Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Zmajević je zadužio ne samo Arbanase, nego i cijeli hrvatski narod

22.12.2010. 23:00
Zmajević je zadužio ne samo Arbanase, nego i cijeli hrvatski narod


Unatoč i tada teškim vremenima često je svojim osobnim sredstvima pomagao hrvatskoj knjizi i umjetnosti. Ulaganje u svoju kulturu, tradiciju, jezik temelj je opstojnosti jednog naroda. Zmajević je to znao, ističe sveučilišna profesorica i proučavateljica Zmajevićeva djela Vanda Babić


Prije 284 godine u neposrednu blizinu Zadra su se,  nastojanjem barskog i zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića, doselile prve arbanaške izbjeglice sa skadarskog  područja. Tako je počela jedna prekrasna i hrabra priča  nadbiskupa koji je radio puno  i žrtvovao puno za ovo naše  područje, hrvatstvo i katoličku  vjeru. Osim zasluge za doseljavanje Arbanasa u Zadar  Zmajević se borio za očuvanje  glagoljice i hrvatskog bogoslužja, dao je u zadarskim Arbanasima sagraditi svetište  Gospe Loretske, bio važan  kulturni djelatnik te se zalagao za otvaranje hrvatskog  sjemeništa u Zadru koje je  otvoreno iza njegove smrti, ali  danas nosi njegovo ime. Na  današnji dan, 23. prosinca, slavimo rođendan ovog velikana  zadarske i hrvatske povijesti.  U povodu obilježavanja dana  rođenja nadbiskupa Zmajevića razgovarali smo s jednom  od najvećih proučavateljica  života i rada nadbiskupa Zmajevića, kao i njegovog rodnog  mjesta Boke kotorske, doc. dr.  sc. Vandom Babić. Uz razgovor o Zmajeviću, poznatom  zaštitniku hrvatstva i katoličke  vjere dotaknuli smo se i aktualnih tema Hrvata u dijaspori te nekih drugih tema.
Možete li nam ukratko  reći nešto o životu Vicka Zmajevića, njegovu radu i značaju  za Hrvate u vremenu u kojem  je živio?
– Vicko Zmajević bio je posebna osobnost, pun duha,  svestran, obrazovan i nadasve  odan svom pozivu, svojoj Crkvi i svom narodu. Zasigurno  je jedan od istaknutijih Zadrana 18. stoljeća, osoba koja  je svojim autoritetom pridonijela duhovnom razvoju hrvatske kulture uopće, a u crkvenoj povijesti ili pak povijesti zadarske nadbiskupije  njegov rad je nezaobilazan.  Rođen u Perastu, 23. prosinca  1670. godine, studij teologije  završio je u Rimu, a đakonski  red primio je 13. veljače 1695.,  te je zaređen i imenovan peraškim opatom starodnevne  benediktinske opatije sv. Jurja, otočića ispred Perasta te  peraškim župnikom i to 17.  studenoga 1695. Papa Klement XI. imenovao ga je 18.  travnja 1701. barskim nadbiskupom, primasom srpskim i  apostolskim izaslanikom za  Albaniju, Srbiju, Makedoniju  i Bugarsku. Nakon dvanaest  godina napornog ali plodnog  rada Zmajević je bio postavljen za zadarskog nadbiskupa  također za pape Klementa XI.  i to 30. kolovoza 1713.
Zauzimanje za  Arbanase
 Od tada pa do svoje smrti  Zmajević je neumoran borac  za očuvanje Rimokatoličke  crkve, rimokatoličkog nauka  kao i hrvatske kulture, jezika i  tradicije a prije svega čovjeka  koji je u tim vremenima na  prostoru cijele Dalmacije bio  u mnogočemu stavljen u iskušenja. Važno je napomenuti  kako je Zmajević sam tražio  premještaj i baš je tražio Zadar što nam govori kako je već  onda imao zacrtane ciljeve  svojeg djelovanja na korist  svojoj Crkvi i svom narodu.
 Dakle, nakon problema s  rođakom Vickom Bujovićem,  Vickov brat Matija odlazi u  Rusiju, a Zmajević traži premještaj i papa Klement XI. ga, u  kolovozu 1713. godine imenuje zadarskim nadbiskupom.  Od tada pa do kraja svoga  života Vicko Zmajević djeluje  u tri pravca: do kraja života  vodi bitku sa shizmaticima i  hereticima, posebno se brine  oko Arbanasa i nesebično radi  na njihovu doseljenju u zadarsko predgrađe te je začetnik ideje i osnivač hrvatskog  sjemeništa čije otvaranje  nažalost nije doživio, a  nezaobilazna je i njegova briga  oko hrvatske knjige i umjetnosti uopće. O Vicku Zmajeviću može se  i treba govoriti  dugo za što ovdje nemamo  prostora, no, već činjenica da  se i danas sjećamo njegova  rođendana govori sama za sebe.
