Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Popović: Nisam se nikad smatrao buntovnikom

23.04.2011. 22:00
Popović: Nisam se nikad smatrao buntovnikom


Imamo premalo svađa, premalo polemika u književnosti. Izuzetak su pisci koji imaju svoj poligon u dnevnim novinama gdje objavljuju te kvazikritičke i kvazipolemičke tekstove, isključivo zbog bildanja vlastitog ega. U većini slučajeva pisci se ne žele zamjerati jedni drugima, prevladava atmosfera u kojoj se ponašamo kao kompaktna masa, i svi mislimo isto
Zagrebački pisac livanjskih korijena Edo Popović nedavno je posjetio Zadar. Gostovao je u knjižari Mozaik knjiga kao urednik i jedan od predstavljača romana prvijenca Ivana Došena Žutog “Krvop’ja”, a usput se družio i sa zadarskim čitateljima.
Edo Popović hrvatskoj javnosti danas je najpoznatiji kao pisac koji tematizira zagrebačku gradsku sredinu zbog čega je i dobio pridjev najurbanijeg hrvatskog pisca. Također, u teoriji književnosti Popovića ističu kao hrvatskog predstavnika prljavog realizma. Njegov prvijenac bila je zbirka priča “Ponoćni boggie” iz 1987. koja je do sada stekla kultni status, a druga knjiga izišla mu je tek trinaest godina iza toga. Radi se o zbirci novela “San žutih zmija” izišloj 2000. godine. Naslovnu noveletu na engleski jezik je preveo i dramatizirao kanadski kazališni redatelj Danijel Margetić. Zatim mu 2001. izlazi svojevrsna putopisna knjiga “Kameni pas”, trilogiju “Igrači” čine novele “Koncert za tequilu i apaurin” (2002.), “Plesačica iz Blue bara” (2004.) i kratki roman “Dečko, dama, kreten, drot” (2005.). Prvi roman mu je “Izlaz Zagreb jug” objavljen 2003., a 2006. u suradnji s Igorom Hofbauerom donosi zanimljivu kombinaciju stripa i književnosti u zbirci “Tetovirane priče”. 2007. objavio je roman “Oči”, a najnovija knjiga mu je “Priručnik za hodače” objavljena 2010. godine. Popović je također bio i jedan od pokretača i urednika “Quoruma”, bavio se novinarstvom te je objavio mnoštvo reportaža s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta, a kao vojnik sudjelovao je u akciji “Oluja”. Bio je jedan od sudionika FAK-a. Kao honorarni urednik radi u nakladničkoj kući OceanMore.
Ne volim usporedbe
Iskoristili smo priliku te smo s Popovićem u Zadru razgovarali o njegovom djelu, hrvatskoj književnoj sceni, ali i nekim nedavnim događajima koji su potresli hrvatsku javnost.
Uz vas ide pridjev najurbaniji hrvatski pisac. Biste li se složili s takvom ocjenom, što ona zapravo znači?
– Nemam pojma što to znači. Ljudi valjda lakše izlaze na kraj s literaturom kad je stave u nekakvu ladicu. Igrom slučaja živim, radim i pišem u Zagrebu, gdje je, više-manje, smještena i radnja svih mojih proza. Meni je to posve logično, svaki pisac piše o kraju u kojem živi. Međutim, nisam pretjerano sretan s terminom urbana literatura. Moj jezik jest suvremeni jezik kakav se govori na ulici, ili u tramvaju, moje rečenice također imaju nešto gradsko; u gradu se događaji odvijaju brzo, istrzano, nemate vremena, slike se brzo mijenjaju, a takve su i rečenice mojih proza. Nasuprot tome jezik „Priručnika za hodače” drukčiji je. Tu sam koristio posve drugi tip rečenice i naracije. Sporija je i mirnija, rekao bih. A to najurbaniji, najneurbaniji, ne znam, ljudi vole uspoređivati. A ja nikako ne volim usporedbe. One pojednostavljuju stvari i stvarnost. Ova naprava kojom snimate ovaj razgovor mala je u odnosu na onu zgradu tamo, ali je golema u odnosu na atom vodika, recimo. Dok je ona zgrada mikroskopski sićušna u odnosu na našu galaksiju. Stvar je, dakle, u mjerilima.
