao da su ovi pisci više puta obrađivani, zapravo da su, osim rijetkih, dovoljno obrađivani, pa čak da su uopće obrađivani neki od njih.
Dakako, tu su i drugi pisci počevši od don Mihovila Pavlinovića do Mirka Božića, kao i neki hrvatski pisci iz emigrantskog kruga (Ivo Lendić, Vinko Grubišić). Dakle hrvatski pisci s različitih strana, različitih svojstava i postignuća, iz različitih razdoblja i različita stila, različitih formalno-sadržajnih obilježja, ali svi oni ostvaruju djela na hrvatskom jeziku kao supstancijalnoj odrednici koja ih povezuje i koja bi trebala biti kriterijem pripadnosti hrvatskoj književnosti. Svakako da mi je pritom stalno na pameti uvođenje sklada između individualnog, nacionalnog i univerzalnog jer ako je individualan čin umjetnički snažan, onda je djelo i nacionalno vrijedno i kao takvo prepoznatljivo i na univerzalnom obzorju.
Kako pristupate uvrštavanju pisaca u knjigu i što vam je pritom važno?
– Nastojim posve objektivno pristupiti književnom djelu, bez obzira odakle bio pisac i kojega je svjetonazora. Tako postupam i kad je riječ o hrvatskoj književnosti pa i o uvrštavanju pisaca i djela u svoju knjigu. Nije mi važno odakle je tko, nego što čini, odnosno koliko vrijedi njegovo djelo. Na vrijednosnoj ljestvici hrvatske kulture i književnosti položaj autora, njegova djela i djelovanja uopće ne bi trebao ovisiti o tom je li netko iz Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne ili Hercegovine ili pak egzila. Svakako da pritom u tumačenju i vrjednovanju treba uvažavati i druge bitne kriterije. Kad je riječ o književnosti, valja znati da svako djelo traži svoj pristup – nema univerzalnih metoda. Posebno nastojim prilaziti djelu tako da estetske činjenice što su utjecale na ljepotu i kvalitetu teksta, izrazim jezikom prikladnim fenomenu estetičnosti. Od svojih brojnih radova za ovu sam knjigu odabrao sedamnaest, u proteklim godinama objavljenih po časopisima, protežući se od prosvjetiteljstva do razlogovaca i postmodernista. Gledao sam s više strana, a posebno se zadržao na piscima i djelima s područja Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Naime, u Bosni i Hercegovini, osim spomenutih franjevaca preporoditelja, želim napomenuti za ovu priliku kako su djelovali i mnogo prije franjevci koji su, prema Herti Kuni i Daliboru Brozoviću, svojim jezičnim prinosima kao svojevrsnim prilogom standardizaciji hrvatskog jezika, posebno kroz bogoslužje, pridonijeli uspostavi jezične poveznice, hrvatske okomice od Jadrana do Budima, što je i obuhvaćala Bosna Srebrena kao franjevačka provincija toga doba.
Osim znanstveno-nastavnim radom bavite se izdavaštvom, odnosno uredničkim poslovima u dvjema nakladničkim kućama. Od čega se sastoji vaš posao kao urednika kuća poput Školske knjige ili ZIRAL-a?
– Utemeljenjem ZIRAL-a u Mostaru 90-ih godina prošlog stoljeća, prihvatio sam se uredničkog posla u toj nakladničkoj kući što su je svojedobno utemeljili hercegovački franjevci u egzilu. Uskoro nakon toga, kad je došlo do izrade hrvatskih udžbenika u Bosni i Hercegovini, primjenom modela „paralelnih planova i programa” u školstvu višenacionalne države kakva je Bosna i Hercegovina, aktivirao sam se u Školskoj nakladi Mostar, tvrtki Školske knjige iz Zagreba za područje Bosne i Hercegovine u svojstvu glavnog urednika za hrvatski jezik i književnost. Svakako da je to odgovoran i zahtjevan posao, ali rezultati opravdavaju sav trud. Hrvatska djeca u Bosni i Hercegovini uče po knjigama na hrvatskom jeziku i po svom programu u okviru školstva Bosne i Hercegovine. Nije to bilo lako izboriti.
