Petak, 19. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Manje “doktorskih” serija, kuhanje za bogate i turske sapunice

22.12.2010. 23:00
Manje “doktorskih” serija,  kuhanje za bogate i turske sapunice


Ja sam osobno samo gledao televiziju, a s obzirom da nemam svoju, sate i dane sam provodio u tuđim kuhinjama i dnevnim boravcima, jednim okom gledajući program, a drugim domaćine koji su pogrešno mislili da me razgovor s njima jako zanima


Kao i uvijek u ovo doba godine, osvrćemo se na ono što  smo u svome poslu radili proteklih dvanaest mjeseci. Ja sam  osobno samo gledao televiziju,  a s obzirom da nemam svoju,  sate i dane sam provodio u  tuđim kuhinjama i dnevnim boravcima, jednim okom gledajući program, a drugim domaćine koji su pogrešno mislili  da me razgovor s njima jako  zanima. Trebalo je pogledati  masu zabavnih emisija, glupih  inasilnih filmova, na svu sreću i  nešto povijesnih i putopisnih  dokumentaraca, ali prečesto i  političke emisije i reklame zbog  kojih sam ponekad morao pred  zapanjenim domaćinima trčati  u kupaonice i nužnike. Napisao  sam pedesetak tv-kolumni s toliko kartica teksta s kojim bi  neki nadobudni “spisatelj” svake godine izdavao jednu svoju  “knjigu”, ali ja to, usprkos svojim kompleksima neću napraviti, već ću vas samo ukratko  podsjetiti na proteklu, tešku i  mučnu televizijsku godinu.
FILMOVI – REPRIZE,  LIMUNADE I NASILJE
Kao i proteklih godina, situacija s filmovima je jednako  loša, ako ne i gora. Filmovi su i  dalje manje – više nasilni, stupidni i što je već postalo pravilo  – američki. Za naše tv-urednike  kao da i ne postoji neka druga  kinematografija osim američke. Oni nikada nisu čuli za  čuvene francuske, engleske, talijanske, skandinavske i istočnoeuropske filmove. Ne, za  njih postoji samo Amerika i  nitko drugi. Filmska se ponuda  dakle sastoji od akcijskh filmova i odvratnih, negledljivih i  sladunjavih romantično ljubavnih limunada u kojima sve naravno završava tako da se dvoje  zaljubljenih ožene, dobiju slatku dječicu i žive sretno sve dok  ne umru u dubokoj starosti  (naravno u snu), ali i od gomile  jeftine akcije koja edukativno  divno djeluje na našu ionako  nikakvu omladinu.
Ono što fascinira je učestalost kojom se pojedini glumci  pojavljuju na našim malim  ekranima. Steven Segal, Jean  Claude Van Damme, Dolph  Lundgren i kako se sve već ne  zovu, likovi su koje morate svaku večer gledati u svojim domovima, a neke možete vidjeti i  istovremeno na dva kanala.  Ipak, rekorder je simpatični  Jackie Chan koji je snimio  upravo nevjerojatan broj filmova. Njega možete vidjeti doslovno svaki tjedan po nekoliko  puta, što nije ni loše jer to su  ionako filmovi za djecu, a takve  naše televizije u pravilu ne prikazuju. Pravi dječji filmovi nisu  ni potrebni jer sve ono što djeci  u životu treba, a radi se o  laganju, licemjerju, krađi, nasilju, bezobzirnosti i ostalim korisnim stvarima, mogu naučiti  iz ostalih emisija. Dakle, što se  tiče filmova – isto kao i lani, ako  ne i gore.
SERIJE – PRIČE IZ 1001  NOĆI
Kada smo kod serija, ima  jedna novina u odnosu na  prošlu godinu. Manje je doktorskih serija. Nema više onoliko zabrinutih ljudi u bijelim  mantilima koji brižno oblijeću  oko pacijenata čineći sve da im  pomognu i olakšaju njihove  muke. Broj detektivskih serija  u kojima sve pršti ubojstvima,  istragama, raspadajućim truplima i ostalim ljepotama također  se malo, malo smanjio, ali ne  dovoljno da bi nam olakšalo  gledanje. Zato su, Bogu hvala,  skoro potpuno izbačene tzv.  zatvorske serije kojima su nas  zatrpavali tijekom 2009.godine.  Nema više klanova, bandi, zatvorskih pobuna, dilanja, podvođenja i svega ostalog vezanog  uz ovu tematiku, a što normalna obitelj ipak ne bi trebala  gledati nakon večere.
