Dan kada sam dobila bubreg moj je novi rođendan

Nitko ne zna što ga čeka na kraju puta; netko dočeka život, a netko smrt. A smrt na dijalizi je nešto svakodnevno, samo vidiš da nekoga nema. Ili se smrt dogodi pored tebe u sali, kad se liječnici rastrče na sve strane, kada nastane gužva, a onda nastupi tišina. Samo ga poslije izvezu prekrivenog bijelom plahtom, a ti se pomoliš za pokojnika i nastaviš se dijalizirati dalje, priča Agata

Agati Verbič, 47-godišnjoj Zadranki, nakon osam godina dijalize točno prije godinu dana transplantiran je bubreg. Stoga današnji dan Agata slavi kao novi rođendan – dan kada joj je darovan novi život.
– Iako imam 47 godina, danas slavim prvi rođendan. Točno tako, dan kada sam dobila bubreg moj je novi rođendan jer prije godinu dana, nakon osam godina dijalize, dobila sam bubreg i novi život. Iz tog razloga, danas je meni prvi rođendan, kaže Agata Verbič, kojoj je 23. studenoga prošle godine transplantiran bubreg.
Prisjećajući se vremena prije transplantacije bubrega, Agata navodi da je to bio dug i strašan period njezina života. Više od osam godina Agata je svaki drugi dan išla na dijalizu. Ono što je proživljavala prije dijalize, kako navodi Agata, ne može razumijeti nitko tko nije prošao taj pakao.
Na korak do smrti
– To je bilo čisto preživljavanje uz svakodnevne molitve. Jednostavno, dolazila sam u faze kada sam počinjala slaviti smrt, a život bi mi postao potpuno nebitan. Sve što sam imala od života bili su bolovi, grčevi, visoki ili niski tlak… Nisam smjela jesti, ni piti… Povrće i voće zbog visokog kalija, isti tren bi me usmrtilo, prisjeća se Agata, nastavljajući da je u par navrata bila samo korak do smrti, no tada je to nije bilo briga jer najvažnije joj je bilo da ta borba prestane, da više ne mora ići na dijalizu.
Agata, dok je išla na dijalizu, nije smjela piti vodu niti bilo kakvu drugu tekućinu jer joj bubrezi nisu radili. To je dovodilo do gomilanja vode u tijelu, zbog čega je svakodnevno bila suočena sa smrću. Zbog teške anemije Agata je svaki tjedan išla na transfuziju i injekcije kojoj su joj popravljale krvnu sliku, odnosno crvena krvna zrnca koje njezino tijelo nije proizvodilo.
– Godinu i pol dana imala sam neprekidno glavobolje, kao migrenu. Svaku noć, osobito nakon dijalize, jaukala bih od bolova. Drugima noć služi za odmore, a meni je noć bila agonija. Bolovi su bili nesnosni, znala bih popiti šaku tableta koje bi mi naškodile, teško pale na želudac, no bol ne bi prolazila, priča Agata, prisjećajući se kako bi tek pred jutro zaspala od iscrpljenosti. 
U tim dugim, besanim noćima, Agata je znala moliti za smrt, vjerujući da joj je ona jedini prijatelj. Jer, s tugom navodi Agata, kad umreš nemaš više bolove, niti brige oko toga što jesti, piti… U smrti Agata je tada vidila spas, odmor za izmučeno tijelo i iscrpljenu dušu.
– Dijaliza uništava organizam, poremeti cijeli sustav. Kad su mi rekli da moram na operaciju, zaplakala sam jer mi je bilo dosta života. Bolest je bila ta koja pobjeđuje i razara mi tijelo i dušu. I mama je plakala zajedno sa mnom, kaže Agata, prisjećajući se beskrajne tuge u majčinim očima.
Nakon povratka s dijalize, Agata se jedva mogla kretati, a majka ju je ušuškavala kao da je malo dijete. Posljednjih pet godina Agata uopće nije izlazila iz kuće jer se nije mogla kretati.
– U početku, dok sam još mogla izlaziti iz kuće i raditi, tlak mi je divljao, bio nenormalno visok, tako da je često Hitna pomoć dolazila po mene. Krv mi je postajala sve slabija, povraćala sam svakih 20-ak minuta. Ni danas mi nije jasno kako sam uopće funkcionirala i svaki dan uredno dolazila na posao, navodi Agata te ogorčeno priča da je zbog bolesti ostala bez posla.
Majčina utjeha i potpora
Liječnik u komisiji, kako priča Agata, bio je uporan i zvao njezinog poslodavca da je stavi na bilo koje radno mjesto jer u protivnom gubi sva prava i ostaje na ulici. U to vrijeme Agata je morala kupovati lijekove, na što je odlazilo mnogo novca.
– Naravno, poslodavac nije imao milosti. Jedino do čega je bilo njima stalo, bili su puni džepovi, što je koga briga za malog čovjeka. Bila sam zaista u nezavidnoj situaciji. U tim trenucima najbitnije je da su uz vas obitelj i prijatelji. No nakon vremena i oni su otišli, tako da je uz mene ostala samo mama, priča Agata, koja se osjećala napušteno jer osim majke nije imala nikoga s kim bi podijelila svoju bol i patnju.