Da bismo razumjeli i vrednovali sav njegov rad moramo poznavati ne samo vrijeme u kojem je živio, povijesna događanja  u Dalmaciji  u 17. i početkom 18. stoljeća  već i sredinu u kojoj je rođen,  odrastao, dakle bokokotorski  prostor i Perast, potom utjecaj  njegova strica, značajnog bokeljskog književnika i nadbiskupa barskog Andrije Zmajevića, kao i utjecaj hrvatske  književne i kulturne tradicije.  Utjecaj sredine u kojoj je  rođen i odrastao formirao je  njegov odnos prema vjeri, poglavito njegov odnos prema  Katoličkoj crkvi i štovanju  Majke Božje, prema jedinstvu  Crkve kao i utjecaj blizine  pravoslavnog vlaškog pučanstva koje je rezultiralo njegovom odlučnošću u borbi  protiv shizmatika i heretika.  Njegov stric Andrija Zmajević  imao je posebnu ulogu u njegovu odgoju i obrazovanju a  poglavito u formiranju njegova odnosa prema katoličkoj  vjeri, Katoličkoj crkvi te njezinom utjecaju na bokokotorski puk kao i stvaranju njegova  odnosa prema jedinstvu Crkve, prema tadašnjoj Mletačkoj Republici a posebno  ljubavi prema umjetnosti.  Uglavnom, štovanje Majke  Božje utkano je u hrvatski duh  i hrvatskog čovjeka. Vicko  Zmajević rođen je u “okrilju  Gospe od Škrpjela” inače najjužnijeg hrvatskog marijanskog svetišta, a za svoj vječni  počinak odabrao je crkvicu  Gospe od Zdravlja dok njegove propovijedi otkrivaju posebnu ljubav prema Majci  Božjoj. Svoj ovozemaljski  život završio je u 75. godini 11.  rujna 1745. godine.
Podržavao kulturu i  obrazovanje
Možete li nam reći nešto i  o kulturnom djelovanju nadbiskupa Zmajevića?
– U tom smislu posebno je  puno radio i puno davao.  Unatoč i tada teškim vremenima često je svojim osobnim  sredstvima pomagao hrvatskoj knjizi i umjetnosti. To bi i  danas mogao biti poticaj onima koji imaju. Ulaganje u  svoju kulturu, tradiciju, jezik  temelj je opstojnosti jednog  naroda. Zmajević je to znao.  Vrijeme u kojem živimo bitno  je različito od Zmajevićeva u  mnogočemu. Posebno u  našem odnosu prema našem  bitku, prema sebi samima.  Njegovo pismo koje dajemo u  prilogu odgovor je na mnoga  pitanja. Ulagao je mnogo u  obrazovanje, ali i u obnavljanje mnogih sakralnih objekata  po Zadru i okolici. Podržavao  je i pomagao mnogim osobama iz književnog i kulturnog stvaralaštva onog vremena. Najbliže je bio povezan sa  svojim zadarskim kanonikom  i generalnim vikarom Ivanom  Tanzlinglerom Zanottijem  (1651.1732.), piscem hrvatskog trojezičnog Rječnika talijansko-hrvatsko-latinskoga.  Zmajević mu pomaže i bodri  ga u radu, a iz zahvalnosti,  Tanzlingler ostavlja svoju imovinu i književna djela novoosnovanom Zmajevićevu hrvatskom sjemeništu i zapisa u  svojoj Slovnici, “jer u Zadru  svi Hrvati jesmo”. S Nadbiskupom se dopisivao i posvetio  mu svoju poemu Uzdasi Mandaljene pokornice (Mleci,  1728.), Ignjat Đurđević  (1675.-1737.) U posveti se ističe da s time izriče svoju  zahvalnost svom bokeljskom  prijatelju koji mu je djelo u  rukopisu pregledao, zavolio i  omogućio tiskanje.