Smanjenje količine ovih serija nadopunjeno je novim fenomenom, a to su turske sapunice. Iako je i prije bilo pokušaja plasiranja sličnih uradaka, ipak nitko nije očekivao  toliku eksploziju oduševljenja  serijom Šeherezada – “1001  noć”.  Nakon prvih epizoda u  medijima su osvanule negativne kritike (ne moje – ja sam  mudro šutio i čekao) zbog elitnog termina kojeg je RTL-tv  namijenila ovoj sapunici, ali se  pokazalo da je procjena bila  dobra. Seriju gledaju gotovo  svi, od onih polupismenih, pa  do sveučilišnih profesora, tj.  bar oni koji se to usude priznati. Ja pak, nikada nisam napisao ni jednu riječ o ovoj seriji,  jer su me njeni obožavatelji  unaprijed upozorili da ne  pišem ništa negativno (zanimljivo, zašto su pomislili da bih  pisao negativno?) dok je ne  pogledam. Probao sam, ali sam  nakon pola epizode odustao.  Sapunica, k’o sapunica. Tko voli, nek izvoli.
KUHANJE – MALO  EDUKATIVNOG – VIŠE  ZABAVNOG
I ove se godine nastavio  trend prikazivanja kuharskih  serija, da ne kažem lijepim hrvatskim jezikom “kulinarskih  reality showova”. Što je hrana  skuplja, a primanja manja, to se  više kuha. A kuha se samo tako.  “Jelovnici izgubljenog vremena”, “U istom loncu”, “Jezikova  juha”, “Kod Ane”, “Večera za  5″… Mnoštvo emisija od kojih  se neke emitiraju svakim radnim danom, tako da tjedno  možete vidjeti i dvadesetak epizoda. Najkvalitetnije što se nudi je ono što radi Barbieri u  svojim “Jelovnicima”, jer osim  zanimljivih recepata čujemo još  zanimljivije priče o njima.  “Ana” je također vrhunska  kuharica, samo što njen način  pripremanja jela, osim što zahtjeva malo dublji džep, također  može biti poguban za onoga  koji nema dobro zdravstveno  osiguranje. Ana naime sprema  jela kao da oni koji će ih kusati  imaju probavne organe od betona i mogu bez posljedica svariti redove slanine, šake masti  ili pak kile soli, ali to je već  tema za neki drugi tekst.
U ostalim kuhinjama više se  pažnje poklanja onim stvarima  koji prate samo kuhanje, tako  da kamera najmanje snima ono  što se događa u loncima i oko  njih, a više razne šale i pošalice, interijere i ostalo iz čega se  ne može naučiti ništa korisno.  U “Večeri za 5”, koju su vremenski produljili preko svake  mjere, ponekad uopće i ne  vidimo što kuhar radi, ali zato  znamo sve o navikama domaćina i njegovim gostima. U  svakom slučaju, i s obzirom  kome je namjenjeno – prolazno.
REKLAME – NA MENIJU  ČOKOLADNI PROIZVODI  I GLJIVIČNE INFEKCIJE
Reklame su jednake kao i  prethodnih godina, što će reći  grozne, a najgore su one za  razne vrste čokoladica, krema  i ostalu “zdravu” hranu. I dalje  su to “prosječne” obitelji s razdraganim roditeljima i slatkom djecom, čiji se život vrti  oko hrane i toga kako zdravo  prehraniti svoju dječicu, a to  se naravno radi pomoću čokolade. Ali pustimo sada to, o  tome toliko pišem da sam i  sam sebi dosadio. Spustimo se  malo niže, na spolne organe.  Neko se vrijeme sve vrtilo oko  ženskih uložaka, i tampona, a  sada se prešlo i na gljivična  oboljenja, gljivične infekcije i  ostalo što čovjeka veseli, a  pogotovo ako je vrijeme  ručka. Najnoviji biser je reklama za nekakvo gljivično  oboljenje noktiju na nogama,  pa nam je detaljno prikazano  kako to izgleda. U svakom  slučaju, izgleda jako lijepo i  privlačno.
Osim ovih, običnih reklama, naše su se televizije toliko  obezobrazile da su pojedine  propagandne spotove počeli  najavljivati kao “sponzorirane” tv-emisije tj. emisije “pod  pokroviteljstvom”, i stavljati ih  u redoviti tv-raspored, tako da  netko tko je željan slušati informacije o nekoj npr. štedionici, zna kada će to biti na  programu. Ne razumijem kako netko smije raditi ovakve  očite prevare, ali kod nas je  svašta dozvoljeno pa tako i to.  Dakle, što se tiče reklama –  zemljo, otvori se!
SPORT – NOGOMET I  OPET NOGOMET
Kada govorimo o zastupljenosti sporta na našim televizijama u prošloj godini, onda naravno govorimo o nogometu. Dobro, imali smo  Svjetsko prvenstvo u Južnoj  Africi, ali i bez toga nogomet  je uistinu, bez obzira što je i  najpopularniji sport, upadljivo dominirao televizijom. Otkako nemamo nekih košarkaša u NBA-u ta se liga uopće  više i ne spominje, ali malo je  i domaće košarke, naravno,  ako uopće više i znamo koja je  to domaća liga. Ali koja je da  je, ionako je njen prvak Cibona, a svi ostali su za televiziju manje važni. U rukometu i vaterpolu smo svjetska klasa, ali, budimo realni,  prenosi njihovih susreta sigurno bude manje interesa nego  prijenos utakmica “Lige prvaka”. A tih smo prijenosa i  snimaka imali i preko glave.  Razumio bih da smo Italija,  Engleska ili Španjolska pa da  imamo nekoliko klubova, ali  ovako, s tim jadnim i nikakvim  Dinamom, koji nikada ne  prismrdi ni blizu, ali i nezrelim  i nesposobnim Hajdukom,  uistinu ne znam zašto su na  tv-u toliko opsjednuti Ligom  prvaka.
