Što je seks prema brčkanju u moru

Ne volim hladnoću, pogotovo snijeg… Jebi ga, nisam sniježna kraljica, ne volim kad su mi noge ledene, a uši i nos otpadaju od hladnoće. Nisam tip za skijanja, sanjkanja i zimske radosti… Zato izbjegavam ono što je zadnjih godina postalo u Dalmaciji veliki hit – odlazak na skijanje. Ni Novu godinu s ekipom nisam htjela dočekati zabundana negdje u Lici, Gorskom kotaru ili susjednoj državi. Ne volim samu činjenicu da možda mećava zatrpa cijelu kućicu pa da me ni Stipe Božić ne uspije naći.
Zato se uvijek čudim onim bolesnicima koji po takvom vremenu zaglavljuju na Velebitu, pa ih idu GSS-ovci spašavati. Imam fobiju od gss-ovaca. Jer se njih zove kad je stvarno dedlajn… Doslovno…
Rekla sam, nisam sniježna kraljica, pa mi je srijeda ujutro prošla s pas i mater i svi sveci i ostalo što s tim ide u kompletu. Probudila sam se na posao, zeru prekasno, naravno, kao i obično. Digla sam rolete i nisam mogla vjerovati. Kao Alisa u zemlji čudesa. Prvo mi je trebalo dobrih desetak sekundi da se prvo lociram gdje sam, a kad sam shvatila da sam u svom kvartu, uhvatila me panika. Kazaljke na satu su debelo odmakle od vremena da ja mogu preletjeti na posao i nisam znala što napraviti. Buce, naravno, nemam jer tko se uopće mogao nadati da ću baš doma, usred Dalmacije i Mediterana završiti sa snježnim nanosom na prozorima i zatrpanim balkonom s čijeg mi plafona prijete sige… Strava…
Zvala sam na posao šeficu da ću kasniti i da zimske opreme uopće nemam. Umotala sam se u tri šala, obukla najdeblji kaput i ispod tri-četiri džempera i u maniri pingvina nekako dogegala do Poluotoka. Koji je ionako skoro pa zamro. Na mostu sam se klizala kao Katarina Vit u Sarajevu osamdesetčetvrte i taman kad sam došla do Poluotoka i iza ugla očekivala Vučka sa zlatnim odličjem, nastao je pakao…
Mulci iz osnovne i srednjih škola uhvatili su se grudati. Između ostalog, izgađali su i mene toliko da sam popizdila i počela gađati i ja njih. Da mi je u tom trenutku bilo imati zeru više snage i potrčati, podavila bih ih svih ko piliće… Jao ocu, jao majci da sam ih mogla dohvatiti. Još me jedan tako opizdio grudom u glavu da sam izgubila ravnotežu i sastavila se koliko sam duga i široka po podu. Puknuo mi je film, digla sam se, otišla do dućana mokra kao kokoš i rekla kolegici da idem na bolovanje ili godišnji…
Ekspedicija do doma je opet potrajala. Tri puta sam stajala na čaj, kavu i zgrijati ozeble ruke, noge, nos i ušesa. Do doma sam već bila u temperaturi… Nije žvaka za seljaka, uvijek kažem ja. Nije za mene snijeg i te pizdarije. Trebala sam ja odseliti u trope… jedva čekam penziju, odo Mare onda na Floridu.
Iznervirana cijelom situacijom, sve dane do danas sam provela s maramicom smotanom u tampon zabijenom u nosne šupljine. Očiju izbečenih od kihanja, zamotana u najdeblju dekicu na kauču. U pauzama između temperature i toplo-hladnoga, uspjela sam otići na Internet i u cijelom tom bunilu sebi uplatiti krstarenje u toplije krajeve. I ne pitajte me, otplaćivati ću to do kraja života, ali baš me briga, ne mogu više podnijeti ovu ledaru. I ne izlazak iz kuće. I temperaturu.
Sanjam o suncu i brčkanju u moru više od seksa. I da me netko pita bi li zgodnog dasu ili đir nogicama po plićaku, bez predumišljanja, rađe bih ovo drugo. E, po tome se vidi koliko sam u banani.