Luka i Andrija

Nema sumnje kriza je puno dublja nego li se javnosti prezentira i imat će teže posljedice nego li se trenutačno zaključuje iz pretpostavki o broju otkaza i iz pokazatelja o slabom punjenju državnog proračuna. Na to, naime, upućuje i (ne)očekivana solidarnost iz vrha vlasti s kojeg je konačno sa socijalno senzibilnim prizvukom progovorio predsjednik Sabora Luka Bebić najavljujući saborsku raspravu o smanjenju zastupničkih plaća.
Možda shvativši da je već poprilično napukla grana na kojoj sjedi, vlast se odlučila da za promjenu, udari po svom džepu. No, kako je, bez obzira na tešku ekonomsku situaciju u Europi i svijetu, građanima ipak teško povjerovati da bi se tek iz puke solidarnosti mogao potresti povlašteni sustav zastupničkih plaća i mirovina, ovaj se potez dodvoravanja građanima može gledati i u ozračju nadolazećih lokalnih izbora.
Stranka na vlasti moći će, naime, uprijeti prstom u sebe kao u stranku blisku s narodom, onu koja suosjeća s njim, s njim dijeli i dobro i zlo, a oporba će uzaludno podsjećati kako je upravo ona bila ona politička snaga koja je imala petlje srezati zastupnička primanja.
Dok se oni budu nadglasavali i raspravljali tko je podnio veću žrtvu, većini će građana postati jasno da to i dalje nije niti blizu onome teretu koji je njima na leđima. Više bi političari, jednako i vlast i oporba, napravili da su znali poduzeti korake koji bi otupili oštricu krize. Ovako su, svojom solidarnošću više uplašili nego oduševili građane koji zaključuju da je zasigurno vrag odnio šalu. Jer i do sada su građani teško sastavljali kraj s krajem pa su se zastupnici bunili i što sami plaćaju parkiranje, a kamoli da su bili voljni sami sebi uzeti iz džepa.
Ako se, pak, i krene od pretpostavke da je predsjednik Sabora najavio raspravu o rezanju zastupničkih plaća doista vođen iskrenom solidarnošću, svjestan da u širem ekonomskom kontekstu to neće donijeti značajnu i osjetnu uštedu, ali će prenijeti poruku, ostaje upitno kako se “Svetom” Luki, u tim plemenitim namjerama na neki način suprotstavio uvijek ponosni i oštroumni Andrija Hebrang i to podsjećajući na odnedavno ukidanje besplatno parkiranje zastupnika.
To je, smatra, Andrija, već dovoljna žrtva jer, kaže on, nigdje zastupnici ne plaćaju parkirališno mjesto kada idu na posao i ne postoji zemlja u kojoj bi se zastupnici prevozili autobusom od garaže do Sabora. Tužno, nema što,  tisuću kuna za parkiranje, veliki je to izdatak za plaće od 15-ak tisuća kuna, narugat će se mnogi.. A, samo nešto više od tisuću kuna iznosi mirovina velikog broja umirovljenika koji su se, nažalost, silom prilika, odavno “parkirali” pred televizore jer nemaju ni za gorivo, ni za autobus ako bi se htjeli nekamo voziti. Njihova recesija je počela puno prije ove globalne.
Teško je povjerovati da Bebićevu inicijativu, koju sindikalist Vilim Ribić naziva političkom demagogijom, neće podržati HDZ, a oporba je ionako bila sklona prozivkama zbog povlaštenog statusa sabornika pa će zasigurno ovaj prijedlog i proći, a istodobno će otkriti svojevrstan paradoks jer je to što nedužni Bebić sada predlaže i ranije traženo, a sada kada je to najavio, opet izaziva sumnjičavost.
Znak je to, koji su svi političari i do sada trebali uočiti, a to je da javnost više nije sklona prihvaćati sve njihove postupke bez zadrške, već je zbog brojnih političkih, gospodarskih i korupcijskih skandala postala toliko skeptična i nepovjerljiva pa i sada zbunjeno proučava što to zbore Luka i Andrija.