Rekli ste da svaki pisac piše o kraju koji poznaje. Rođeni ste i do jedanaeste godine živjeli ste u Livnu, ali ipak taj kraj nije u vašim djelima?
– Kao dijete otišao sam iz Livna, imao sam jedanaest godina. Još uvijek osjećam Livno kao svoj kraj i rado se tamo vraćam, iako četrdeset godina ne živim dolje. Međutim, emocije i dojmovi koji su ostali iz tog doba nisu ni snažni niti inspirativni u toj mjeri da ih pretočim u literaturu. Što ne znači da neću jednom pisati o Livnu. Naime, ne želim umrijeti u Zagrebu. Želim se vratiti u Livno i posljednjih deset, petnaest godina, koliko mi bude dano, proživjeti ondje, pa možda onda nešto i napišem o tome.
Na samom početku svoje karijere prevodili ste njemačke anarhiste i čitali Kamova. Jeste li još uvijek buntovnik ili ste se “smirili”?
– Nisam se nikad smatrao buntovnikom, a smirit ću se kad umrem. Danas sam, a pedeset i tri su mi godine, aktivan u Zagrebu s akcijom „Pravo na grad”. Ne mogu ravnodušno gledati nepravdu, ne mogu gledati svinjariju, a da ne reagiram ili tekstom ili djelom. U zadnje vrijeme skloniji sam izravnoj akciji nego pisanju. Ne mogu se pomiriti s mnogo stvari koje se događaju u Hrvatskoj i s tim u vezi neću stajati sa strane, neću biti mirni promatrač, nego ću protestirati i pružati otpur uvijek kad mi se za to pruži prilika.
Prljavi realizam
Predstavnik ste prljavog realizma. Možete li pojasniti tu sintagmu?
– Pojam prljavi realizam dolazi iz američke teorije, a njime su označavali autore poput Carvera. To je također priručni termin, i nemam ništa protiv njega, ukoliko će pomoći nekom da se snađe u mojim prozama, u što, međutim, čisto sumnjam. Takvi termini su putokazi koji pokazuju prema nekom književnom djelu, ali kad čovjek jednom uzme knjigu u ruke i počne čitati, zaboravi putokaze, prepusti se djelu i sam se snalazi u njemu. To vam je kao s markacijama i planinarskim brošurama i kartama: one vam mogu pomoći da dođete na Stap, ali kad jednom dođete gore, zaboravit ćete sve i prepustiti se planini.
U svojoj trilogiji „Igrači” koju čine novele „Koncert za tequilu i apaurin” (2002.), „Plesačica iz Blue Bara” (2004) i kratki roman „Dečko, dama, kreten, drot” (2005.) pišete o zagrebačkom poslijeratnom društvu ogrezlom u korupciji. Osjećate li se danas kao prorok?
– Ma ne, niti je trilogija pisana s tom namjerom. Ne pišem u novinama, ne pišem kolumne, a kako me naša stvarnost živcira i svakodnevno mi se obija o glavu, napisao sam te dvije novele i kratki roman. Pritom sam karikirao, pretjerivao i zafrkavao se dovodeći stvari do apsurda. To što su se na kraju literarna pretjerivanja pokazala kao proročanstvo nema nikakve veze s mojom namjerom, već s ekipom koja vodi ovu državu. Doista nisam mogao naslutiti da će se ljudi poput bivšeg premijera, koji su izabrani i plaćeni da štite i promiču javni interes i opće dobro, pokazati kao zadnji kokošari. Užasno mi je neugodno zbog toga što živim u državi u kojoj su takve stvari moguće. Volio bih da su moje proze ostale pretjerivanje, a da je naša stvarnost ipak bolja. Nažalost, stvarnost je daleko nadmašila ono što sam tematizirao u prozama.
U suradnji s Igorom Hofbauerom u zbirci „Tetovirane priče” napravili ste jednu neobičnu, ali uspješnu kombinaciju književnosti i stripa. Možemo li očekivati još neki takav projekt?
