Petak, 19. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

“Autohtoni” folk na hrvatskoj glazbenoj sceni

Autor: Mario Padelin

23.10.2012. 22:00
“Autohtoni” folk na hrvatskoj glazbenoj sceni

Foto: s



Ja ni ne znam razliku između gange i rere, ali to nije ni potrebno jer je i jedno i drugo nepodnošljivo galamljenje.
Dok su glazbenici uključivali instrumente rezignirano sam rekao kolegici koja je sjedila do mene – sve ću podnijeti samo da ne sviraju “Vela Luku”, “Konobo moja” i “Ribari se karaju”. I naravno, išlo je upravo tim redom.
Sve je više i drugih ljudi kojima je na vrh glave, opet i opet, slušati o galebovima, maslini, lavandi, kadulji, smokvi, rogaču, petrusimulu, pirunu i kacavidi.
U više smo navrata u Zadarskom listu govorili o novokomponiranoj narodnoj glazbi, ali se uvijek podrazumijevalo da ta manje vrijedna tvorevina dolazi iz Srbije, ili u najmanju ruku iz Bosne. Uostalom, ako je to tako, onda bi se moglo pomisliti da su korijeni u srpskim starogradskim i narodnim pjesmama, ili u slučaju Bosne u sevdahu. Ta teorija ima osnova, ali se radi o manjim elementima istih, a koji su potpuno obezvrijeđeni i degenerirani tako da ih teško možemo trpati u istu vreću. Ako ovo što slušamo od hrvatskih izvođača ima folk elemente, onda bi to trebalo značiti da ima tragove nečeg što bi se trebalo zvati “hrvatski folk”. To je opet dosta teško definirati. Uostalom, koja je to hrvatska narodna glazba?
HRVATSKI FOLK
Ne treba biti teoretski posebno glazbeno potkovan da bi se moglo zaključiti kako se hrvatski folk, gledajući od granice na Dunavu pa sve dolje do Prevlake, toliko razlikuje da je to baš zanimljivo. Tražiti poveznice između slavonskih drmeža, međimurskih tužbalica, istarskog sopilanja i dalmatinskog klapanja je nemoguće, jer oni zajedničkog imaju malo pa i ništa. Gledajući po regijama, najbolja je situacija na sjeveru, osobito u predjelu Podravine i Međimurja, odakle dolazi najbolja hrvatska folk (bolje rečeno – etno) skupina, grupa “Cinkuši”, ali i najbolja hrvatska etno pjevačica Elizabeta Toplek – poznatija kao “Teta Liza”. Uostalom, i legendarne “Ladarice” su svoje najbolje izvedbe realizirale s pjesmama iz tih krajeva.
VESELA ŠOKADIJA
Kada su u pitanju slavonski tamburaši, onda uz njih ide (ili bolje rečeno – oni uz njega) Branko Uvodić koji odjeven u narodnu nošnju manito plješće rukama i veseli se kao malo dijete u svojoj emisiji “Lijepom našom”. Tamburaška glazba dakako ima svojih vrijednosti, ali je nažalost sve više svedena ili na drmeže gdje se na uvijek istu dosadnu melodiju ponavljaju kvazi šaljivi stihovi poput “moja mala jede karamele, a u školi pametna k’o tele”, “dabog’da se prevrnula na me, prikolica puna udovica”, ili na neke novokomponirane pjesmice kojima se uzalud pokušava napraviti nešto na razini pjesama iz repertoara Zvonka Bogdana i Balaševića. Sve se na kraju svodi na kvaziromantične tlapnje, ili pak gluposti tipa “cure garave i varave, udovice migaju, ženit ću se iju ju”.
GANGA I RERA – VIKA, SKRIKA I RIKA
Jedna od stvari koje nikada i nikako nisam mogao razumjeti je mistificiranje gange i rere pa čak i pokušaji da se ti urlici stave u ladicu s nečim što bi se moglo nazvati glazba, ili kultura. Znam da će sada opet skočiti oni koji sebe vole nazivati poznavateljima autohtone hrvatske baštine, povijesti i običaja, ali istina je istina i od nje se ne može pobjeći. Iskreno, ja ni ne znam razliku između gange i rere, ali to nije ni potrebno jer je i jedno i drugo nepodnošljivo galamljenje, a pritom nijanse nisu ni bitne. Nema tu ni terce ni kvinte ni višeglasja, osim onoga kada se na kraju stiha jedan od umjetnika spusti malo niže, ali što je najvažnije, nema ni melodije ni ničega što bi imalo ikakve veze s nečim uhu ugodnim. Stihovi (čuj mene… stihovi) su najčešće obično prostačenje tipa “da je pi… što je marmelada / svaki bi ga u teglu zabada”, a ako i nisu, to su onda konstatacije koje se mogu i izgovoriti tihim glasom, a ne rastjerati svu floru i faunu svoga rodnog kraja.
Prošle smo sezone u “Supertalentu” vidjeli jednu simpatičnu obitelj; otac, majka i sin obučeni u živopisnu narodnu nošnju pjevaju nešto poput gange. I otpjevaju oni to tako, svi se prisutni nasmiju i zašute. Tišina, mučna i podugačka, sve dok članica žirija nije rekla “A još nešto?” Ovi se zbunjeni pogledavaju, a mi koji se razumijemo znamo da nema ništa drugo, već samo jedno te isto i tako već stotinama godina. Mijenja se samo tekst koji je u velikoj većini slučajeva lascivan i vezan uz muško-ženske odnose negdje kod ovaca ili u vinogradu. Nazivati ovo vikanje glazbom, ili ne daj Bože umjetnošću, bilo bi isto tako smiono kao kada bi netko rekao da zadarski vozači imaju kulturu ponašanja, ali o tome ćemo više u nekom sljedećem broju.
KLAPE, KLAPE I OPET KLAPE
