Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Ne koristi jadikovati nad lošim stanjem svijeta i očekivati da ga drugi promijene

23.12.2011. 23:00
Ne koristi jadikovati nad lošim stanjem svijeta i očekivati da ga drugi promijene


Pred nama je svetkovina Kristova rođenja kojom je Spasitelj svijeta došao na zemlju u liku djeteta kako bi svojim životom otkupio ljude i svima darovao vječni život. U povodu ovog radosnog otajstva neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku iskazanoj u liku malog djeteta Isusa, razgovarali smo sa zadarskim nadbiskupom mons. dr. Želimirom Puljićem.
* Došašće je vrijeme intenzivne pripreme za blagdan Kristova rođenja. Što ova priprema sve podrazumijeva? Kako se ona ostvaruje u životu vjernika?
– Budući da je vrijeme Došašća razdoblje intenzivnije pripreme za blagdan Kristova rođenja, potrebno je čuti glas Ivana Krstitelja koji nas poziva ‘u pustinju’. Suvremeni čovjek, koji je navikao na buku i vrevu života, teško prihvaća Ivanov poziv, a još teže shvaća značenje pustinjske samoće i tišine u njoj. Dapače, on teško podnosi takve trenutke. Više mu odgovara živjeti u vrevi života, buci i galami. Zbog toga, ako vjernik doista želi naći Boga i susresti Spasitelja svijeta, neka se odvaži tražiti i naći ozračje samoće i tišine. U svakodnevnoj vrevi, stresu i galami neće ga čuti.
* O čemu sve govori Božja Riječ kroz proroke, Izaiju i druge biblijske likove u vremenu Došašća?
– Uz druge biblijske likove, koje susrećemo u čitanjima Došašća, najčešće se pojavljuju prorok Izaija, apostol Pavao i Isusov neposredni preteča Ivan Krstitelj. Svaki je od njih kao Božji prijatelj zanimljiv, neponovljiv i originalan. Oni, međutim, ne žele biti u središtu pozornosti. U prvi plan stavljaju poruke koje su za nas životno važne. A njih bi se ovako moglo sažeti: Obratite se! Činite dobro jedni drugima! Popravite ono što ste do sada loše činili! Poziv je hitan i neodgodiv. Bog, naime, dolazi u Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Valja zaustaviti bujicu zla i zauzimati se za dobro. Ivan Krstitelj na primjer svojim slušateljima vrlo jednostavno ponavlja ono što je prorok Izaija davno napisao: ‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mt 3,3). U tom pozivu nitko nije isključen. Ljudi iz Ivanovoga vremena shvaćaju važnost trenutka i poziva. Zato mu hrle da ga vide i čuju stanovnici Jeruzalema, okolice Jordana i cijele Judeje. Dobar glas se posvuda čuje. Prorok Izaija je najavio Ivana davno kao ‘glas koji viče u pustinji’. Ivan je stigao iz pustinje.
Mise zornice
* Kroz Advent posebno se provlače riječi budnost i bdjenje. Koje je njihovo značenje u sklopu tog vremena?
– Rekao sam kako suvremeni čovjek, naviknut na buku i vrevu života, teško prihvaća samoću i tišinu. A proroci u vremenu Došašća pozivaju ljude neka se povuku iz ustaljene trke i buke života, te se malo više posvete šutnji i molitvi. Neka osluškuju i sabrano mole kako bi čuli ‘glas neba’ i susreli Gospodina koji ne dolazi u ‘grmljavini i potresu’, nego ‘u lahoru blagog povjetarca’. Ivan Krstitelj ne govori ‘tražite Gospodina’, nego, ‘pripravite put Gospodinu’. Bog, dakle, stiže. On je već tu i traži čovjeka. Treba mu samo izići u susret. A da bismo to mogli, moramo prije toga ostaviti mnoge stvari koje nas opterećuju i od njega dijele.