U jednom članku o vama piše da se zalažete za hrvatstvo BiH i participaciju bosanskohercegovačkog hrvatstva u izgradnji nacionalnog identiteta. Što o tome možete reći?
– Kao društveno biće čovjek se svojim radom i samopotvrđuje, ali i pokazuje čovjekom u odnosu prema drugima, prema svom narodu pa i ljudskoj zajednici – sve to istodobno. To uvjerenje potiče me na afirmaciju svoga vlastitog a i nacionalnog bića. Zalažem se za hrvatski nacionalni identitet ostvarivan na europski način i po europskim mjerilima. Bosanskohercegovačko hrvatstvo ne smatram izdvojenim, nekakvim egzotičnim vidom hrvatstva, posebno ne zbog njegove uloge, važnosti i vitalnosti u hrvatskoj povijesti, a o čemu, također, svjedoči književnost kao i druge umjetnosti, znanost i kultura uopće, i u prošlosti i u novije doba. Zapravo, afirmiranje hrvatske književnosti, pored ostalog, smatram presudnim načinom jačanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Bez obzira na povijesni put, upravo martirijski put hrvatskog naroda, naša književnost ima i velikih djela europskih dometa, a hrvatski književnici pišu na više jezika, ponekad i istodobno, što je znano od Marula do Marune. Hrvatsku književnost iz BiH poimam kao integralni sastojak cjelokupne hrvatske književnosti, a hrvatsku nacionalnu književnost smatram prepoznatljivim dijelom europske književnosti i kulture. Zaokupljaju me sva ona kulturna i znanstvena postignuća, a navlastito ideje i svjetovi pisaca i djela koji na književno relevantan način afirmiraju hrvatski identitet kao prepoznatljivu sastavnicu i činitelja europske integracije usuprot svake asimilacije, čega je nažalost prepuna europska prošlost.
Sveučilište u Mostaru jedino je u BiH na kojem je službeni jezik hrvatski. Možete li nam reći nešto o toj situaciji i problemu u Bosni i Hercegovini?
– Kao čovjek i rođenjem i nizom drugih načina vezan sam za Bosnu i Hercegovinu, a kao sveučilišni profesor koji radi i u Mostaru o nacionalno-političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, mogu govoriti opet vezano za Sveučilište u Mostaru, kao jedino sveučilište u BiH na kojem je službeni jezik hrvatski. Naime, Sveučilište u Mostaru, kao javna ustanova, djeluje u državi s dvije države i tri “jednakopravn” naroda, u državi s trinaest ustava, samo država BiH nema pravog ustava, ima svojevrstan ustav u vidu Aneksa Daytonskog sporazuma. Njime je, zapravo podijeljena država, odnosno oskrnavljen njezin integritet. Spomenut ću samo jedan problem među brojnima: hrvatski narod kao konstitutivan, što je neviđeno, nema paritet ni u tijelima izvršne vlasti u Federaciji BiH, gdje živi u zajednici s Bošnjacima – Muslimanima, a pogotovo ne u Republici Srpskoj kao drugom entitetu BiH. Dakle, u F BiH gotovo je sve izgubio, a u RS nema ništa. Svakako da se na Sveučilište u Mostaru, kao javnoj (državnoj) ustanovi, moraju odražavati takve prilike, kao i na hrvatski narod u takvoj državnoj zajednici.
Možete li usporediti rad na Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu u Mostaru. Koje sveučilište se može smatrati jačim, jesu li velike razlike u izvođenju nastave i slično?
