Mnogi su okončali život u marševima

Skrivala sam se uz leševe mučki ubijenih vojnika i civila. Za ruku sam držala 12-godišnjeg Darka, nevjestinog brata. Do mene su Marica Pavić rođena Vukić i njen muž ‘financa’ Šandro Pavić iz Sukošana za ruke držali sina Pavu, koji je sad u Australiji. Bilo je i Kaljana i mnogih drugih. Pred nama su klali ili nekud bez povratka odvodili vojnike, ustaše, domobrane, ‘finance’, civile. Stalno su vikali i nesuvislo prijetili i pjevali: “Ustaše, ustaše gdje vam je Pavelić” ili “Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati, kad se Pero (kralj Petar) iz Londona vrati”

Masovne grobnice žrtava komunističkih zločina otvaraju se iz dana u dan. Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko iznio je podatke o 718 evidentiranih masovnih i pojedinačnih grobnica koje kriju, procjenjuje se oko 90.000 žrtava, među kojima su pripadnici vojnih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske, civili, žene, djeca, njemački i talijanski vojnici…
Za te masovne zločine do danas još nitko kazneno nije odgovarao a najveći dio njih još nije ni ekshumiran niti označen. Sustavna iskapanja još nema, nego se u pravilu iskapa ona na koju se naiđe pri izvođenju nekih komunalnih i građevinskih radova.
Svjedoka sve manje
– Svaka žrtva ima pravo na ime i grob. Nažalost, najveći dio stratišta i grobišta neće biti otkriven i zabilježen. Živih svjedoka sve je manje, poodmakle su životne dobi pa umiru. A narod bez izgrađenog povijesnog pamćenja uvijek iznova radi iste pogreške, govori 91-godišnja Milka Mandić iz Zadra, preživjela sudionica Križnog puta
Vitalna Podgorka Milka Mandić rođena je kao Vukić u velebitskom zaseoku Livadice iznad Tribnja Sv. Marije Magdalene ili Mandaline. Kao 23-godišnjakinja u proljeće 1943. godine zajedno sa sestrom Ankom i rođakinjama Vukić odlazi živjeti u Zagreb na početak Vlaške ulice. Žive od preprodaje i trgovine.
Iz Gospića na Križni put
– U mjesecu ožujku 1945. godine otišla sam u Gospić u posjetu bratu, domobranu Stipi Vukiću, čiji je sin Ivan Vukić danas istaknuti član Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Kako sam preko 15 godina iz svojih Livadica velebitskim stranputicama odlazila u Gospić trgovati, između ostalog, špiritom, ovaj lički grad mi je bio poput drugog doma, priča baka Milka dok razgovaramo u kući njezine kćeri Višnje u Sukošanu.
Međutim u Gospiću za mladu Podgorku počinje prvi od dva Križna puta. Slijedom odluke njemačkoga zapovjedništva da Lika prestaje biti u obrambenom smislu važna, ali i sve učestalijih napada partizanskih postrojbi, vodstvo Hrvatskih oružanih snaga (HOS) odlučilo je ostaviti Gospić i vojska NDH počela ga je napuštati početkom travnja 1945. S njom je krenuo i veliki broj civila, žena, djece, staraca, gonjenih strahom pred, kaže, partizanskim zločinima.
 – Kad su partizani ušli u Gospić počelo je paljenje kuća i ubojstva Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu slijedili njihove postulate. Nova proleterska vlast ubijala je javno “u ime naroda”. Partizanski su “narodni sudovi” učinili od Gospića gradom simbolom hrvatskoga mučeništva i “crnih marama”, udovica i ratne siročadi, suznih očiju navod Milka.
U želji da sačuva živu glavu Milka Mandić u velikoj koloni pješači preko Smiljana, Pazarišta, Štikovače, Kutereva, Krasna, Oltara, Svetog Jurja, Senja, Novog Vinodolskog i Crikvenice.
– Osmog dana smo dopješačili u Rijeku na Sušak, gdje smo se ukrcali na vlak kako bismo preko Postojne došli do Ljubljane.
Među njima je bio i veliki broj rodbine i sumještana iz Livadice i Tribnja.
Treba napomenuti kako je u to vrijeme sjedište Đujićeva četničkog štaba bilo u Sv. Petru (danas Pivka) kod Gorice. Na području između Ilirske Bistrice i Postojne bile su stacionirane Jevđevićeve i Ljotićeve četničke jedinice.
Od četnika ih spasili Nijemci
– U tunelu pred Postojnom vlak su zaustavili četnici Draže Mihajlovića. Zadržali su nas, maltretirali i tukli cijelu noć, a 20-ak ustaša i domobrana su pred mojim očima odvojili i divljački poklali. Oslobodili su nas Nijemci, te smo potom od Postojne do Ljubljane pješačili oko 55 kilometara, prisjeća se naša sugovornica.
U Ljubljani su prekrcanim vlakom doputovali do Zidanog mosta, a potom su do Zagreba preko Dobove pješačili preko 80 kilometara.
– Danas se u Sloveniji kod Dobove iskapaju kosti tisuća Hrvata, žrtava koje su partizani zarobili i potom bez ikakva suđenja likvidirali koncem Drugog svjetskog rata, kazuje Milka.
Nije se ni oporavila od zbjega iz Gospića a već je 6. svibnja 1945. iz Zagreba u hrvatskim izbjegličkim kolonama krenula na drugi Križni put, tražeći sigurnost pred partizanskom vojskom.
– Nisam se ni bila oporavila, a morala sam opet bježati glavom bez obzira. A bilo mi je tek 25 godina. Iskreno, možda bih se negdje sakrila i ostala da nije neki Beograđanin, koji je do početka Drugog svjetskog rata radio u trgovini “Kastner&Öhlerom”, prestrašeno i panično Ilicom i Jelačića placem zastrašujuće neprekidno vikao: “Rusi, dolaze Rusi, bježite braćo ustaše! Rusi su mi u Beogradu silovali 14-godišnju kćer. Vi se ustaše za Ruse med i mlijeko”.
U neopisivoj gužvi krenula je s kolonom smrti na Križni put preko Samobora i Sutle do Slovenj Gradeca i Celja, gdje partizani i postrojbe bugarske armije započinju odvajali ustaše i domobrane, civilnu vlast i redarstvo NDH-a, civile, žene, djecu, njemačku vojsku i druge iz dijelova razbijenih jedinica koje su bježale pred snagama AVNOJ-a i crvenoarmijskih tenkova.
Bila je prisiljena na duge i iscrpljujuće marševe u nepoznato, bez hrane i vode. Ubijani su svi koji bi se izdvojili iz kolone u potrazi za vodom koju danima nisu dobivali, zbog iznemoglosti ili iz nekoga drugog razloga.
Izbjegla zloglasnu kolonu
– Skrivala sam se uz leševe mučki ubijenih vojnika i civila. Za ruku sam držala 12-godišnjeg Darka, nevjestinog brata. Do mene su Marica Pavić rođena Vukić i njen muž ‘financa’ Šandro Pavić iz Sukošana za ruke držali sina Pavu, koji je sad u Australiji. Bilo je i Kaljana i mnogih drugih. Pred nama su klali ili nekud bez povratka odvodili vojnike, ustaše, domobrane, ‘finance’, civile. Stalno su vikali i nesuvislo prijetili i pjevali: “Ustaše, ustaše gdje vam je Pavelić” ili “Oj, Hrvati al ćemo vas klati, kad se Pero (kralj Petar) iz Londona vrati”, naviru bujice tužnih sjećanja.
Po Dravi u Dravogradu, svjedoči Milka, plutali su ljudski leševi. Vojska na konjima je gazila po nemoćnim ljudima. Izdvajalo ih se, strijeljalo ili likvidiralo najokrutnijim načinom i sredstvima.
– Tu me samo dragi Bog spasio. Dio hrvatskog masovnog egzodusa pristigao je, nakon otprilike tjedan dana proboja kroz Sloveniju i neprekidnog okršaja s partizanskim jugoslavenskim i bugarskim snagama, 14. svibnja 1945. godine na Loibaško polje pred Bleiburg. A u Dravogradu nije više bilo mjesta u koloni koja je potom uglavnom završila u Argentini. Iz kolone koju su formirale britanske snage za južnu Austriju da bi se predali i stavili pod zaštitu Zapadnih saveznika pukim sam slučajem u zadnji trenutak uspjela nekako izaći. Ni danas to ne mogu objasniti, ističe Milka Mandić.
Zapadni saveznici pred Bleiburgom prepustili su ih na nemilost komunističkim pobjednicima koji su okrutno obračunali s desetinama tisuća vojnih i civilnih osoba.
– Sva sreća što nisam bila u koloni za Bleiburg. Nažalost, strica Šimu Vukića su odvojili, više ga nikad nisam vidjela. Iz našeg velebitskog sela je u ratu i poraću ubijeno sveukupno 50 ljudi, svjedoči Milka.
Kakve su se sve drame, nakon saznanja da su prepušteni Jugoslavenskoj armiji i protivniku s kojim su četiri godine ratovali, događale u izbjegličkoj vojnoj i civilnoj koloni teško je opisati i predočiti.
– Nas su bose, poderane, prljave, gladne i žedne strpali u stočne vagone pa do Maribora. Stalno jauci, mučenja, ubojstva, pljačkanja, poniženja, verbalni napadi i psihički teror, premlaćivanja i odvođenja prema stratištima u šumi Tezno kod Maribora i drugdje. Za deset sam dana preko Zaprešića stigla u Zagreb, a onda proživjela torture Ozne i Udbe. Od udarca pištoljem u prsa oporavljala sam se preko tri mjeseca, reći će naša vitalna sugovornica, dodajući kako je nakon povratka u Zadar još dugo bila pod prismotrom Udbe.

