Da je svako kolo igrati s Dinamom ili Hajdukom

Pokazali su da mogu protiv najjačih, ali s njima se igra samo četiri puta godišnje dok ostale protivnike kao Karlovac, Međimurje ili Lokomotivu treba shvatiti puno ozbiljnjije nego što je bio slučaj dosad
Dolazak Dinama na Stanove bio je popraćen komentarima kako Zadar u toj utakmici nema što tražiti. Osnove za takve komentare sigurno se mogu naći u činjenici da zagrebački modri ove sezone izgledaju odlično, što su dokazali postignuti rezultati kako u prvenstvu tako i u njihovoj plovidbi po pretkolima Europske lige. Ipak potvrdila se ona stara nogometna uzrečica “lopta je okrugla” i na kraju Zadrani mogu žaliti za dva propuštena boda koje nije znao uzeti mladi Ćurjurić krajem utakmice. No, da ne bi bilo zabune da je Zadar dominirao susretom, pa izgubio dva boda, treba reći kako su Zagrepčani izgledali i djelovali sasvim dobro na zadarskom travnjaku, ali nedostajalo je u mnogo navrata nekoliko centimetara da se nađe lopta u mreži iza Ježine. Kako se onda dogodilo ono što vjerojatno nitko nije predviđao, podjela bodova s rezultatom 0:0? U prvih četiri kola “modri” su poentirali čak 21 put, a da su namjestili nišanske sprave potvrdili su u četvrtak torpediravši škotski Hearts s četiri gola. Došli su u Zadar kad ono ništa-ništa.
Zadarska defanziva
Dijelom zasluge sigurno pripadaju zadarskoj zadnjoj liniji koja je s vrlo sigurnim Ježinom na golu i dopadljivo sigurnim Bećirijem izgledala sasvim ohrabrujuće. Naravno, ruku su pružili solidni Puljić i Jonjić, koji su ipak ostali u Bećirijevoj sjeni, dok je bočni tandem Bilaver i Jozinović u ovoj utakmici također vrlo čestim defanzivnim zadacima uspješno otupljivao bočnu ofenzivu Dinama predvođenu Mandžukićem i Sivonjićem. Ostala petorica Zadrana koji su u ofenzivnijem dijelu igre na sredini terena bili brojčano inferiorniji od Zagrepčana unijeli su mnogo energije i trke kako bi na trenutke uboli u Dinamovu obranu, ali uvijek s mišlju kako se što prije vratiti na svoju polovicu i destruirati ofenzivu modrih. U sredini su Ljubičić, Surać i Alimanović dali sve od sebe i sigurno su ih ti defanzivni zadaci spriječili u nekoj većoj stvaralačkoj imaginaciji, ali su isto znali konkretno zaprijetiti na Butinin gol što je s vremena na vrijeme podsjećalo Dinamovce da i nisu toliko sigurni da neće primiti gol. Posebno se u tom ofenzivnom dijelu se svidjela zadarska “desetka” Alimanović koji dok ima snage može uvijek stvoriti višak, a “šmekerska” lopta koju zna ponekad uputiti na natrčale Bilavera ili Jozinovića zna stvoriti velike neugodnosti za suparničke vratare. Kapetan Surać kao pravi kapetan bio je predvodnik u velikom zalaganju i održavanju viokog voljnog momenta svoje momčadi koja je pogotovo u prvoj polovici drugog poluvremena bila na velikoj kušnji.
Ljubičića ljubi vratnica
Kod Ljubičića se primijetilo gušenje lopte koje bi nerijetko značilo i gubljenje posjeda na sredini terena što srećom Dinamovci nisu uspjeli kazniti. Protiv ovako kvalitetnih sastava, koji u pravilu ne praštaju pogreške, ne smije se igrati sa živcima suigrača, trenera i publike nego treba pronaći što sigurnije i jednostavnije rješenje kako se ne bi događale situacije koje su u više navrata navlačile negativnu pažnju na inače velikog borca Ljubičića. Ljubičić u posljednje četiri utakmice stvarno nema sreće sa udarcima na gol, jer da se računaju vratnice bio bi ispred Mandžukića i Bule na ljestvici strijelaca. Valjda će mu se sve to negdje vratiti. Došli smo do napadačkog tandema Terkeš – Šaranović koji su u ovoj utakmici ostali utopljeni između visokog stoperskog para Bišćan – Barbarić, koji su vrlo lako rješavali uglavnom sve situacije, ali posebno one zračne duele u kojima Zadrani nisu mogli nikako doći do izražaja. Primijetio se veliki angažman zadarskih napadača u defanzivi, što je i bila nakana trenera Zebića koji je znao da nema šanse ako mu svi igrači ne budu igrali obranu. Rezulat toga je bila velika istrošenost svojih napadača koje je i zamijenio u drugom poluvremenu uvodeći Mršića, Ćurjurića i Celu. Ulaskom te trojice podigli su se i Zadrani u trkačkom smislu, a Mršić je dobio najbolju ocjenu, jer je znao odlično pritisnuti Dinamovu zadnju liniju pritom uštedjevši i po koju sekundu. Na kraju bodom su bili zadovoljniji Zadrani nego Zagrepčani, ali znakovito je bilo ono što je Zebić rekao nakon utakmice. Ovaj bod i nije toliko bitan za bodovni saldo koliko za podizanje psihe njegovih igrača, jer Zadru su važniji bodovi protiv nominalno slabijih momčadi nego protiv Hajduka i Dinama. Tako se nameće pitanje, zašto Zadar protiv Cibalije ili Karlovca odigra kao trećeligaški sastav, a protiv Hajduka i Dinama odigraju na razini prosječnog europskog sastava. Je li u pitanju motiviranost ili nedostatak pritiska koji im je uvijek prisutan u utakmicama koje bi trebali pobjediti ili u najmanju ruku biti ravnopravni, teško je odgovoriti. Sigurno je da se ovakva borbenost, želja i kohezija u momčadi treba pojavljivati u kontinuitetu i ne bi dugo trebalo da se počne govoriti o Zebićevim ratnicima kao osvježenju ili hitu HNL-a. Pokazali su da mogu protiv najjačih, ali s njima se igra samo četiri puta godišnje dok ostale protivnike kao Karlovac, Međimurje ili Lokomotivu treba shvatiti puno ozbiljnjije nego što je bio slučaj dosad.

 SURAĆU TREĆI ŽUTI KARTON

Iako silno borben Zadar je s Dinamom dobio tek jedan žuti karton. Zaradio ga je Jakov Surać i to u situaciji u kojoj se sudac Bruno Marić možda nije ni trebao hvatati za džep jer start zadarskog kapetana nije izgledao tako žestok. No, Suraća će to koštati nastupa u Čakovcu u sljedećem kolu budući da mu je to bila treća javna opomena. Utakmicu s Međimurjem s dva žuta kartona dočekuju Antonio Ježina, Marin Ljubičić i Edin Šaranović.