 Tomo Babić, bosanski franjevac, svoje je glavno djelo  Cvit razlika mirisa duhovnoga  (Mleci 1726.) napisao na korist duhovnu našega naroda  Slavnoga i jezika Arvackoga, a  posvetio ga je Prisvitlom i pripoštovanom Gospodinu Vicencu Zmajelovichu, arcibiskupu zadarskomu. Osim toga,  Zmajević je u zavjetnoj crkvi  Gospe od Kaštela (Zdravlja),  kao njezin osobiti štovalac,  ukrasio i postavio na oltar  Gospinu sliku Blaža Jurjeva,  Zadranina iz 1447. te je vratima od kovanog željeza odijelio okruglo svetište, a na  vratima je postavljen njegov  grb. Crkvu je posvetio 20. listopada 1726. godine i pobrinuo se da Gospino svetište  bude pripojeno Lateranskoj  bazilici u Rimu (1736.), na  temelju čega je obdareno  mnogim oprostima. U stolnoj  crkvi sv. Stošije posvetio je  barokni oltar, 29. listopada  1717., a posvetio je i crkve u  Pakoštanima, Ždrelcu, Tkonu, Banju na otoku Pašmanu i  Molatu. U crkvi sv. Donata  (10. st.), kod restauracije između prizemlja i galerije dao  je sagraditi mramorno stubište, scala santa, koje je prije  bilo drveno, a u njezinoj unutrašnjosti nalazi se nadbiskupov grb i natpis iz 1733. godine. Prigodom uspinjanja  stubištem dobivao se oprost  koji je Zmajević isprosio kod  Sv. Stolice.
Kipovi četvero  zaštitnika Zadra
 Za svoga nadbiskupovanja  ispunio je i zavjet starih Zadrana protiv kuge, učinjen  1632. godine, gdje je u crkvi  sv. Krševana na glavnom oltaru postavio četiri kipa od  bijelog mramora. Oni predstavljaju četiri glavna zadarska zaštitnika, sv. Krševana,  sv. Šimu, sv. Stošiju i sv. Zoila.  Posebno se zalagao za starohrvatsko bogoslužje i glagoljicu s obzirom na to da je  preko staroslavenske službe  Božje nastojao pripadnike istočne crkve prevesti na uniju i  upravo je on začetnik ideje o  osnivanju hrvatskog sjemeništa u kojem će se učiti staroslavenski jezik i glagoljica.  Nažalost nije doživio otvaranje Sjemeništa, ali je prvi zatražio da se osnuje sjemenište  gdje će gojenci biti i narodnosti hrvatske i klera hrvatskoga i učiti na hrvatskom  jeziku koliko je potrebno da se  katolička vjera uščuva među  katolicima i raširi među Turcima i shizmaticima.
 Otvaranjem hrvatskog sjemeništa, svibnja 1848. godine,  Zadar je dobio ustanovu u  kojoj su se odgajali hrvatski  svećenici i koja je svojim djelovanjem odigrala povijesnu  ulogu u vjerskoj, kulturnoj,  prosvjetnoj i rodoljubnoj formaciji našeg glagoljskog  svećenstva, a preko njega i  cijelog hrvatskog bića na tim  prostorima. Zmajevićeva  književna ostavština do sada  je bila slabo poznata i istražena. Njegova zbirka propovijedi Razgovor duhovni,  pisana hrvatskim jezikom nije  ušla u krug hrvatske barokne  propovjedne književnosti iako  joj je, po svim čimbenicima  upravo tu i mjesto. Njegova  zbirka pjesama Musarum  Chorus, iz 1694. godine posvećena Antonu Zenu, pisana  je tečnim latinskim jezikom i  ističe se elegantnom dikcijom,  ali i izvještačenim i kitnjastim  jezičnim izrazom. Izuzetno  književno vrijedno mu je pismo koje je pisao bratu i koje je  tiskano pod naslovom Lettera  politico morale…, iz 1713. godine, na talijanskom jeziku.  Ono je stilski dotjerano, puno  mudrosti i Zmajevićeve životne filozofije, bogato je sentencama, aforizmima i raskošnim baroknim frazama i  kao takvo zauzima vrijedno  mjesto u njegovoj književnoj  ostavštini. Razgovor između  Katolika i Srbina (1720.) i  Zrcalo istine (1721.) važna su  mu povijesno-politička djela  koja oslikavaju probleme onoga vremena i u kojima se Zmajević bori protiv uvođenja pravoslavne hijerarhije u Dalmaciji.
Okupiti djela na  jednom mjestu
Zmajević je u Zadar doveo Arbanase, koliki je njegov  značaj za njih? Koliko je  snažno sjećanje i štovanje na  Zmajevića među današnjim  Arbanasima u Zadru?