 JOSIP MANOLIĆ I VUKIĆKE

Zbog ‘krivičnog djela protiv naroda i države’ od 2,5 do 3 godine zatvora nedugo po završetku Drugog svjetskog rata na Okružnom sudu u Zadru osuđena je tri godine mlađa sestra Marija Vukić, te tri rođakinje Zorka Vukić Rokina, Kate Vukić Stipanova i Anka Vukić Antina. Osuđene su na zatvor s prisilnim radom bez čvrstih dokaza uz optužbu da su se u više navrata sastajale i pomagale ‘odmetnicima s Velebita’ – Anti Vukiću, Ivanu Mataku, Stipanu Vukiću i Ivanu Došenu. Točnost prijepisa uvjetnog otpusta krajem 1949. godine potpisao je Josip Manolić, načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Prethodno je bio načelnik okružne Ozne Bjelovar, a kao načelnik odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Zagrebu, između ostalog provodi utamničenje nadbiskupa Alojza Stepinca, pojašnjava Milka Mandić.
Protiv Josipa Manolića i Josipa Boljkovca iz Ozne i Rade Bulata, partizanskog zapovjednika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, navodno će se podići kaznene prijave za ratne zločine nad zarobljenicima i civilnim pučanstvom.
– Sestra Marija mi je u pritvoru između ostalog za nogu bila vezana osam dana. Znam ime i prezime zloglasnog izvršitelja, kaže Milka.