Jedan od najvažnijih fenomena na domaćoj glazbenoj sceni posljednjih desetak godina, nagli je porast popularosti tzv. “autohtone” glazbe, a pogotovo onog segmenta koji se odnosi na klapsko pjevanje. Nisam nikad bio ljubitelj takvog glazbenog izričaja, vjerojatno zbog toga što mi je, kao glazbeniku, višeglasno pjevanje priznajem uvijek bilo slaba točka. Umjesto mene su to radili studijski pjevači/ce koji bi to za male novce obavili praktički savršeno. Uživo bih sam nekako otkreketao koju tercu, ali sve je to bilo kako-tako-nikako. Moja psihoanalitičarka je zaključila da je to ostavilo duboke tragove na moje ionako subspektno mentalno zdravlje i da zbog toga ne volim klapsko pjevanje, u čemu sigurno ima dosta istine. Iskreno, nisam nikada obraćao pažnju na tu glazbenu podvrstu, sve dok klape nisu počele iskakati iz svake konzerve.
Odmah se ograđujem od toga da bih dovodio u sumnju zanatsku perfekciju eminentnih hrvatskih klapa, ili dovođenja u pitanje kvalitete samih skladbi, osobito ako uzmemo u obzir da pojedini autori poput legendarnih Tome Bebića ili Arsena Dedića spadaju u ono što ja nazivam “glazbenim božanstvima”. Ali priznat ćete i sami da se s nekim stvarima zbilja pretjeralo i da su se pojedine pjesme svima već odavno popele na vrh glave.
SVE ŠTO JE PRETJERANO – NIJE DOBRO
Prije nekoliko godina boravio sam u Veloj Luci na nekakvom seminaru. Čim je (konačno) završio službeni dio, pokušao sam neopaženo pobjeći kući u Korčulu, ali su me ljubazni domaćini primjetili i zaustavili na svečanoj večeri. A nisu mi rekli nesretniku da će biti i bend koji bi nas trebao “zabavljati”. Da sam to znao pobjegao bih glavom bez obzira jer se dogodilo upravo ono što sam i očekivao. Dok su glazbenici uključivali instrumente rezignirano sam rekao kolegici koja je sjedila do mene – sve ću podnijeti samo da ne sviraju “Vela Luku”, “Konobo moja” i “Ribari se karaju”. I naravno, išlo je upravo tim redom. Evo, moja uža specijalnost su Beatlesi. Ali, da mi netko svaki dan, mjesecima i godinama, pjeva “Yesterday”, “Hey Jude” i “Let It Be”, vjerujem da bih prije ili kasnije poludio. Čak ni vrhunska ostvarenja ne treba previše slušati, a kamoli ove naše, dalmatinske babe narikače.
PREŽVAKAVANJE JEDNOG TE ISTOG
Činjenica je, i nju nitko ne može osporiti, da su klapski pjevači sebe počeli shvaćati jako ozbiljno. Zaboravili su pritom uske okvire koje im klapska pjesma kao takva sama po sebi nameće. Klapa ne može zabavljati svatove cijele noći, na klapsku se pjesmu ne može voziti “vlakić”, a pogotovo se ne može biti socijalno osviješten. Zamislite klapu koja izađe na binu i višeglasno zapjeva pjesmu o nezaposlenosti, nasilju u školama, kriminalu, narkomaniji, alkoholizmu… Eto, zato ja volim rock, a ne volim klape. Dosadne su mi. Stalno prežvakavanje jednog te istog mi je naprosto nepodnošljivo, a sve je više i drugih ljudi kojima je na vrh glave, opet i opet, slušati o galebovima, maslini, lavandi, kadulji, smokvi, rogaču, petrusimulu, pirunu i kacavidi. Tu je onda i rodni škoj (na kojem “želi umriti”), žmul bevande… Onda ide “Dalmacijo, Dalmacijo” (jedno pedesetak puta), a nije loše, onako usput, spomenuti i crven, bijeli, plavi, staru mater i Gospu.
POGREBI, PROMOCIJE, OTVORENJA…
Posljednjih nekoliko godina, nažalost, moram sve češće ići na sprovode. Primjećujem da limene glazbe skoro više uopće nema, onaj trubač je tu ponekad, ali zato ima sve više klapa. Događa se čak da se podijele na dva pogreba pa tako krnje nastupaju, ali svejedno naplate. Bez klapa više ne mogu početi ni kongresi, seminari, promocije, sportski događaji, otvorenja, zatvorenja… Uvijek su tu. Onako ozbiljni i dostojanstveni, zanesenih pogleda, a najdraža su mi ona zadnja dvojica desno (gledajući iz publike) koji se obavezno nježno zagrle. Uvijek se, u svakoj klapi, ta zadnja dvojica grle. Simpatija? Ljubav? Hladnoća? Ili možda zadnji želi pobjeći pa mu ovaj prezadnji ne da? Dirljivo u svakom slučaju.
Sreo sam prije neki dan, na nekoj svečanosti, jednog prijatelja, starog rokera, koji mi je dok smo čekali da obavezna klapa završi svoje, diskretno šapnuo: “Ne znam kako ti, ali ja ovo više ne mogu slušati, a ako javno kažem da mi to ide na živce, gledaju me kao nacionalnog veleizdajnika.” I moram priznati da je u pravu. Mnogi su me, kada su čuli o čemu ću pisati ozbiljno upozoravali da ne smijem nikako preskočiti činjenicu da prava klapska pjesma mora biti a capella i slično, ali ja mislim da to nije toliko važno. Važno je da ništa što je pretjerano nije dobro. Neka bude klapske pjesme, ali neka to bude s mjerom, a ne da su stihovi toliko predvidivi, patetični i dosadni. Kao što su Floydi rekli – “uvijek smo smatrali da je rock nešto više od sviranja dvanaestica”, tako i ja smatram da je ovakva vrsta glazbe nešto više od beskonačnog ponavljanja “da te mogu pismom zvati”.
[email protected]


