Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

U mladosti, a i dandanas, čitala sam kao luda

23.04.2011. 22:00
U mladosti, a i dandanas, čitala sam kao luda


Čitanjem se bogatimo, u verbalnom i kulturnom smislu, uranjamo u tuđe svjetove i svjetonazore, hodamo u tuđim cipelama, zaogrćemo se tuđom kožom. Silno je važno čitati


Ovogodišnja manifestacija „Zadar čita” u Zadar je dovela kremu mlade hrvatske literature. Tako je uz Olju Savičević Ivančević u Zadru gostovala i mlada Osječanka Ivana Šojat – Kuči. Ova svestrana mlada žena prevodi, piše i pjeva, a uz sve to stigne biti i majka troje djece. Osam godina živjela je u Belgiji te je tamo diplomirala francuski jezik s kojeg danas prevodi, uz engleski. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold i drugih renomiranih autora. Piše romane, zbirke priča, zbirke pjesama, eseje, a do sada je objavila roman „Šamšiel”, 2002., zbirke priča „Kao pas”, 2006. i „Mjesečari”, 2008., eseje”I past će sve maske”, 2006., te zbirke poezije „Hiperbole”, 2000., „Uzne­senja”, 2003., „Utvare”, 2005. i „Sofija plaštevima mete samoću”, 2009.
Najnoviji uradak kojim plijeni pažnju čitalačke javnosti je roman „Unterstadt” objavljen 2010. godine u kojem pripovijeda priču građanske obitelji nje­mačkih korijena u Osijeku od početka do kraja dvadesetog stoljeća kroz sudbine četiriju generacija žena – prabake, bake, majke i kćeri – gdje se isprepleću njihove propale iluzije, odgoj djece te povijesni događaji koji ih nemilice šibaju.
O svom stvaralaštvu, kada i kako piše, kako je nastao roman „Unterstadt” i na čemu sad radi otkriva nam sama autorica Ivana Šojat-Kuči.
Volim sve što radim
Iza sebe imate popriličan opus: romani, zbirke priča, zbirke pjesama, a uza sve to još i prevodite te ste zaposleni. Radite li tako mnogo jer se samo od pisanja ne može živjeti u našoj zemlji ili je nešto drugo u pitanju?
– Od pisanja kakvim se bavim u ovoj se zemlji doista ne može živjeti, no ta činjenica ne može “opravdati” moju hiperaktivnost. Jednostavno volim raditi i osjećam se prilično bolesno i nesretno kada tijekom nekoliko sati ne učinim baš ništa. Osim toga, silno volim sve što radim: od pisanja, preko kazališta, do prevođenja, tako da uglavnom nisam ni svjesna obima učinjenog posla.
S obzirom da ste se okušali u više književnih vrsta, a za roman ste primili i značajnu nagradu “Vladimir Nazor”, možete li nam otkriti gdje se najbolje pronalazite..roman, pjesma, prijevod?
– Pa, mislim da sam odgovorom na prvo u popriličnoj mjeri odgovorila i na ovo drugo pitanje. Uvijek radim ono što mi tog trenutka najbolje odgovara. Nikada samu sebe ne prisiljavam na nešto. Osim ako je, dakako, riječ o nečemu što u kazalištu jednostavno moram odraditi unutar nekih rokova.
Kad smo već spomenuli nagradu “Vladimir Nazor” za roman “Unterstadt”, kakav je osjećaj dobiti jednu tako značajnu književnu nagradu? Je li ona utjecala na veću prodaju ili čitanost romana?
– Nagrada “Vladimir Nazor” za mene je najveća čast koju mi je struka mogla odati. Meni osobno predstavlja ogroman poticaj da samo nastavim ovako kako sam krenula. Ne znam u kolikoj je mjeri ova nagrada, ali i sve ostale utjecala na prodaju, odnosno čitanost “Unterstadta.” Teško je zapravo balansirati pretpostavkama. Možda bi i bez nagrada sve ostalo isto, možda nitko za mene ne bi čuo.
Roman za koji ste nagrađeni kompleksna je priča o nekoliko generacija Osječanki 20. stoljeća. Zašto takva tematika i ima li među likovima netko vašu osobnost ili nekoga vama bliskoga?