S druge strane, prevelika se  pažnja poklanja ruglu zvanom  Hrvatska nogometna liga. Na  utakmicama HNL-a često u  prosjeku bude toliko malo ljudi da je pitanje, zašto se ta liga  uopće i igra kada nikoga ne  zanima, a još je veće pitanje  zašto se televizija toliko bavi  nečim toliko beznačajnim?  Što se sporta dakle tiče – sport  na hrvatskim televizijama =  nogomet. Dovoljno?
KULTURA – KOLIKO JE  IMA DOBRO JE I  ZASTUPLJENA
Kultura je u Hrvatskoj najviše zastupljena na HRT-u, što  je i logično jer se ne radi o  privatnoj televiziji. Tu su prikladne emisije, prijenosi i  snimke koncerata, ali i drugi  prilozi vezani za kulturne događaje. S druge strane, pitanje  je koliko je uopće onih koje  takve stvari i zanimaju, jer,  budimo realni – malo je ljudi  koji imaju veze sa kulturom.  Za naš su puk kultura emisije  tipa “Lijepom našom” ili “Selo  grad”, u kojima se odvija nešto  za što neki misle da je hrvatski  kulturni identitet a nije, ma  koliko bi oni to htjeli da bude.  Kultura je dobar rock koncert,  dobra kazališna predstava,  izložba ili perfomans, ali sve je  to nešto što većina ljudi ne  razumije pa sa količinom kulture u prošlogodišnjem tv  -programu možemo biti i prezadovoljni.
HUMOR –  “INSTRUKTOR” I  “ZAKON”, DVA  VRHUNSKA  OSTVARENJA
Kada govorimo o humorističnim serijama jako često  od ljudi čujem “E nisu to  onakve serije kakve su se  nekada snimale”. A ja se na  to nadovezujem – istina je, ali  snimala se jedna serija od  desetak epizoda svakih par  godina, a danas godišnje imamo 5-6 serijala od po 20-30  epizoda što uistinu, moramo  priznati, nije isto. Problem je  i u tome što više ne znate što  je repriza, a što je novo, toliko toga ima. Neke su se  serije protegle od prošle godine i ostale jednake, neke  dosadne (“Luda kuća”), ali i  neke jako dobre (“Odmori  se, zaslužio si”). Od novih  serija posebno treba izdvojiti  “Instruktora” – zanimljiv i u  konačnici fantastičan eksperiment kojim je dokazano da  se uz dobru ideju i uz minimum sredstava može postići vrhunski rezultat. “Zakon” spominjem iako je to  serija iz 2009.g. jer se netko  pametan dosjetio da nam ga  reprizira nedjeljom navečer  (kada se već reprizira svako  smeće onda može i jedna  izvrsna serija), ali je netko  vrlo glup odlučio da je ukine  nakon samo par epizoda, iako se radi o jednoj od najboljih humorističnih serija u  povijesti HRT-a. Osim ova  dva bisera, bilo je i drugih  dobrih, ali i prosječnih serijala, ali sve u svemu prosjek  i nije toliko loš koliko se  moglo očekivati gledajući nekoliko godina unazad.
OSTALO
U ovom smo se kratkom  tekstu ovrnuli na ono najvažnije što nam je televizija u  protekloj godini po nekom redu bila i dužna ponuditi. Informacije, sport, serije i filmove, kulturu i zabavu… Ustvari, kada smo kod zabave,  pitanje je što je zapravo zabava. Ono što je meni zabavno  drugome je dosadno, a ono  što zabavlja nekog drugog,  drukčijeg od mene, za mene je  perverzija. Neki su protekle  godine uživali u “Evergreenu”,  a nekima je dobra bila i “Lijepom našom”. Neki su se smijali na “Instruktora”, a drugi  na “Stipe u gostima”. Neki su  se intelektualno uzdizali s  “Pola ure kulture” i dokumentarcima, dok su drugi svoje  znanje i kulturu crpili iz “Red  Carpeta” i “In Magazina”. Bilo  je dakle svega i svačega, za sve  vrste ljudi, ali bi to trebalo  nekako rasporediti, da se neobrazovani i primitivni ipak  malo uljudi, ali tako da se pri  tome ne osjećaju uskraćeni ili  manje vrijedni. Ustvari, sada  već malo pretjerujem. Dosta  je za ovu godinu. Sretna vam  Nova.