– Hofbauer i ja opet ćemo surađivati, ali sigurno nećemo ponavljati ono što smo napravili u „Tetoviranim pričama”. Možda ćemo napraviti klasičan strip ili graphic novel. Već godinama pričamo o tome, međutim imamo problem s usklađivanjem vremena. U zadnje vrijeme opet se češće viđamo u kvartu, naime obojica živimo u Utrinama, pa ćemo vjerojatno nešto i napraviti. U svakom slučaju to je bila vrlo zanimljiva suradnja. Hofbauer nije bio puki ilustrator gotovih priča, već je stvar išla dvosmjerno: njegovi crteži utjecali su na moje priče, a moje priče na njegove crteže.
Otišavši na Velebit vratio sam se kući
Kako je nastala vaša najnovija knjiga „Priručnik za hodače” čija je radnja smještena na Velebitu?
– Bolest pluća natjerala me da promijenim način života koji sam do tada vodio. Pušio sam, relativno brzo živio, i ta bolest je najbolje što mi se dogodilo u proteklom desetljeću jer me je prisilila da malo prikočim i razmislim. Kad mijenjate neke navike, ne možete promijeniti samo njih, nego morate promijeniti čitav način života. Na Velebit sam otišao instinktivno. Velebit je fascinantna planina, mirisi i boje koje sam gore osjetio i vidio jesu mirisi i boje kojima sam bio okružen u Livnu, a koje sam bio zaboravio. Na neki način, otišavši na Velebit vratio sam se kući, i evo već šestu godinu odlazim gore, provedem u planini po dva, tri mjeseca godišnje.
Kakva su vaša putovanja Velebitom? Hodate li sami ili u društvu?
– Najčešće hodam sam. Vlasnik sam 80 posto svog vremena tako da me ljudi često ne mogu pratiti jer nemaju toliko vremena. Najradije hodam sa svojom suprugom koja je doista odličan, pouzdan suputnik. Hodam i s nekolicinom prijatelja, ali najčešće sam.
Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskim piscima i hrvatskoj književnosti danas? Od toga da danas knjigu može objaviti zaista svatko pa do ovih medijskih svađa i prepucavanja kojima smo bili svjedoci.
– Imamo premalo svađa, premalo polemika u književnosti. Izuzetak su pisci koji imaju svoj poligon u dnevnim novinama gdje objavljuju te kvazikritičke i kvazipolemičke tekstove, isključivo zbog bildanja vlastitog ega. U većini slučajeva pisci se ne žele zamjerati jedni drugima, prevladava atmosfera u kojoj se ponašamo kao kompaktna masa, i svi mislimo isto. Rekao bih da se ponašamo licemjerno, vrlo pizdinski. Naravno da ne mislimo svi isto, ali se plašimo otvoreno i jasno reći svoje mišljenje. U pitanju je uvijek ista, sitna računica, mizerna politika nezamijeranja… Hrvatska književna scena danas je žabokrečina koju povremeno uzburkaju i provjetre tekstovi Rade Jaraka, Viktora Ivančića, Zdravka Zime i nekolicine drugih kolega od integriteta.
Što se tiče književne produkcije, ima sjajnih pisaca i sjajnih djela. Spomenut ću ovdje „Groblje manjih careva” Zorana Malkoča, pa onda „Pohvala ulici” Rade Jaraka, pa „Mother Funker” povratnika u hrvatsku književnost Velibora Čolića, sve to objavljeno u protekle dvije godine. I to je odlično. Ne pojavljuju se izuzetna djela svake godine niti u kulturama mnogo većim od hrvatske.
Sudjelovali ste u osnivanju književnog časopisa „Quorum”. Danas se forme sve više sele na internet, hoće li književni časopisi u tiskanom obliku preživjeti i trebamo li žaliti za tiskanom formom?
– Ja sam čovjek tiskanog medija koji se služi Internetom, međutim, smatram da bi i “Quorum”, da je tada postojao Internet, bio online časopis, ili bi barem imao i online verziju. Ne treba se plašiti novih medija, treba ih prihvatiti i koristiti. Ne vidim nijedan razlog da se većina književnih časopisa danas ne pojavljuje isključivo u online verziji. Time čuvamo šume i energiju, a ljudi koji se bave literaturom ionako su svi na Internetu.
A knjige i internet?
