Ratne slike iz drugog kuta

Najveća je vrijednost ove fotografije, kako ju je sam nazvao, ‘analize vlastitog sjećanja’, u pobuđenoj empatiji pred prizorom koji se nekako čini poznatim bliskim, ničijim i svačijim, ‘općim mjestom’ pojedinca, dakle u personalizaciji rata kao osobne traume i, paradoksalno, nostalgije, piše Vinko Srhoj u katalogu izložbe

“Fragmenti jednog sjećanja” naziv je izložbe Roberta Marnike, otvorene u četvrtak u Gradskoj loži. Riječ je drugoj izložbi kojom se Marnika predstavlja Zadranima, s ukupno 52 crnobijele fotografije nastale između 1991. i 2001. godine.
Izložba u tri dijela
Izložba je podijeljena u tri dijela, Zadar 1991., Fragmenti jednog sjećanja i deset godina kasnije.
Vinko Srhoj potpisuje katalog uz izložbu, a prilikom otvorenja kazao je kako Marnikine forografije nisu klasične fotografije rata.
“Najveća je vrijednost ove fotografije, kako ju je sam nazvao, ‘analize vlastitog sjećanja’, u pobuđenoj empatiji pred prizorom koji se nekako čini poznatim bliskim, ničijim i svačijim, ‘općim mjestom’ pojedinca, dakle u personalizaciji rata kao osobne traume i, paradoksalno, nostalgije. Ono što ove slike rata, pogotovu u fotografijama s intervencijom obrađenima u laboratoriju gotovo do granice nestajanja, čini nostalgičnim predmetom sjećanja, sadržano je u naglašavanju (obrađivanju) snimke kao predmeta nestalnog, blijedog, okrznutog materijalnim propadanjem, jednom riječju u njegovoj estetizaciji. Dakle, izložena takvu tretmanu, slika postaje neponovljivim unikatom koji propada, stari i nestaje kao zaseban evokativni predmet, a ne samo serijski umnoživa i optičko-mehanički zadana fotografija. Pritom se u tim kemijski obrađenim fotografijama događa ono što najviše podsjeća na protok vremena, na sravnjujuće osipanje materijalnog, od kojega nam ostaju jače osvijetljeni ili slabo vidljivi tragovi, uspomene koje odnosi neumitnost propadanja. Zato te fotografije, baš kao i sudbine ljudi i predmeta na njima, odišu elegičnošću prolaznosti, uspomenom zapisanom na komadu fotoosjetljiva papira, koja će nestati u potpunosti kada se i taj blijedi trag vidljivo ospe u prah.
Marnika nije od onih fotografa koji se ne bi znao othrvati reporterski nezasitnoj sklonosti ka tragediji, strasti za prizore užasa i razaranja. Naprotiv, nije mu do prihvaćanja rata kao stanja iz kojega je ishlapjelo sve što čini ljudsku intimu i u kojem nestaje sve što nije napad i obrana, ratna autarkija, utapanje u grupio, gdje se opstanak zajednice stavlja ispred prava pojedinca na život. Zato su njegove fotografije u određenom smislu antiratne za onaj dio stvarnosti pojedinca koji je živio i ‘prije rata’ i koji, nakon njegova okončanja, nastavlja gdje je stao u mirnodopsko vrijem. Kao da hoće pokazati da i u jednom i u drugom slučaju, u ratu i miru, ostaje pojedinac sa svim svojim posebnostima te nerijetko fotografira vojnika u odori i u obiteljskom krugu. Tako je i sa zgradama, ulicama, trgovima. Pored zdanja pogođenih granatom tu je i njihova zaliječena slika nakon rata.
I dok nas je rat uvjeravao da se prema životu moramo odnositi kao prema neprijatelju, zanemarujući i vlastiti poklonjen domovini u opasnosti, Marnika kao da neprekidno kroz foto-sjećanje osnažuje privatnost, ističe osobni pogled, lista stare obiteljske albume i postavlja ih u blizinu njihova najvećeg neprijatelja: ratnog pustošenja i zatiranja memorije.
Jačanje svijesti o mediju
Fotografije Roberta Marnike podsjećaju da i u mediju koji donosi ‘neporecivu istinu’ o stvarnosti postoji ne samo zaustavljeno vrijeme, istrgnuto i zamrznuto u svom vječnom protjecanju, nego da i sama fotografija, neovisno od toga što prikazuje, nastavlja živjeti po svojim zakonima, odnoseći u prah i ono o čemu je svjedočila u trenutku snimanja. Najveća je zasluga Marnikinog tretmana fotografije u jačanju svijesti o mediju, njegovim svojstvima, njegovim tehnološkim mogućnostima, dok sam motiv, poput onog razarajuće-ratnog, služi i kao predložak za istu takvu ‘razorenu’ fotografiju. Kao da se stvar s tradicionalnom fotografijom koja samo služi motivu okrenula pa je tu motiv nerijetko stavljen i u službu fotografije koja diktira svoje uvjete.”, napisao je Vinko Srhoj, među ostalim u katalogu.
– Večeras nas izložba vraća u najteže dane naše prošlosti. Vjerujem da će se izložba pratiti s velikim zanimanjem, kazala je Renata Vuksan iz Upravnog odjela za društvene djelatnosti Zadarske županije i proglasila izložbu otvorenom.