Dolazi li nam zaista smak svijeta

Ajme meni, opet ova hladnoća, satrat će me ovako zimogroznu. Još mi u subotu bjesomučno zvoni mobitel, a ja taman ubila oko na kauču poslije ručka. I sve se u polusnu mislim da se neću javit, tko me treba – zvat će kasnije… Ali brate, pilator uporan da uporniji ne može biti. Taman kad sam se nakon zvonjave premjestila na drugi bok, a prije toga promijenila program (važna stavka što će biti na teve dok krmiš na kauču), dosada je ponovno počela zvoniti.
– Aj svragon, promrmljala sam javljajući se, dok je s druge strane s barem tri oktave previše vrištala rodica iz Splita:
– E rodice, pa di si ti?! Oli smo te probudili? Evo ti se mi s dicon vraćamo s Kranjske gore, za po ure ćemo proć priko Zadra, ali se nećemo zaustavljat. Ajme da vidiš kako nam je bilo lipo, proskijali i mi i dica. Da ih vidiš, ko Kostelići… Ajde neću ti više smetat, idem ti ća, pa se ti javi ako budeš dolazila u Split.
A ja u Split idem za poludit. Kad mi nikad nije usput. I svaki put se čudim rodici koja me tako nazove kad prolazi blizu Zadra u podne ili ponoć, a nikad ne svrati, ali mi uredno izreferira gdje je bila, koliko potrošila, što je kupila i naravno, da eto upravo sad nema vremena svratiti, ali da drugi put bude svakako. I tako godinama. Brat bratu, nismo se vidjele od kada je drugog sina rodila, a ako se ne varam to je bilo prije pet godina. Možda i šest.
– To su ti žene pomoraca, k tome one šminkerice iz Splita, znala bi mi reć druga rodica koja je alergična na gorespomenutu. I nastavila bi: – Tipično splitski – u se i na se, a ne virujem poda se jer je njoj dovoljno da lijepo izgleda. Ne vjerujem da je pretjerano strastvena u krevetu ko u šopnigu. Ima cipela da bi se i najskuplji dućan u Zadru mogao posramiti kolekcije novčano i brojčano, koliko je njena…
Nikad nisam bila za te međurođačke ispade ljubomore i svađe. Nekako me nikad nisu palile te stvari. Više sam za konstruktivne razgovore i širenje dobroobiteljskih odnosa. A ako ne ide, onda se maknem tamo gdje me ne mogu maltretirati i gnjaviti.
Dođe mi sjest u auto i otić jedan vikend do Splita. Pa kad neće rodica meni, ja nju da vidim. Ali mi se ne da slušati o skijanju, jesu li joj djeca genijalci, kako plivaju svaki dan na bazenu, koji od njih će biti hajdukovac ili košarkaš, a koji političar…
Opet sam se okrenula na desni bok i okrenula na skijanje. To je nekako najmanje bučno za ponovno se vratiti u polusan. Opet mi je zazvonio mobitel. Opet rodica iz Splita.
– E Mare, ajde pogledaj kako je Kostelić proša u spustu pa mi javi…
E ovo je već bilo previše i za mene. Ovaj svit je totalno popizdio. Nije ni čudno da je kriza zahvatila cijeli svijet, da su potresi i poplave po cijeloj kugli zemaljskoj… Kad je sve naopako. Ne može ni biti drukčije kad Slovenci dobro igraju nogomet, a Hrvati pobjeđuju u skijanju. Prijateljica mi se udaje za Slavonca pomorca, a svako drugi Dalmatinac postao Bojan Križaj.
Što je sljedeće? Da nogometaši i košarkaši Zadra osvoje prvo mejsto? Ma ne, to bi ipak bilo previše. Osjećala bih se da sam u zoni sumraka. Prije se možda dogodi da u Zadru legaliziraju gej brakove. E onda ću znat da je došlo doba da se svi izgrlimo, izljubimo i za smak svijeta pripremimo.