Traži se dečko…

Kako je počelo ovo zatvaranje dućana po Poluotoku, bogme sam se pobojala da ću i ja vrlo brzo ostati bez posla. E, onda sam na… ko žuti. Jer u ovoj posttranzicijskoj emancipaciji, solo žena u toj situaciji je osuđena na propast. Ili još gore – na grbaču staraca. Bože me prosti, muško kad je u tridesetima, a još je sa starcima, još uvijek ne izgleda bolesno. Brine se sin, je li, za roditelje, vezan je za ćaću i mater. I blago onoj koja ga se dočepa, bit će joj ko u raju: dobar, brižan, obiteljski tip…
Kad je žena u tridesetima na grbači staraca, to je već druga priča. Isfrustrirana. Usidilica. Da je što valjala, bila bi se udala. Možeš mislit koliko je luda kad još uvik sa starcima živi?! Ma ko bi to ženio, ima preko trideset, a još joj je mater vjerojatno najbolja prijateljica… U kompletu dobiješ i ženu i punicu koje se poslije ne možeš riješiti…
U mom slučaju je pozitivna stvar što živim solo u svom stanu. Što sam iz roditeljskog gnijezda odlepršala već odavno, a ispod materinog skuta još davnije. Nisam baš neka frendica s materom, što i nije za se pohvaliti, ali brate, volim svoj mir i da mi nitko ne zabada nos u čiste lonce (od nekuhanja, ofkors). Rodbinu, koju ne možeš birati nego ti je zadana rođenjem, svela sam na minimum i dobro ju utrenirala, pa čak i one najbliže, da se obavezno moraju najaviti prije nego li im padne na pamet svratiti. Za prijatelje ta pravila ne vrijede, njih sam sama birala.
Ali, hvata me nemila panika ako ostanem bez posla. Ne zbog posla, koji je šugav da ne može bit šugaviji, da se razumijemo. Nego me frka i panika što ću se morat zbližit s materom. Jer ipak će me ona i stari financijski potpomagati. A to znači, da će mi svaki put kad mi da lovu, suptilno to dati do znanja. Pa je neću moć odbiti kad bude išla u šoping. Pa joj neću imat obraza reći da joj te cipele i gaće ne stoji, jer si je opet ufrala da ima bar dvadeset godina manje… Pa ću morati slušati žalopojke njene prijateljice Majde koja je ostala bez posla, muža koji ju je ostavio zbog moje vršnjakinje… Pa ću morati dadiljati umjesto nje bratovu djecu, koju obožavam, ali ipak ne mogu bit i teta i baka servis…
Ajme, ajme. U tom slučaju, bolje bi mi bilo se na brzihen udati. Za bilo koga. Samo da nije mamin sin. I da ima neku pristojnu plaću da od nje možemo, ako ništa drugo barem cimerski živjeti. Ne moramo se ni voljeti. Ni seksati se. Niti biti partneri. Samo spasiti jedno drugo od majčinskih daveža. Ali pod uvjetom, ako sam primila cimera, da mu ne glumim majku. To pak ne mogu. Ne zanimaju me čak ni u tom pogledu nedorasla derišta koji majku zamjenjuju ‘majkom’. Prošla sam te fore s cimericom na faksu. Morala sam joj kuhati, pospremati, tetošiti je, prati joj robu, samo što je još nisam držala za ručicu pred spavanje. I izdržala sam dvije godine. A onda sam se opustila. Jer sam htjela malo mira, slobode, i da eventualno mene netko dočeka s juhicom ako sam bolesna ili ako sam opet roknula kazneno pravo…
E, sad da ovo ne ispadne da sam očajna Mare, ali stvarno ne znam ni jednog tipa koji je normalan.mislim, oni što se druže sa mnom, definitivno nisu normalni. To su oni što su dobri samo za po kvartu, ali za po doma… Vjerojatno zato i jesam tako dugo frendica s njima. E, a ako tko zna ove koji bi bili dobri i za po doma, bilo bi lijepo da mi javi za nekog takvog u ovom gradu. Pa, kao što je rekao moj senilni dida kad me pokušao bariti ne znajući tko sam: Vi ste cura za ženidbu, ja momak za ženidbu. Mogli bi se mi naći, pa ako to ide – ide, a ao ne ide, svako svojim putem…
Samo da mi se stvarno ne javi neki dida…
Mare