– O tome bismo mogli imati  poseban razgovor. Gospodin  Enio Grdović, predsjednik  Društva zadarskih Arbanasa  mogao bi podosta o tome reći.   On je sudjelovao u organiziranju i njihovu dolasku u  Zadar kao i njihovu naseljavanju u Zemunik te nakon što  je zadarski kanonik Ivan Grisogono ustupio svoj posjed u  blizini kvartila sv. Marka, dakle u današnje Arbanase.  Osim što je izgradio Župnu  crkvu i župni stan posebnim  dokumentom osigurao je arbanaškoj djeci obrazovanje u  novoosnovanom hrvatskom  sjemeništu koje je otvorio  1748. njegov nasljednik Karaman. Kako bi ih zaštitio  mnogima je upravo Zmajevićev palac bio dom dok se  čekao pravi trenutak za njihov  premještaj u Zadar. Nadam se  da će zajedno i Nadbiskupija i  Društvo Arbanasa, poraditi  na tome da upravo Zadar i  Nadbiskupska knjižnica bude  mjesto gdje ćemo skupiti sva  njegova djela, koja se, kao što  je poznato, nalaze od Perasta  do Rima, Venecije..
Osim Vicka Zmajevića  poznata ste proučavateljica  kulturne baštine i književnosti  Boke kotorske, ali i dijelova  hrvatske dijaspore. Možete li  se osvrnuti na trenutačno stanje i život Hrvata u Boki kotorskoj, ali i Bosni i Hercegovini.
– Istina, podrijetlom sam  Bokeljka i otud moje posebno  zanimanje kako za hrvatsku  kulturnu baštinu Boke tako i  za ostala hrvatska autohtona  područja. Boka je kotorska i  hrvatska baština i to velika i  neprocjenjiva. Jedan istaknuti  povjesničar umjetnosti i moj  prijatelj zna reći: “Ja Boku ne  mogu drugačije gledati nego  kao dio Dalmacije.” I to je sva  istina koja nikog ne bi trebala  vrijeđati. Danas s crnogorskim vlastima surađujemo na  očuvanju hrvatske baštine ali i  u nekim zajedničkim projektima u međusobnom povezivanju te naslanjanju hrvatskog  i crnogorskog naroda i kulture. Posebno surađujemo s  Institutom za crnogorski jezik  te njihovim znanstvenim kadrom. Značajno je reći da u  Boki kotorskoj djeluju hrvatska kulturna društva, da imamo svoju političku stranku  Hrvatsku građansku inicijativu što znači da aktivno sudjelujemo i u političkom životu,  a ostvareno je da i naša djeca  imaju nastavu iz hrvatskog jezika povijesti i kulture. To je  veliki pomak u odnosu na dane Domovinskog rata kada je  hrvatski narod u Boki podnio  velike muke i proganjanja o  čemu svjedoče mnoge obitelji  koje su tijekom Domovinskog  rata ostavile Boku i svoj mir  našle u Splitu, Zagrebu, Rijeci  i Puli. Osim toga na hrvatskim  sveučilištima držim kolegij o  kulturi i književnosti Boke tako da su naši studenti dobro  upoznati s hrvatskom baštinom tog područja. Život Hrvata u Bosni i Hercegovini je,  čini mi se, drugačije intonacije.
Bokeljsku situaciju poznam  bolje i aktivno. O životu Hrvata u BiH mogu reći ono što  sam vidjela u posljednje dvije  godine. Sam pokušaj deložacije kardinala Vinka Puljića govori puno. Srednjobosanski  kanton, poglavito grad Vitez  gdje žive Hrvati najrazvijeniji  je dio u Bosni i po podatcima  tamo nema niti jedan nezaposleni Hrvat. Slično mogu  reći i za zapadnu Hercegovinu. Obišla sam gotovo sva  najstarija hrvatska marijanska  svetišta, samostane, izvore hrvatske duhovnosti, bila sam i u  Sarajevskom kantonu, posebno u Sarajevu, ali i u Mostaru.  Ne mogu govoriti kako je Hrvatima u Bosni i Hercegovini  živjeti jer ne živim tamo, ali  mogu reći da naš narod pokušava opstati na svom  ognjištu i da smo im dužni u  tome pomoći. Mnogi će pitati  zašto i što nas briga za autohtone Hrvate u tamo nekim  ex jugoslavenskim državama.  No, tu se opet vraćamo na  Zmajevića. Ako rušimo svoj  temelj, rušimo sebe. Političke  granice nisu i ne bi trebale biti  mjerilo naše opstojnosti. Na  svakom autohtonom području  treba njegovati svoju kulturu,  nikom na štetu, svima na korist i kao golu činjenicu i pravo  na svetost svog ognjišta.
