Stilsko određenje Frontinova spisa DE AQUAEDUCTU URBIS ROMAE

S obzirom da je oskudan broj filologa koji se bave Frontinom, tog se onda posla hvataju i cijenjeni znanstvenici, ali koji nisu filolozi. To je dovelo do toga da se u posljednje vrijeme na Frontina kao osobu, a i na njegovu pisanu ostavštinu, sasulo drvlje i kamenje, a bez znanstvene utemeljenosti. Ovaj je rad sve to uzeo u obzir i ukazao i na drugu stranu medalje, koja ipak blista
Ante Matan obranio je početkom srpnja na Sveučilištu u Zadru doktorsku disertaciju pod naslovom “Stilsko određenje Frontinova spisa DE AQUAEDUCTU URBIS ROMAE”.
Kako ste došli do odabira ove teme doktorata?
– Pješke pa polako, a s druge strane, pa i sasvim slučajno, ako se tako može reći. Jedan sam od onih koji vjeruju da ne bira čvjek zanimanje, već ono izabere čvjeka. Tako da bih radije rekao da je tema odabrala mene. K tomu, ne vjerujem u slučjnosti u životu, no da nešto nije slučajno, čsto se pokaže tek poslije nekog vremena. Prvi je kamenčić koji je pokrenuo odron Frontina na mene bio dragi prijatelj i profesor na studiju, Daniel Nečas-Hraste. Jednom sam ga prilikom zamolio da me uputi na nešto, još neprevedeno na hrvatski, jer bih, eto, ja prevodio i možda jednog dana i dao izdati. Prvo što mu je palo na pamet bio je Vegetije, no budući da nije zbog nekih račnalnih problema mogao do teksta, dao mi je Frontinova Strategemata i rekao: “Ovo ti je isto dobro, nije još prevedeno.” Prošlo je otada osam godina, a od prijevoda Strategemata do disertacije o stilu De aquaeductu bilo je uspona i padova. Bilo je trenutaka kad sam za temu mislio uzeti nešto sasvim drugačje, no i tada se ukazao, kao i puno puta, kao svojevrstan filološki guru, profesor Hraste i uvjerio me da idem do kraja, jer sam ionako u glibu do pasa. Naime, temu je za klasičnofilološku disertaciju najblaže rečeno teško naći. Da je stvar otežana i time što nam je u domovini literatura za to područje oskudna, a zna se da novaca nema, dovoljno govori s kakvim se problemima čovjek susretne i prije samog starta. I da ne bi tko pomislio da je isprazna ona koja kaže da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, u mom se slučaju to potvrdilo istinitim i ovom se prilikom i javno zahvaljujem svojoj supruzi Sandri, koja je upalila svjetlo koje me izvelo iz mrklog mraka. Naime, kad sam već bio odlučo pisati o Frontinu, trebalo je još samo naći nešto novo i po mogućosti bar malo ingeniozno. Tad su počeli pravi problemi, jer svi recentni radovi o Frontinu, kao i izdanja, vodili su me u slijepu ulicu u kojoj nije bilo ništa novog. Supruga je tada proučavala slavensku stilistiku, postavila mi nekoliko pravih pitanja, i lampica se upalila. Ostalo je sve bio mukotrpan rad.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– Srž je u tome da se na Frontinov spis, koji on sam naziva komentarom (lat. commentarius), može gledati kao na rad pisan znanstvenim stilom.
Različita tumačenja
To je jako bitno, budući da recentni radovi stil tog djela opisuju kao “neki miješani”. Jasno je da u suvremenoj znanosti takvo neodređno objašnjenje ne može zadovoljiti. Osim toga, definiranjem se znanstvenog stila u De aquaeductu raspliće i klupko oko njegove književne definicije i smještaja, kao i samog određenja. Do sad se taj spis definirao kao tehnički, administrativni, apologetski, pa čak i kao izdanje jednog Frontinova govora u senatu, no ni jedno od tih određenja nije u dovoljnoj mjeri bilo potvrđeno i samim tekstom, koji je svakoj od dosad ponuđenih mogućosti priskrbio rupe koje se nisu mogle pokrpati – a sve je to dosad bilo skriveno, budući da se Frontinom u filološkom smislu u posljednje vrijeme uglavnom bave znanstvenici sa zapada koji ne uzimaju u obzir mogućosti funkcionalne stilistike, kojoj se često, na žalost negativno, pridijeva epitet slavenske. Upravo perspektiva pomognuta tom “slavenskom” funkcionalnom stilistikom, kao i stroga filološka pravila struke, dali su znanstveno utemeljen drugi pogled, koji otkriva da je Frontinov stil puno osebujniji nego se do sad mislilo te da ga se nikako ne može ocijeniti suhoparnim i dosadnim. Ova je disertacija k tomu prvi temeljit i iscrpan rad o stilu tog djela, poduprta surovom statistikom gdje je god bilo potrebno i moguće, čime su se nastojala izbjeći bilo kakva muljanja ili navlačenja vode na svoj mlin. Daleko od toga da je sve bilo idealno i da nije bilo problema, koji su se ponajprije ukazali u vidu poimanja apstrakcije i njezina položaja u latinskom jeziku, koji je po svojoj prirodi vrlo, da tako kažem, konkretan, no i unatoč tomu, pokazalo se da je i apstraktnost dobro zastupljena. S druge je strane obrađena i ritmična proza, koja je pokazala je Frontin osobitu pozornost obratio na to da mu tekst bude i ugodan i oku i