– Sveučilište u Mostaru barem je dvostruko brojnije od zadarskog, a opet je zadarsko opremljenije i vjerujem s manje problema i s obzirom na financiranje, kadrovsko profiliranje i razvojno planiranje, jer, unatoč svim problemima, ima reguliran visokoškolski sustav, odnosno državu iza sebe koja skrbi o javnim ustanovama. Što se tiče planova i programa napisani su i provode se na visoku stupnju usklađenosti prema Sveučilištu u Zadru, kao i drugim sveučilištima u Hrvatskoj. Zapravo, to se najbolje ostvaruje kroz intenzivnu suradnju nastavnika, koja je uspostavljena između Sveučilišta. Već sam rekao koje su neprilike u BiH i da se to odražava i na Sveučilište u Mostaru, kao i na hrvatski narod u takvoj državi. Pa ipak, uvjeren sam da će hrvatski narod svojom ukorijenjenošću, svojim prirodnim i povijesnim pravom na BiH, svojom vitalnošću i duhovnošću, izdržati sve kušnje, očuvati Sveučilište u Mostaru te otvoriti i druge znanstvene i kulturne ustanove, kao i druga razvojna središta u BiH.
Na Sveučilištu u Zadru godinu ste dana obnašali dužnost pročelnika na Odjelu za kroatistiku i slavistiku, nakon toga dali ste ostavku na tu poziciju. Zašto?
– Da, bio sam godinu dana pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, Odjela koji ima dva Odsjeka, i to za kroatistiku i rusistiku, ali zbog zdravstvenih razloga nisam više mogao obavljati taj posao. Ta godina rukovođenja Odjelom pružila mi je korisno iskustvo i priliku da bolje upoznam kolege, a i oni mene, da planiramo, radimo, otklanjamo probleme i stvaramo bolje uvjete studentima i nama samima.
“Studije i ogledi” objavljena je 2009. godine. Radite li sada na čemu? Kakvi su vam planovi za budućnost? Što će biti sljedeće žarište vašega rada?
– Radim na projektu Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini i na Teoriji recepcije kao i nekim književno-metodičkim pristupima književnom djelu. Svakako da ću nastaviti svoj rad, puno je izazova i zanimljivih tema.
POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ “JEZICI I KULTURE U KONTAKTU”
Pokretač ste poslijediplomskog studija “Jezici i kulture u kontaktu”. Možete li ukratko objasniti čime se bavi taj studij i kako ste došli na ideju njegova osnivanja?
– Prije desetak godina kao dekan Pedagoškog fakulteta koji se potom transformirao na Filozofski fakultet i Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, a i kao prorektor za razvoj sveučilišta u Mostaru iskoristio sam prigodu i pokrenuo, skupa s kolegama, spomenuti projekt poslijediplomskog studija „Jezici i kulture u kontaktu”. Na tom studiju studiraju se hrvatski, engleski, njemački, latinski jezici i književnosti, povijest, filozofija, a poslije se uvode i drugi studiji, kao novinarstvo, politologija i sl. Studij je pospješio nastavno- znanstveni i istraživački rad, a osobito je unaprijedio kadrovsku situaciju na Sveučilištu. Još uvijek je velik broj studenata, što najbolje pokazuje njegovu opravdanost.
najnovije
najčitanije
Style
Sve informacije
Što su zaista ekstenzije i jesu li dobre za našu kosu?
Feelgood
Budite otvoreni
Empatija je puno više od stavljanja sebe u tuđu kožu
Nogomet
RAZGOVOR
Željko Živković: Zadarski nogomet treba se temeljiti na zadarskoj struci
Feelgood
Nesnosna tišina
7 suptilnih znakova da idete prema kraju braka
Zadar
IMPRESIVAN USPJEH
IMPRESIVAN USPJEH ZADRANKE Inga Petričević bit će u Parizu s najboljim frizerima planeta
Crna Kronika
više ozlijeđenih
Dovršen očevid prometne nesreće kod Zelenog hrasta
Zadar
ZLATNI PIR
Ljubav na prvi pogled Marije i Ivice Masnića traje već pola stoljeća
Zadar
(NE)ZAINTERESIRANI ZA POLITIKU
Razgovarali smo sa zadarskim maturantima koji dobivaju pravo glasa, evo što kažu o izborima
Županija
HEP JAVLJA
Brojne ulice u Zadru i okolici u utorak ostaju bez struje, evo popisa
Crna Kronika
51-godišnjak