– U razvijenom svijetu je potpuno normalno da knjige idu i u verziji e-knjige, neke se pojavljuju isključivo u toj verziji, no u Hrvatskoj to još dugo neće zaživjeti. Kaskamo za svijetom. Nemamo ni pravnih okvira niti tehnoloških pretpostavki za takvo što. Ne znam koliko ljudi u Hrvatskoj ima čitače e-knjiga, ali sam siguran da od onih koji ih imaju većina ne čita beletristiku. Ipak, prije ili poslije knjige će se prestati tiskati. Vraćamo se zapravo počecima, krenulo je s pločicama, i sad im se vraćamo, samo što su ove današnje pločice malo drugačije od onih glinenih. Osobno ne bih mogao u potpunosti prihvatiti e-knjigu. No ja sam čovjek 20. stoljeća, a čovjek 21. stoljeća bez problema će to prihvatiti.


 OSUĐENI SU POGREŠNI LJUDI


Bili ste sudionik vojne akcije „Oluja” koju je haški sudac Orie proglasio „udruženim zločinačkim poduhvatom”. Smeta li vas takva osuda, kako se osjećate zbog cijele te presude našim generalima?
– Nisam tako shvatio presudu, naime kao da je osuđena cijela akcija, ili kao da je Hrvatskoj uskraćeno pravo da brani i oslobađa svoj teritorij. U presudi je bilo riječ o načinu na koji je to učinjeno, i o tome se može govoriti. Činjenica je da su u Oluji, a posebno mjesecima nakon akcije, ubijani srpski civili, da su pljačkane i paljene kuće. Trebao je biti posao vojne i temeljne policije da to spriječe, i da hvataju ubojice i palikuće. Nažalost, tada to nije učinjeno, niti je kasnije mnogo učinjeno da se procesuira i kazni počinitelje. I to samo zbog nedostatka onoga što se obično naziva političkom voljom. Petnaest godina vladajuće garniture ignoriraju, prikrivaju i negiraju taj problem, i danas imamo to što imamo. Čini mi se da vladajuća elita sad misli da je haškom presudom Gotovini i Markaču ta stvar sa zločinima nakon Oluje riješena, i da možemo početi normalno živjeti.
I to je ono što me muči u cijeloj toj stvari. To što su, uvjeren sam, osuđeni pogrešni ljudi. A što su ubojice i palikuće još uvijek na slobodi, žive tu, među nama. I što su kao i svih tih godina još uvijek problem oni koji govore o tome, a ne zločin sam. Bilo bi dobro da svatko od nas nedvosmisleno i jasno odgovori na pitanje bi li volio da mu je prvi susjed ubojica, palikuća i pljačkaš? I želi li živjeti u državi koja neće kažnjavati ubojstvo i pljačku? Upitajmo se to svaki put kad se povede rasprava o ovakvim stvarima.
Dakle, ne osjećam se kao zločinac, niti sam sudjelovao u nečemu nečasnom. Posve mi je jasno zašto je poduzeta ta akcija, i s kakvim smo neprijateljem i kakvom politikom tih godina imali posla. Znadem što su učinili u Škabrnji, Kijevu, Voćinu, Vukovaru, Iloku i u stotinama drugih mjesta, i trebalo je demontirati tu paradržavu i paravojsku. Zbog sudjelovanja u Oluji neću se crvenjeti, niti se osjećati nelagodno, dapače. Tada sam, kao rijetko kad u životu, bio na mjestu gdje sam trebao biti. No zato ću se čitav život crvenjeti zbog onih koji su ubijali civile, pljačkali i palili kuće. Time su nas spustili na razinu onih protiv kojih smo se borili.
Jeste li osobno poznavali koga od generala?
– Poznavao sam generala Markača. Dva puta susretao sam ga kao novinar, poslije Bljeska i poslije Oluje. Doživljavao sam ga kao profesionalnog policajca, ne vjerujem da bi naredio i tolerirao ubojstva civila i pljačku. Generala Čermaka upoznao sam kad sam poslije Oluje radio reportažu o postrojbama specijalne policije koje su probile linije na Velebitu i spustile se u Gračac. Bio je u Markačevom društvu. Nisam ga doživljavao kao vojnika, nego kao birokrata. Gotovinu sam vidio jedanput na livanjskom ratištu, devedeset i neke godine. Sjećam se da je sjedio u zapovjedništvu, upamtio sam mu lice iako tada nisam znao tko je on. Tek sam kasnije povezao lice i ime.