Ostanemo li u ligi, sljedeće sezone idemo u borbu za prvo mjesto

Sada moramo spasiti što se spasiti može, ali naš cilj je Premijer liga. Još nismo tako stari i imamo što reći u godinama koje dolaze – kaže Zelić

Generacija 1984.  Takve nakon njih u Mocirama  nije bilo. Govore da 1994. nije  loša, da 1996. također obećava,  ali o tom potom. Nakon godina  lutanja, nelogičnih poteza na  relaciji dolasci-odlasci u Rukometnom klubu Zadar ponovno su upalili pravi pogon –  generaciju 1984., koju je pred  kraj jesenske polusezone popunio i Tomislav Zelić. Čovjek,  kojem je opis posla lijevo krilo,  u vrijeme kada je bio fizički  potpuno spreman mogao je  pretrčati svakoga. Zapravo,  morao je jer fizički nije bio na  razni, primjerice, Ante Pavića,  koji bi s desnog krila bez problema ušao u sredinu i “potukao” se s protivničkim pivotima. Željko Žura, dugogodišnji vrijedni tajnik kluba, a  danas navijač, ne jednom je  kazao: “Nema bržeg od Zele”.  Tada nije bilo, ali danas – ima.  No, Zelić se vratio rukometu,  počeo skidati kilograme i zabijati. U prošlom kolu Brodu je  utrpao devet golova. A Brod je  u Mocire doplovio kao vodeća  momčad lige.
– Najviše zasluga za moje  golove ide Ninu Jeraku koji je  igrao lijevog vanjskog i od kojeg sam dobivao prave lopte.  Sve u svemu, nadigrali smo  Brođane. To je bila igra kojoj  težimo. Čvrsto u obrani, a u  napadu kontre i polukontre –  kaže Zelić.
Godinu i pol nije ga bilo u  rukometu. Tada je, kao i danas, radio svoj posao, raznosio  kilograme papira po razno-raznim uredima, a onda se  jesenas nešto promijenilo. Zadar je bio pred potopom (opasnost još nije prošla), momčad  koja je u 12 kola osvojila četiri  boda za mnoge je već bila drugoligaš. Ali, dogodio se Romano Perinović. Njegovim dolaskom na klupu počeli smo gledati novi, brži, učinkovitiji ili,  najjednostavnije, bolji Zadar.  Jedan od prvih Perinovićevih  poteza bio je poziv Zeliću da se  vrati tamo gdje mu je i mjesto.  U rukomet.
Preokret s Perinovićem
– Nisam mogao ostati ravnodušan na Perinovićev poziv.  Osim toga, Perinović je bio vrlo  korektan prema meni. Jasno  mi je rekao da ne očekuje od  mene da rješavam utakmice,  da zna da nisam fizički spreman, ako hoćete i da sam se  udebljao, ali rekao je da mogu  pokušati. I pokušao sam i ne  skrivam oduševljenje s onim  što se dogodilo nakon toga.  Lakše je igrati kada znate da  možete i pogriješiti i da vas  trener zbog toga neće istog trenutka staviti na klupu. U Ivancu sam odigrao jako loše, ali  protiv Broda je bilo sjajno i za  mene i za cijelu momčad.
Zadar je pobjedom protiv  Broda u 19. kolu prvi put (!)  ove sezone izašao iz zone ispadanja. Za sada samo po gol  razlici s obzirom da dijeli 11. i  12. mjesto (13 bodova) s Hrvatskim dragovoljcem.
– Vjerujem da nećemo ispasti. Igramo jako dobro i bez  obzira što je situacija na ljestvici i dalje teška sve što smo  ostvarili u nastavku sezone garancija su nam  da ćemo na  kraju uspjeti.  Imamo sjajnu  atmosferu u  momčadi,  potpuno drugačiju od one  koja je bila do  dolaska Perinovića.  Možda i najvažnija stvar je  redovno treniranje i to se vidi na utakmicama. Perinović je posložio  zanimljive treninge u kojima uživamo.
Ipak, vratimo se malo na  početak teksta. Zašto generacija 1984. i što je uopće ta  generacija? Riječ je o igračima  koji su se okupili u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća u Mocirama i koji su na  ruševinama nekad moćnog, ali  propalog Zadar Gortana krčili  svoj put prema vrhu. Na vrh su  sjeli 2004. kada su, nakon jednog neuspjelog pokušaja, pa  jednog drugog mjesta u Drugoj  uspjeli ući u Prvu ligu. No,  idila je kratko trajala.  Momčad je iz Prve lige ispala  već nakon godinu dana i u elitu  se nikad nije vratila. Kako bilo, Zelić je siguran u jedno –  dolazi novo vrijeme za generaciju 1984.
Računica za ostanak
– Ako ostanemo u ligi ove  sezone, sljedeće godine idemo  na prvo mjesto. Mogli smo i  ove sezone da su se stvari ranije  posložile. Sada moramo spasiti  što se spasiti može, ali naš cilj je  Premijer liga. Još nismo tako  stari i imamo što reći u godinama koje dolaze. Mi smo svi  prijatelji i izvan parketa, svaki  dan se čujemo, razgovaramo,  družimo se i to će jednom doći  na naplatu. Šteta što su se prethodnih godina događale stvari  koje se nisu trebale dogoditi,  ali to je sada za nas.
Zelićeva računica za ostanak u ligi ovako izgleda:
– Kod kuće moramo pobijediti sve tri utakmice (protivnici su H. dragovoljac, Senj i  Prelog pr.a). Ključno će biti to  što ćemo napraviti na gostovanjima. Sljedeći vikend u Labinu protiv Mladog rudara  možda imamo najmanje šansi.  Labinjani su momčad koja kod  kuće nema popusta za ni za  koga, igraju čvrsto, da ne  kažem grubo. Ali, i mi ćemo se  u takvoj igri znati odgovoriti na  najbolji način. Mislim da su  naše prave šanse na strani  Crikvenica i Županja, više nego Mladi rudar i Umag.