 Vrhbosansko  Sveučilište
U BiH bi se trebalo osnovati Vrhbosansko  Sveučilište pod okriljem Katoličke crkve. Što bi njegova  gradnja značila za Hrvate u  BiH i koliko je ono potrebno?  Naime, o toj ideji svojevremeno je razmišljao i HKD  Napredak.
– HKD Napredak jedno je  od najaktivnijih kulturnih  društava u Europi. Tu mislim  na Središnjicu u Sarajevu, ali i  na sve podružnice od Mostara, Zagreba, Beča, Splita  pa i Zadra. Glavni inicijator je  prof. dr. Franjo Topić, što  znači da je HKD Napredak  jedan od organizatora i realizatora tog vrijednog projekta. Do sada je u BiH, pod  okriljem Katoličke crkve, osnovano sedam Katoličkih  školskih centara, u kojima  mladi dobivaju osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.  Važno je naglasiti da su podršku osnivanju Sveučilišta  dali i Vrhbosanski nadbiskup,  kardinal Vinko Puljić i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne. Osim njih,  pozitivno su se o ovomu izrazili skoro svi članovi diplomatskog kora u BiH, a za  očekivati je i potporu Hrvatske vlade. U planu je osnivanje pet različitih studija:  studij hrvatskog jezika i  književnosti, studij engleskog  jezika, Povijesti i povijesti europske kulture, Informatike,  Ekonomije i javna uprava te  studij Prava i diplomacije.  Sveučilište bi djelovalo u Travniku i Sarajevu, a njegovo otvaranje, očekujemo već sljedeće akademske godine.
 A što takvo Sveučilište  znači u Bosni i Hercegovini  nije teško zaključiti, osim mogućnosti kvalitetnog obrazovanja znači ostanak doma. Ostanak i opstanak ovise jedan o  drugom i u tome je bit. Opet  se vraćamo temeljima. Sam  kardinal Vinko Puljić uputio  je poziv: “Povodom osnivanja  Vrhbosanskog sveučilišta kao  i Zaklade za sveučilište i stipendiranje, pozivam sve vjernike, rodoljube i domoljube te  sve koji mogu pomoći da se  uključe i podrže ovaj, za naš  narod, a i druge značajan projekt. Vrhbosanska nadbiskupija i Franjevačka provincija  Bosna Srebrena, svesrdno su  podržale inicijativu za osnivanjem Sveučilišta koje treba  svojom kvalitetom,  stručnošću profesora i nastavnih planova, obrazovati nove kadrove, ali što je posebno  važno i pomoći da naši mladi i  obrazovani ljudi ostaju u Bosni i Hercegovini
 Vrhbosansko sveučilište je  na određeni način nastavak  Katoličkih školskih centara.  Osnivanje ovog Sveučilišta na  tragu je naših napora i nastojanja da mladi ostanu i žive  u našoj zemlji, a uvjeren sam  da je to cilj svih Hrvata i  drugih naroda u BiH. HKD-u  Napredak je povjereno da to  uz naše predstavnike operativno realizira i već je velik dio  procesa završen. U svrhu osiguranja što bolje budućnosti  Sveučilišta osniva se Zaklada  koja će pratiti i biti glavni  oslonac za normalno funkcioniranje Sveučilišta i pomaganje studentima stipendiranjem. Samo ulaganjem u mlade jamčimo našu sigurniju budućnost i svatko tko imalo drži  do svog nacionalnog i vjerskog  identiteta, ali i opće ljudskih  vrijednosti, treba podržati rad  Sveučilišta i Zaklade. Zato i  na ovaj način i ja, kao vrhbosanski nadbiskup i metropolit, kao što su to činili i moji  prethodnici blage uspomene  nadbiskupi Josip Stadler i  Ivan Šarić, želim potaknuti  sve koji su dobroga srca da se  odazovu i ugrade dio sebe u  ovaj izrazito važan projekt.  Prikupljajte novac po župama,  promičite projekt i kod onih  koji mogu dati i veće donacije.  Čineći dobro drugima prije  svega činimo dobro sebi. Nadbiskupija će uvijek na razne  načine dati svoj maksimalan  doprinos ovakvim projektima,  koji nisu projekti samo za bolje danas, već i bolje sutra.”  (Vinko kard. Puljić, vrhbosanski nadbiskup metropolit)
Dopredsjednica ste HKD  Napredak u Zadru.  Kakvi su  planovi zadarskog Napretka  za budućnost?
