Nakon 252 godine isusovac uskrsnuo u Visočanima

Don Ivan se latio uz sve svoje ne baš male župničke i pastoralne brige veoma zamašnog posla da zaboravu otme prof. Milunovića, velikana, svećenika, isusovca, pastoralnog djelatnika i neumornog pučkog prosvjetitelja

Pitam se često otkud tolika ljubav, polet, energija našem autoru da uz toliki pastoralni rad, obnove, gradnje, stiže istraživati, pisati, stvarati i to zanosno, neumorno?! Uvijek kada se sjetim lika don Ivana Kevrića iskrsne mi slika, simbol radišnog mrava ili pčele radilice, rekao je u subotu vojni kapelan iz Đakova prof. Dragan Majić u Visočanima na predstavljanju Kevrića knjige “O. Josip Milunović – život i djelo” (Visočane 1709. – Požega 1759.), devete izdane knjige u devet godina.
Na jedinstvenom predstavljanju Kevrićeve knjige o dosad gotovo nepoznatom Visočancu, u školi i u dvorištu nazočilo je gotovo svih 360 Kevrićevih sumještana, ali i žitelji njegovih bivših župa iz Povljane, Vlašića i Dinjiške na otoku Pagu, Poličnika, Suhovara, Turnja i Radovina, književnici i štovatelji iz Zadra, predstavnici Općine Poličnik, svećenici i drugi.
Reljkovićev preteča
– Don Ivan se latio uz sve svoje ne baš male župničke i pastoralne brige veoma zamašnog posla da zaboravu otme prof. Milunovića, velikana, svećenika, isusovca, pastoralnog djelatnika i neumornog pučkog prosvjetitelja i književnika Požege i Kutjeva, preteče hrvatskog prosvjetiteljskog prozaika Matije Antuna Reljkovića, kojeg su 1709. godine iznjedrile Visočane. I ne sumnjam da u tome nije uspio, rekao je književnik Ante Tičić.
U vrijeme Milunovićevog rođenja Visočane su bile pod mletačkom upravom, opljačkani od Turaka. Kada je imao 13 godina Milunovići su odselili u Požegu. S 24 godine stupa u isusovački red, u novicijat Družbe Isusove u Beču. Na svom apostolskom putu proći će Požegu, Zagreb, Varaždin, Požegu, Graz, Pečuh i Osijek te zadnjih sedam godina od 1752. do 1759. godine Požegu.
– Djelo potvrđuje tezu autora da se o. Milunović s pravom može staviti uz bok svojih suvremenika i vršnjaka Ferdinanda Konšćaka i Josipa Ruđera Boškovića. Autor don Ivan nije mogao bolje obilježiti 300., zapravo 302. godišnjicu njegova rođenja i 250., preciznije 252. obljetnicu njegove prerane smrti, naglasio je isusovac iz Đakova.
Knjigu je predstavio i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, dok se autor don Ivan ponaosob nadasve emotivno i iskrenom radošću te ponosom zahvalio svima koji su mu na bilo koji način pridonijeli u objavljivanju ovog djela za sva vremena.
40 godina čekaju svećenika
Prethodno je u punoj župnoj crkvi sv. Ante u zajedništvu s 20-ak svećenika održao svečanu, slavljeničku misu u povodu 65 godina života i 40 godina don Ivanovog svećeničkog služenja Crkvi i hrvatskom narodu. Zaredio se 1971. godine, u izuzetno teškim vremenima za Crkvu u Hrvata. U poznatom “zadarskom slučaju”, kako ga i danas pamte u crkvenim krugovima, tada je crkvene halje skinulo 20-ak svećenika.
– Na mladomisničkoj misi u ovoj crkvi propovijed je održao nazočni sumještanin don Šime Kevrić koji se zaredio tri godine prije mene ili 120 godina nakon tada posljednjeg svećenika kojeg su Visočane dale, don Tome Kevrića. Iako su Visočane dale jednu redovnicu i 15 svećenika, od toga sedam Kevrića, nećemo za svećenika opet čekati 120 godina, ali već je prošlo 40, poručio je slavljenik s oltara.
Moderator predstavljanja knjige bio je vjernik laik Ivica Dundović, voditelj KUD-a Radovin. Nakon emocijama nabijenog predstavljanja knjige koje je svojim nastupom uveličao KUD Radovin i već legendarni svećenik s gitarom, ražanački župnik don Damir Juričin, uz bogat stol upriličen je domjenak za sve nazočne.

Sram ji bilo, ne znaju Očenaš i Zdravo Mariju

U svom jedinom književnim radom “Šest nedilja na poštenje sv. Alojzija Gonzage”, o. Josip Milunović, koju je pisao riječima tadašnjeg vremena kada još nije bio uređen hrvatski jezik, djelovao je i na roditelje ne štedeći oštre riječi:” Otci, otci, krvoloci. Nećete da dica knjigu uče, a morete ih pušćat na nikakvo vražje prelo, končac, jastučac… Učite ih da vragu pripadaju, da viru, da dušu, da otca, da majku, da greb, da dasku (kuću) sr amote, ruže, grde, psuju ne poštuju… Sram ji bilo, ne znaju pravo ni Očenaša ni Zdravo Marije izmoliti…”

Naukovao s nadbiskupom Puljićem

O Kevrićevom svećenstvu govorio je zadarski nadbiskup Puljić, njegov prijatelj iz studentskih klupa u Splitu, gdje su zajednički studirali teologiju i filozofiju.
– Svećenstvo je veliki dar narodu i najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi. Gospodine pozovi radnike u svoj vinograd, pozvao je nadbiskup Puljić pošto je citirao rečenicu Sv. Ivana Marije Vianneyja: “Kada bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi, ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećenstvo je ljubav Isusova srca”.