– Roman govori o četiri generacije osječkih Nijemaca, a veliko sam razdoblje morala pokriti kako bih predočila uspone i padove, degradacije koje se s velike, povijesne razine prebacuju na osobnu priču ljudi koji nikada nisu bili odani nacističkoj Njemačkoj, koji su skupo platili svoja “krvna zrnca.” Teško je površno pisati o ideologijama koje su oblikovale i nas, koje utječu na mentalitet, civilizaciju i kulturu. Svi likovi sazdani su od stvarnih priča koje sam slušala, a ima me pomalo u dva ženska lika. Voljela bih neka čitatelji proniknu gdje se skrivam.
Kad se govori o vama, govori se u kontekstu osvježenja i novih snaga hrvatske književnosti. Na kome ste “učili” svoj zanat? Tko su vaši omiljeni autori?
– Mislim da je teško u književnosti govoriti o učenju zanata. Kod pisanja je važno čitanje. Mislim da je tako. U mladosti (a i dan-danas) čitala sam kao luda. Neprestano, posvuda, sve odreda. Čitanjem se bogatimo, u verbalnom i kulturnom smislu, uranjamo u tuđe svjetove i svjetonazore, hodamo u tuđim cipelama, zaogrćemo se tuđom kožom. Silno je važno čitati.
Kad birate teme za svoje priče ili romane čime se vodite. Koje su vaše preokupacije, o čemu volite pisati, je li to nešto vama poznato ili se više oslanjate na svijet mašte?
– Teme uglavnom ne biram – same mi dođu. Dogodi se “trenutak magije,” trenutak kada imaš dojam da sve znaš, da je to ono što trebaš uobličiti i reći. Tako je s poezijom i kratkom pričom, kratkim formama općenito. U romanu je sve ipak drukčije, “organiziranije.” Dok piše roman, pisac u najblažem slučaju gradi imaginarnu ulicu, selo, grad, svemir, no kako čitava ta konstrukcija treba djelovati uvjerljivo, mašta mora dopustiti, prepustiti podosta mjesta logici i pomnom promišljanju. Ništa se ne događa bez veze. Čak ni u knjigama.
Alkemija
Kada i koliko pišete, imate li određeno doba dana ili pišete kad i koliko stignete?
– Pišem kada mi dođe. Smatram kako se sva umjetnost, svako umijeće i ljepota mogu roditi isključivo iz svojevrsne lakoće. U grču sklepane rečenice škrguću zubima. Tako to vidim. Ponekad mi se dogodi da danima ne napišem nijedno “svoje” slovo. Ponekad manijakalno pišem danima. Nema tu nikakve zakonitosti.
Kako ste se uopće zaljubili u pisanje, kakvi su bili vaši počeci? Jeste li se nadali da će vas jednoga dana izdavati “Fraktura”?
– Ne znam racionalno objasniti kako sam se i zašto zaljubila baš u pisanje. To je alkemija, onako kako ljubav oduvijek i uvijek jest čarolija. Prvu sam traljavu pjesmicu u stihu napisala negdje u drugom razredu osnovne škole. Posvetila sam je djedu kojeg zapravo nikada nisam imala prilike upoznati zato što je umro kada su meni bile samo tri i pol godine… Što se objavljivanja mojih uradaka tiče, naravno da sam se nadala kako ću jednoga dana napisati nešto što će netko ukoričiti. O tome sanjaju svi koji pišu. Čak i kada lažu da pišu za sebe. Drago mi je i sretna sam što me objavljuje baš „Fraktura”, jer živimo u sretnoj simbiozi.
Kako biste prokomentirali osječku književnu scenu danas, ali i Hrvatsku? Je li prošlo vrijeme velikana hrvatske književnosti?
– Ne znam što bih rekla o hrvatskoj književnoj sceni, osim da je šarolika, prepuna zbivanja i različitih strujanja. Mogla bih jedino reći da silno stradava zbog kulturnih rubrika koje su se u novinama skupile u pranju, zbog činjenice da nema dovoljno dobrih, starih književnih kritika, zbog činjenice da je industrija zabave, golotinje i skandala zavladala svijetom. Stvari su se preokrenule. Nekoć se čovjek kroz trnje slova mogao uzverati do zvijezda, a danas zvjezdice sumnjiva podrijetla objavljuju knjige o vlastitoj sramoti. I ne, ne mislim da je prošlo vrijeme velikana u hrvatskoj književnosti. Oni su općenito usamljeni jahači koji se pojave, protutnje i odu, ostaju u trajnom sjećanju, prerastaju u baštinu.
Na čemu sada radite? Možemo li uskoro očekivati neki novi roman, zbirku priča ili knjigu stihova?
– Trenutačno intenzivno radim na novome romanu. Na jesen mi iz tiska izlazi nova zbirka novela.