uhu, što je danas slabo istraživano područje i u okvirima svjetske filologije, a pokazao se i još jedan vid ritmizacije sloga, a to je tzv. cursus, za koji se mislilo da se javlja najranije stoljeće i pol do dva poslije Frontina. Posljednje je poglavlje u disertaciji, kako je pisalo u jednoj od ocjena čanova povjerenstva, polemično pa moram i par takvih, polemičnih, redaka. Dalo se primijetiti da sam malo “pecnuo” kolege sa zapada koji se bave Frontinom. Ne bih htio da se ovo shvati kao kakvo pljucanje, ali ne treba niti omalovažavati svoje. Kolega Liović iz Zadra i ja bili smo nedavno na međnarodnom kongresu u Bratislavi i bilo je doista lijepo vidjeti da po sposobnostima i idejama nimalo ne zaostajemo za filološkim svijetom, što se ne može reći za resurse. No, možda je i taj nedostatak naša prednost, jer se uvijek moraš potruditi više, pa što te ne ubije, to te ojača.
Internet olakša put
Tako je za hrvatskog filologa normalno da prati svu stranu literaturu, nabavlja je najčešće o svom trošku, temeljito je prouči i bude u korak s vremenom. Na žalost, jednako je tako normalno očekivati da spomenute zapadne kolege ne čitaju radove na slavenskim jezicima. K tomu, s obzirom da je oskudan broj filologa koji se bave Frontinom, tog se onda posla hvataju i cijenjeni znanstvenici, ali koji nisu filolozi. To je dovelo do toga da se u posljednje vrijeme na Frontina kao osobu, a i na njegovu pisanu ostavštinu, sasulo drvlje i kamenje, a bez znanstvene utemeljenosti. Ovaj je rad sve to uzeo u obzir i ukazao i na drugu stranu medalje, koja ipak blista. Na znanstvenim temeljima.
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čme ste se sve služili?
– Za izradu samog rada nešto manje od dvije godine, jedino je od predaje rada do same obrane prošlo devet mjeseci, tako da se sve skupa malo odužilo, ali je satisfakcija tim veća.
Račnalo, knjige, gipki prsti za tipkanje, bistre oči za čtanje i mozak. Nema tu neke velike filozofije – prikupiti svu moguću i nemoguću literaturu, dobro se uputiti u temu i kopati po izvornom tekstu i svemu ostalom radi što bolje i šire slike i misliti. Internet je uvelike olakšao put do kupovine knjiga i članaka, što je uz par računalnih programa za pretraživanje latinskih i grčkih tekstova i rječnika dosta skratilo sam “proizvodni proces”.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Malo je nezgodno pitanje, jer je odgovor nužno u stilu one da svaki cigo svoga konja hvali, ali dodao bih gore spomenutomu da daje dobre temelje i za nova istraživanja na područu kako latinske, tako i funkcionalne stilistike aplicirane na latinske tekstove. Svakako bih ovdje još jednom istakao doprinos proučavanju ritmiče proze, na čemu je posebno insistirao profesor Branimir Glavičić kojemu se, na žalost, nisam uspio zahvaliti osobno na svemu što sam od njega naučo, od diplomskog i poslijediplomskog studija sve do disertacije. Među aktualnim je pitanjima trenutno u suvremenoj znanosti i pitanje publike spisa De aquaeductu, koju se donedavno ograničavalo na senatorski, ili eventualno i patricijski stalež. Ovaj je rad pokazao da se ne može govoriti o tomu što netko piše i za koga to piše, bez da se u obzir uzme i kako dotični piše, jer upravo to “kako” otkriva ne samo da je De aquaeductu pisan znanstvenim stilom, već i to da je po određenim svojim elementima to spis prilagođen najširem sloju čtateljstva, a to su upravo odlike općeprihvaćnog danas stava koji kaže da znanstveni stil ima dva tipa čtatelja: kritičog (koji se “kuži” u stvar) i laika. Mislim da će pravi doprinos biti vidljiv tek ako se disertacija izda na nekom od svjetskih jezika, nadam se i da hoće, i tada vidjeti reakcije i mišljenja.
Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom?
– Frontinov posao sa mnom još sigurno nije gotov, ali mislim da ću pričkati još neko vrijeme. Treba nam obojici mali predah. Ono što me zanima i što volim jest latinski jezik, a s druge strane volim i “svaštariti”. Filologija je pak takva da vam obično uvijek treba sve, tako da je sve to samo još jedan dio znanja koji nosite sa sobom dalje na putu doživotnog učnja.
Čime se trenutačno bavite?
– Na godišnjem sam odmoru.
Planovi za budućost?
– Eto, hvala Bogu, supruga i ja čekamo sina, tako da će mi se planovi usmjeriti na njega.

Životopis

Ante Matan rođen je 6. srpnja 1982. u Puli. Pohađao je Pazinski kolegij – Klasičnu gimnaziju u Pazinu, a potom upisao studij klasične filologije na tada Filozofskom fakultetu u Zadru 2004. godine. Diplomirao je 2004. kada je i upisao poslijediplomski studij jezikoslovlja. U školskoj godini 2004./2005. predavao je latinski u Gimnaziji u Poreču i Pazinskom kolegiju. Od 2005. zaposlen je kao asistent na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta J. Dobrile u Puli.