Momčad za prvaka Hrvatske

Nino Jerak, Josip Peša, Domagoj Surać, Tomislav Zelić, Marin Knez, Mate  Žura, Josip Valčić, Petar Plazina, Tomislav Škulić, Ivan Buovac (došao iz  Biograda) samo su neki od (bivših i sadašnjih) igrača Zadra iz generacije 1984.  Nešto stariji od njih su Ante Pavić, Mate Torbarina, Šime Humbolt, Filip Batur,  a od mlađih značajni trag ostavili su Kristijan Brkljača, Josip Nekić, još malo  kasnije pojavio se Ivan Mijolović, pa Natko Merhar… Da ih je danas okupiti, pa  i ne bili svi na okupu, bila bi to momčad koja bi imala što reći i u utakmicama  s najboljim hrvatskim klubovima.
– Nažalost, mnogi od tih igrača više nisu u klubu. Bilo je tu potencijala za velike  stvari ne samo u igračkom već i u trenerskom smislu. Ali, koliko mi je poznato,  samo je Tomislav Škulić otišao u trenere. Osim toga, Ante Pavić je legenda  zadarskog rukometa, a otišao je iz kluba na način na koji nije zaslužio.

Pola godine u Arbanasima

Zelić je i prije imao “praznog hoda”, znao je otići iz kluba iz Mocira,  pa se ponovno vratiti. Najveći zaokret napravio je u ljeto 2008. Nakon  što Zadar nije prošao kvalifikacije za Premijer ligu otišao je u Arbanase,  tada tek osnovani klub koji se prijavio za natjecanje u Trećoj ligi.
– U Arbanasima sam bio pola godine. Iako je to kratko razdoblje prema  meni su se u tom klubu sjajno odnosili i na tome sam im zahvalan. Poslije  su krenuli u pomlađivanje momčadi i ja sam otišao s još nekim igračima.  Ako kažem da sam u Arbanasima za tih pola godine dobio honorara koliko  su mi dali u 10 godina igranja za Zadar, onda sam sve rekao. Nije stvar u  novcu, jer svi mi imamo svoj posao za koji primamo plaću. Uostalom, od  rukometa nikad nisam ni očekivao novac za životnu egzistenciju. Stvar je  samo u tome koliko vas negdje poštuju.