– Zadarski Napredak ima  još od osnivanja 1994. svoj  veliki trag u kulturnom životu  grada. Iako smo, kao i svi  pogođeni krizom, radimo.  Trenutno rješavamo neka  “tehnička” pitanja. Ipak, prvi  smo u travnju obilježili 20.  obljetnicu od osnivanja HKD  Napredak uz kardinala Vinka  Puljića, koji je tada u zadarskoj Katedrali održao i sv.  Misu za hrvatski narod. Osnovali smo Međunarodnu  znanstvenu knjižnicu i tiskali  prvi knjigu doc. dr. Gordane  Čupković “Zavijače i žuželice”, a sljedeće godine kanimo  tiskati jedan naslov iz bogatog  opusa prof. dr. I. Pederina.  Budućnost je nepredvidiva.  Imamo velike zamisli. No, od  ideje do realizacije treba puno. Uz Božju pomoć i rad  idemo dalje!


Pismo nadbiskupa Vicka Zmajevića bratu Matiji (Lettera politico morale…1713.




(Ulomci)
(…) Dobro je imati puno prijatelja, no nemojte vjerovati da Vam je prijatelj svatko tko Vam se takvim predstavlja (…)
Mnogima je med na ustima, a žuč u srcu; prikazuje se prijateljima da bi Vas izdali; zanima ih Vaše dobro ali samo da bi uništili sve što Vam je u interesu. Dobro se je s njima naizgled zadovoljiti, razgovarati ljubazno, ali nikada im ne otkriti srž. Lakoumnost je vjerovati svima, neuljudno ne vjerovati nikome. Između ovih dvoju krajnosti srednji put je najsigurniji. Zadovoljite se vanjštinom i, ne otrkivajući nepovjerenje, vodite se spretnošću i otvorenošću. Tako će ostati razočarani oni, prijetvorni i posramljen svaki podmukao pokušaj. Vi sami pak budite prijatelj sa svima, ali povjerljiv s malo njih. Dugo iskustvo neka bira osobe koje bi mogle zaslužiti Vaše povjerenje. Mudrost a ne razum neka Vam sugerira izbor. To bi trebalo biti osnovno načelo svakog Vašeg čina. Velika je sreća pronaći prijatelja, vjernog čuvara svake Vaše tajne, iskrenog savjetnika (…)
Kome je suđeno pronaći ga, mora uložiti najveću pozornost da ga ne izgubi. To je rijetkost i zbog toga je tako vrijedno. Ako Vam ga Nebo pokloni, budite pažljivi kako biste ga zadržali, jer jednom izgubljeno, nikad više se ne stječe. Teško je naći prijatelja bez mana. Sunce ima svoje sjene i najveće savršenstvo svijeta je pomračeno. Ne postoji dobro koje nije pomiješano s lošim. Da bi Vam prijatelj ostao vjeran, trebate uvažavati njegove mane, kada se tone kosi s kršćanskim civiliziranim načinom života. (…)
Ne prihvatiti poziv na njihove gozbe za Moskovljane je uvreda. Gostoprimstvo je za njih sveta stvar. U takvim slučajevima treba biti vješt da bi se izbjegle neugodnosti. (…)
Najdragocjeniji začin svakog jela su učeni razgovori, a da Vam oni ne bi nedostajali, uvijek je dobro tražiti za stolom društvo okićeno rijetkim spoznajama, tako dok se tijelo bude hranilo začinjenim namirnicama i duša će se hraniti kreposnim razgovorima. (…)
Ne zaboravite da imate tri bogatstva: dušu koju dugujete Bogu, život koji dugujete Vladaru i čast koju dugujete sebi samom i nama. (…)
(s talijanskog prevela Željka Lilić)


Blagdanska čestitka


“Božić je blagdan kada slavimo rođenje Isusa Krista čime je Bog pokazao da voli čovjeka i svijet. Neka nam ovaj blagdan bude svima izvor svakodnevne snage i životnog optimizma. Neka nam dodije činit dobro!”, stoji u božićnoj čestitki predsjednika HKD Napredak Franje Topića.