Stihovi s ruba pameti


Nevjerojatno je kako danas svaki mediokritet misli da može pisati stihove. Toliko se namnožilo tih kvazipjesnika, da je to nepodnošljivo, a većina palamudi jedno te isto. Važno je koristiti što arhaičnije riječi i fraze i onda to posebno akcentirati u pjesmi. Evo, ovako vam to izgleda, kada se dozvoli svakome da piše i pjeva svašta. Oprostite na povremenoj metričkoj nedosljednosti, ali htio sam pokazati kakve se sve gluposti mogu napisati u pet minuta, pred predaju teksta u tiskaru.
POMOZI MI GOSPE!
Trudan sam se vrati od mornarskog života
Pojubija mater, ženu i sina
I onako usput, iz ruzinavog pota
Popija žmul autohtonog vina
I reka sam ti tada, “šoto voće”, lipo
Ti si moja gospa, ti svetica moja
Svaku sam ti besidu virova slipo
Jer lice ti je bilo ka od ajduka boja
Pivali su galebi i ostale tice
A ja sam trudan, došavši iz škvera
Jubija tvoje lipo lice
Nježno ko karta devera
Dalmacijo draga ko mater te volim
U primozgu čuvam one lipe dane
I samo gospu moju još jedno molim
“Pomozi mi ovog lita napunit’ apartmane!”
Maro Padelinić Zadrtino




Erotika made in Ravni kotari


Kao djetetu iz grada, meni su pastiri i ovce uvijek bili nešto idilično i pastoralno. Kao… U suton, umorni se mali pastiri, uz klepet zvona i blejanje nježnih, nevinih janjaca vraćaju sa paše i onako usput, u društvu Baltazara, Melkiora i onog trećeg kralja, idu pogledati malog Isusa koji leži u jaslama… Sve vam je jasno. Ovce i pastire sam vidio samo u svojoj dnevnoj sobi kada bi mama postavila jaslice ispod božićnog bora (da, zanimljivo… Mi smo to radili i 70-ih, a nismo ostali bez posla i bili uhićeni). Bili su od gipsa, a mi smo ih slagali po mahovini. Ali cijela se ta bajkovita iluzija ruši onoga trenutka kada se poslušaju narodne pjesme iz naših krajeva, a koje cijeli proces čuvanja ovaca prikazuju kao idealan scenarij za neki meki danski pornić iz sedamdesetih, u kojem se momak i cura po cijele dane samo naganjaju po livadama. Ako mislite da pretjerujem poslušajte (pardon, pročitajte) ovo: “Ja i mala čuvali goveda, ljubili se, a Šaronja gleda”. Ili, još bolje: “Ljubili se mladi kod ovaca, gledala ih mater od janjaca”. Erotika začinjena voajerizmom (oni se ljube, a Šaronja i mama ovca gledaju), made in Ravni kotari.
Janjetom se uobičajeno naziva cura iz sela koja jedva čeka završiti s nekim seoskim momkom iza plasta sjena pa se oni međusobno dozivaju sa “Dođi janje kad se žito žanje / Kad se ore ljubit se ne more”. Ipak, nešto najzanimljivije je zabilježio naš legendarni Igor Jelinić Toto, kada je praveći jednu od svojih emisija o folklornim običajima zadarskog zaleđa, naišao na sljedeće stihove: “Zec voli šumu! Šuma voli zeca! A ja volim moju malu kad se raspndeca!” (Četiri suglasnika zaredom! Rijedak slučaj u hrvatskom jeziku. Kome još trebaju samoglasnici?)