“Monolog kurve u ludnici” nasmijao, ali i rasplakao zadarsku publiku

Izvedbom monodrame „Monolog kurve u ludnici” talijanskog dramatičara Darija Foa, zadarska glumica Gabrijela Meštrović- Maštruko u ponedjeljak je u svojoj matičnoj kazališnoj kući – Kazalištu lutaka Zadar, proslavila trideset godina rada.
Odlučivši se, zapravo složivši se s redateljem predstave Živkom Nižićem za književni predložak spomenutog nobelovca, poznata je zadarska glumica povukla itekako dobar potez. Komplimenata, pohvala i čestitki nakon izvedbe nije joj manjkalo, publika je jako dobro ocijenila njen obljetnički nastup, izvedbu s kojim je dostojanstveno obilježila svojih „prvih trideset”. Gabi je, shodno nazivu predstave, okupljenima, a dvorana je bila dupkom puna, približila tragičnu sudbinu jedne prostitutke, ili kurve, kako je to više puta naglasila, ne trudeći se biti politički korektna, na trenutke smiješnu, na trenutke žalosnu, no prije svega iskrenu i toplu priču o jednoj od brojnih žena s društvene margine.
Ne ustručavajući se glumački ogoliti, Gabi se preksinoć miljama udaljila od lutkarskih izvedbi po kojima je postala poznata, „spustivši” se na ulicu, na dno, među ljude lišene srama, opijene strašću, opijene zavodljivom mogućnošću posjedovanja drugog ljudskog bića – kurve. Za ovu priliku upečatljivo kostimirana u usku mini ljubičastu svjetlucavu haljinicu, što ju je osmislila zadarska umjetnica Mirjana Jakelić, Gabi je maestralno utjelovila damu noći i to kroz monolog i njene klijente, uglavnom bešćutne seksualne ovisnike. Prateći svoj lik od djetinjstva pa do poznije dobi, Gabi je demonstrirala sve one faze najstarijeg zanata na svijetu, od prvog nespretnog seksa preko zabave u troje, u grupi, unutra ili vani, u jednoj, drugoj ili tko zna kojoj pozi, pa sve do raznih sado mazo igrica, tako učestalih kada je prostitucija u pitanju. Kao lutkarica u pomoć je pozvala i jednu lutku, rađenu po njenom liku, sablasno „stvorenje” bez kose, bez šminke, bez odjeće i bez nogu, simbolično poručivši publici kako najčešće jednu prostitutku doživljava klijent, tek „rupu” za iživljavanje.
Stoga, iako je na prvu „loptu” djelovala smiješno, njezina je monodrama bila tužna, tragična, emotivna za sve one ljude sposobne odvojiti dušu od posla, izdići se nad etiketama i prepoznati muku, ne osuditi već prihvatiti.