Usluge HGSS-a naplaćivati od stranih osiguravajućih kuća

Za jednu potragu i spašavanje gorske spasilačke službe, osim samog troška odlaska na akciju, poput goriva, valja uzeti i sve ono što čini Gorsku službu spašavanja spremnom za takve pothvate, a to je edukacija članova, vozila, registracija, tehnički pregled, oprema na ljudima, rasvjeta, ruksaci… Sve to strani državljani u Hrvatskoj i dalje dobivaju besplatno.
– Obuka jednog člana Gorske službe spašavanja traje dvije do tri godine. Njega ili nju treba odjenuti, pri čemu samo komplet od Goretexa košta nekoliko tisuća kuna. A gdje su tu još rasvjeta, kaciga, karabineri, radio veze…, kazuje pročelnik zadarske stanice GSS-a Maksimilijan Babić, koji je sa svojih 50-ak spašavatelja u prošloj godini imao 35 spasilačkih akcija u trajanju od jednog do deset dana.
Skupa im i oprema i edukacija
Sve to financira se iz hrvatskog proračuna, odnosno iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. I puno jeftiniji su tzv. stvarni troškovi koji su odmah vidljivi, poput opreme, vozila, pa do goriva, ističe Babić. Edukacija je puno skuplja, no puno nevidljivija, ali važnija, pa i njen trošak treba ući u cijenu spašavanja.
– U ovom trenutku imamo pet ljudi koji su na obuci na zimskom tečaju, gdje poboljšavaju tehnike skijanja na Sljemenu. To obuhvaća obuku, opremu, zaštitnu odjeću, hranu… Pored toga, ekipa spašavatelja ide na tečaj pružanja prve pomoći u neurbanim uvjetima na Platku. Treba osigurati vozilo, gorivo, smještaj, hranu… Primjera radi, smještaj i put za njih pet iznosi oko sedam, osam tisuća kuna. Bez da se u to računa najam vozila koja imamo. No i ta vozila isto plaćamo, jer su kupljena preko leasinga. Sve to na koncu ide na teret obveznika, jer nedostaje političke volje da se uredi regulacija spašavanja na način da se ono potražuje od osiguravajućih kuća, govori pročelnik ove stanice.
Naime, na račun putnih osiguranja osiguravajuće kuće u prosjeku godišnje primaju uplate od 12 do 15 milijuna eura od svojih korisnika, upravo kako bi oni bili osigurani pri ozljedama. No kada dođe do stradavanja, Hrvatska taj novac nikada ne potražuje, pri čemu taj profit ostaje osiguravajućim kućama, pojašnjava Babić.
Nesavjesna administracija
– To je jedan apsurd. Dakle, netko u RH svojom nesavjesnošću omogućuje veliki gubitak novca i opterećuje državni proračun i porezne obveznike, i to na način da velikodušno ostavljamo novce drugima. Zamislimo sad jednog fiktivnog Thomasa Manza koji se polomio na Biokovu, a prije toga je platio osiguranje svojoj osiguravajućoj kući, jer je ta praksa prisutna u Europi. Za njega se podigao helikopter, čiji je trošak po satu  šest, sedam tisuća kuna, a tu su i drugi troškovi. Taj prihod njegova osiguravajuća kuća ostavlja na kraju sebi. Da je, kojim slučajem Manz otišao u Italiju, troškovi bi se naplatili s njegove police, a lokalna zajednica bi se novac dobila iz njegovog osiguranja, govori pročelnik.
Naplata za akciju nije u domeni HGSS-a, dodaje.
– Mi smo takvi kakvi jesmo pa pomažemo. No želimo pomoći i državi, koja je u ovoj nesretnoj situciji, da je rasteretimo kako bi se taj novac upotrebio za nešto korisno. Jer u ovom trenutku država se ponaša kao pijani milijarder. A rješenje postoji. Kroz naše iskustvo u radu s drugim gorskim službama vidimo kako to riješiti. No stvar je administracije i dobre političke volje, kazuje Babić. Stanice čiji članovi sve svoje akcije i edukacije dogovaraju iz vlažnog podruma na Voštarnici i čija četiri vozila, od kojih za dva još otplaćuju kredit, nemaju garaže. Da novac od njihovih volonterskih spašavanja ne ostaje stranim osiguravajućim kućama, stvari bi možda bile drugačije.