Ipak, Agata se prisjeća kako su se njezini prijatelji jednom potrudili organizirati proslavu njezinog rođendana, no ona je bila preslaba da se opusti, jedva se držala na nogama. Gledajući sve to danas njihovim očima, Agata navodi da su vjerojatno očekivali od nje više veselja.
– Razveselila sam se proslavi, no nisam imala snage za veselje, jedva sam funkcionirala. Nisam mogla pjevati, plesati, smijati se, bila sam sva konfuzna od iscrpljenosti i glavobolje pa se nisam mogla opustiti, ali to pamtim kako najljepši rođendan, priča Agata, dodajući da danas, kad pogleda slike, sjeti se svega, svakoga od njih i proslave koja joj je puno značila iako to nije mogla pokazati.
Nakon toga, uslijedila su razočaranja u pojedine ljude, koji su u meni bolesnoj počeli gledati osobne interese, kaže Agata, dodajući da joj se tada bilo jako teško nositi se s tim, ali danas više nikome ništa ne zamjera jer svatko se nosi s tugom i problemima na svoj način.
– Danas sve to znam, puno sam toga naučila, no u to vrijeme mi je to bilo strašno teško. Bila sam toliko usamljena da sam osjećala bol u duši, a to je ono što se ne može opisati. Sprijateljila sam se sa sestrama na nefrologiji i dijalizi, one su mi dale podršku za krenuti dalje u život. Tješile su me i držale za ruku kada sam plakala i kada mi je bilo loše. One su bile te koje su me podigle, priča Agata, koja se tada uključila u zadarsku Udrugu dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika i borila se koliko joj je to zdravlje dopuštalo.
Zahvaljujući toj borbi, u zadarskoj Općoj bolnici otvoren je novi, suvremeno opremljeni odjel za bubrežne bolesnike.
– Jednom je Slavenka Drakulić napisala da je dijaliza robija, s tim da nitko ne zna što ga čeka na kraju puta; netko dočeka život, a netko smrt. A smrt na dijalizi je nešto svakodnevno, samo vidiš da nekoga nema. Ili se smrt dogodi pored tebe u sali, kad se liječnici rastrče na sve strane, kada nastane gužva, a onda nastupi tišina. Samo ga poslije izvezu prekrivenog bijelom plahtom, a ti se pomoliš za pokojnika i nastaviš se dijalizirati dalje, priča Agata.
U početku je Agata znala da su joj šanse za transplantaciju sto prema šest milijardi. To znači, kako pojašnjava Agata, da svega sto ljudi ima HLA kao što je njezin. Čak i Agatina majka se prijavila za donora, međutim njezina krv joj nije odgovarala.
– Mislila sam da ću smrt dočekati na dijalizi. S tom mišlju sam se bila pomirila, prihvatila je kao takvu. No dragi Bog je htio drugačije. Moj novi život počeo je prije točno godinu dana 23. studenoga, kada sam dobila novi bubreg, priča Agata koja prije toga nije mokrila punih pet godina, zbog gašenja buburega.
Dar života
Agatina sreća bila je tuđa nesreća. Naime, Agata je bubreg dobila od 50-godišnje Varaždinke, čijoj obitelji svaki dan upućuje svoje molitve.  
– Svako jutro kada se probudim, odmah se i pomolim. Sretna sam zbog svog života. Svaki put kada mi se dogodi nešto što je dobro, primjerice kad vidim svoje nalaze, mojoj sreći nema kraja. No tada mi i navru suze, suze za onom ženom koja je umrla za mene, priča Agata, dodajući da joj se još i sada miješaju osjećaji sreće i tuge zbog nje i njezine obitelji.
Agata kaže da su ljudi, odnosno njihove obitelji koje donose odluke o doniranju organa veliki heroji. Heroji o kojima neće pisati novine, niti će se za njih čuti na televiziji.
– Zamislite, u trenutku su naglo izgubili svoje najmilije, kada im liječnik govori da nema pomoći, da njihova najmilijeg održavaju aparati, da je njegov mozak mrtav, kada su suočeni s tolikom boli, patnjom, u tom trenutku ti ljudi misle na druge, na nas, na mene! Pa zar to nije najplemenitiji čin, pružiti novi život drugom čovjeku, spasiti živote drugih ljudi, omogućiti im kvalitetniji život. Sva sreća da su takvi ljudi među nama, ističe Agata, dodajući da je jedan takav čovjek svojom odlukom spasio šest života, a među njima i njezin.
Taj Varaždinac i njegovi bližnji danas su Agatina druga obitelj na koju je ona osobito ponosna. Sada, kada se navršava godina dana od transplantacije bubrega, Agata se prisjeća žene koja je izgubila bitku za svoj život. No darujući organe bolesnicima, ona nastavlja živjeti u njima, konkretno s Agatom.
– Ona je dala sebe za mene, zato ja danas pišem o njoj. Knjigu koju sam davno namjeravala napisati, posvetit ću njoj, mojoj najboljoj prijateljici. Ne prođe dan kad na nju ne mislim i na tren zastanem te zahvalim Bogu na ovolikoj sreći. Molim se za nju koja je umrla da bih ja bila sretna, kaže Agata, zaključujući kako će darovane godine života pokušati iskoristiti na najbolji mogući način, i to u spomen na one koji su omogućili da živi normalnim životom.