Da Grad ostane Grad: Srušili ste Autobusni kolodvor, spomenik arhitekture!

Poštovani gospodine uredniče,
Sa zadovoljstvom sam u vašem cijenjenom listu, od 21. svibnja, pročitao pismo uvaženog kolege Pavuše Vežića pod naslovom Da Grad ostane Grad, koji pokušava oživjeti sjećanja iz naše mladosti. Podsjeća na život koji je nekada bujao u Gradu, a danas ga više nema.
Grad čine njegovi građani te dobro primjećuje da je još Aristotel pisao da je grad množina građana. Da bi se pojavila množina građana trebate im priuštiti određene sadržaje i infrastrukturu. To im treba osigurati aktualna vlast, ali ona to nažalost ne čini.
Bezimena interesna skupina
Dapače, u zadnjih petnaestak godina, bahata i neodgovorna vlast, okupljena u Bezimenoj interesnoj skupini (BIS) čini sve da se u Gradu ne događa život. Ona ide toliko daleko da ruši i spomenike kulture, a da za to ne odgovara nikome. Nažalost, na to ne reagiraju ni oni koji su zaduženi da štite te spomenike. Ovdje zamjeram i uvaženom kolegi Pavuši Vežiću, a i ostalim kolegama iz Konzervatorskog zavoda, koji nisu reagirali kada su bahati i neodgovorni pojedinci iz gradske vlasti rušili spomenike kulture.
Za one koji to ne znaju moram napomenuti da smo na Staroj rivi u Gradu imali vrlo značajan spomenik moderne arhitekture. Bio je to Autobusni kolodvor, djelo jednog od značajnijih arhitekata moderne hrvatske arhitekture, A. Dragomanovića. To djelo je nestalo tijekom jedne noći po zapovjedi tadašnjeg gradonačelnika grada Zadra. Kakav vandalizam, kakav kulturocid! Spomenik kulture o kojem govorim se nalazi u udžbenicima studenata arhitekture kao jedan od primjera moderne hrvatske arhitekture. Znate li što se nakon toga dogodilo?
Studenti arhitekture bez kolodvora
Kada su studenti Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba došli na stručnu ekskurziju u Zadar trebali su, među ostalim, upoznati kako se moderna hrvatska arhitektura uklopila u povijesnu jezgru Grada. U povijesnoj jezgri Grada svoja uspješna djela ostavila su trojica modernih hrvatskih arhitekata i to: Ivan Vitić (zgrada Socijalnog i mirovinskog osiguranja), Neven Šegvić (niz stambenih zgrada u susjednoj ulici koja danas nosi ime Knezova Šubića i Zrinskih) i Aleksandar Dragomanović za gore spomenuti Autobusni kolodvor. Studenti su uredno pogledali zgradu Socijalnog i mirovinskog osiguranja te spomenuti niz stambenih zgrada, ali Autobusnog kolodvora nije bilo nigdje. Kakva sramota!
Tu se moglo organizirati jako puno korisnih sadržaja gdje se moglo okupljati mnoštvo i po čemu bi grad bio Grad.
Nasipanje mora je zločin!
Drugi značajan poslovni biser Bezimene interesne skupine (BIS-a) je uništenje lakoatletskog stadiona u središtu Grada. Za one mlađe, a i one koji su to već pomalo zaboravili, moram istaknuti da je Grad imao vrlo lijepi, ali i dosta funkcionalan stadion pored košarkaške dvorane Jazine. Taj stadion su građani Zadra koristili punih 70 godina, a onda nečijom bahatošću ostali bez sportskih užitaka. Neodgovorni pojedinci su poslali bagere, uklonili travnatu površinu te je prekrili asfaltom. Sve je to urađeno bez javne obavijesti i bez ikakve građevne i bilo kakve dozvole. I to sve novcima poreznih obveznika. Možete li, dragi čitatelji, zamisliti kako bi se proveo neki takav neodgovorni pojedinac kada bi takav čin uradio u nekoj državi razvijene demokracije, primjerice u zemljama Skandinavije.
Spomenuti spomenici su mogli okupiti veliki broj građana i oplemeniti njihov život. Tako je nekada i bilo.
Treće što je potrebno spomenuti je nasipanje mora i uništavanje krajolika. Opće je poznato da je u sredozemnoj kulturi nasipanje mora još od antičkih vremena smatrano zločinom. To se, ne tako davno, dogodilo u gradu Zadru. Takvim nasipanjem mora je Grad izgubio svoju stoljetnu vizuru, jer je na zapadnom dijelu dobio izbočinu u obliku roga te tako postao GRAD ROGONJA. Želim napomenuti da na ovo, također nisu reagirali zadarski konzervatori te su preko toga prešli prešutno i tako dopustili da Grad izgubi svoju stoljetnu vizuru.
Ovom prilikom ne mogu, a da se ne sjetim svoga pokojnog prijatelja, pjesnika Slavka Mikolčevića, koji me nazivao pajdašem. Uvijek mi je govorio: – Vice, ti si moj najbolji pajdaš. U mojoj Slavoniji pajdaš ti je više od prijatelja. I tako moj pajdaš, Slavonac-Zadranin Slavko, došavši u porušeni Grad napisa:
Tko kaže da grada ovog nesta ispod neba
Samo mu kamenje staro sabrati treba i bit će GRAD.