* Mnogi vjernici u Zadarskoj nadbiskupiji idu na mise zornice, koje svako jutro ‘ispune’ zadarske crkve. Koje je podrijetlo misa zornica? Otkad su prisutne u Crkvi? Kako one pomažu vjernicima u iščekivanju Božića? Mnogi svjedoče o ispunjenosti dana kad ga započnu zornicom i o tolikim milostima koje su po njima primili! One drže budnim čovjekov duh…
– Iako mise zornice nisu ‘specijalitet našega juga’, one su dobro prihvaćene i zaživjele u brojnim župama naše nadbiskupije. Naime, vrijeme Došašća, koje kratko traje, trebalo bi biti vrijeme duhovne i obiteljske pripreme za božićne blagdane. Ono nas podsjeća i na nešto usmjerava. Podsjeća nas na ono dugo vremensko razdoblje u kojem su Izraelci iščekivali dolazak Mesije, a on se dogodio u Betlehemu, u jednoj skromnoj štali. Došašće nas priprema na spomen toga događaja Isusova rođenja. Ali, ono nas usmjerava na čekanje ponovnog Isusovog dolaska u slavi, kada će doći ‘suditi žive i mrtve’, kako molimo u Apostolskom vjerovanju. Čekanje je nešto tipično ljudsko što se provlači našim osobnim i društvenim životom. Prisutno je u običnim i veoma važnim okolnostima. Čovjek se zapravo prepoznaje po očekivanjima. Njegov duhovni i moralni rast mjeri se onim što iščekuje i čemu se nada. U tom kontekstu i rane mise zornice sugestivno nam pomažu doživjeti to ‘iščekivanje’ na duhovnoj razini. Posebice, ako se članovi obitelji tijekom zornica uspiju ispovjediti i tako pripremiti put Kristovu dolasku u njihova srca i u njihov dom. Normalno je onda da u smiraju večeri dožive kako im je ‘dan bio ispunjen’, a njihovo očekivanje uslišano i blagoslovljeno.
* U Došašću se naglašava potreba intenzivnije ljubavi prema Bogu i čovjeku, s poticajima na djela milosrđa, žrtve i odricanje. Ono postaje ‘opipljivo’ svojim porukama i značenjem. Bog postaje ‘vidljiv’, ulazi u našu nutrinu, mijenja nas, preobražava i liječi. Na koji način?
– Činiti djela milosrđa znači biti spreman na žrtvu. Iako žrtva nije laka, njezini su plodovi slatki. I oni dolaze na kraju kako to potvrđuje sljedeća priča. Kaže, kako je neki kralj imao dvije bolesne kćeri, koje su jedva stajale na svojim nogama. Nakon mnogih pokušaja jednoga dana dođe kralju neki liječnik, stranac i reče mu kako može izliječiti njegove kćeri. Kralj za to obeća bogatu nagradu. Liječnik je dao svakoj po jednu košaru s popratnim riječima: ‘Uzmi ovo i pažljivo njeguj’. Kad su kćeri otvorile košare, svaka je našla bolesno dijete u košari. Starija se toliko razbjesnila da je bacila kroz prozor i košaru i dijete. Mlađa je uzela dijete i njegovala ga. Njegujući to bolesno dijete, ona je bivala čvršća. Dijete je s vremenom postalo krasan princ koji je jednoga dana djevojci pružio bocu napitka s riječima: ‘Popij samo gutljaj i bit ćeš zdrava’. I kad je ona popila taj napitak, ozdravila je. Sjetila se tada svoje sestre i zamolila princa neka i njoj dade piti. On je, međutim, odgovorio: ‘Ne, ona ne može ozdraviti jer je prezrela žrtvu i ljubav. Za nju lijeka nema’.
Ovo je slika našega vjerničkoga života. Tko želi ozdraviti i sebe mijenjati, mora prihvatiti žrtvu i ljubav. Prave radosti donosi pokora i žrtva. Ne koristi stoga jadikovati nad lošim stanjem svijeta i očekivati da ga drugi promijene na bolje. Valja početi od sebe i biti uvjereni da što god dobra učinimo na sebi, učinili smo to za cijeli svijet. A što god dobra propustimo učiniti, osiromašili smo ne samo sebe, nego i cijeli svijet.
“Ohrabri se, narode moj”
* Nedavno je u Zlatnoj dvorani Hrvatskog povijesnog instituta u Zagrebu predstavljena knjiga ‘Ohrabri se, narode moj’ koju je pripremio dr. Jakša Raguž. U knjizi su sabrani Vaši dokumenti koje ste objavili tijekom agresije na Grad, kada ste gledali progon stanovnika i doživjeli paljenje kuća i crkava. Uz ulogu duhovnoga poglavara nametnule su Vam se i druge potrebe: zaštite ljudi i spomenika kulture, diplomatske aktivnosti i briga za egzistencijalno. Kako danas s odmakom gledate na to razdoblje?
– Knjiga o kojoj govorite djelo je dr. Jakše Raguža, znanstvenoga suradnika na Hrvatskom povijesnom institutu. On je učinio golemi napor u skupljanju dokumentacije, a to je rezultiralo knjigom od 640 stranica. Tako je ova knjiga postala pisano svjedočanstvo moga djelovanja u razdoblju nastanka demokratskog društva i moderne hrvatske države. Ali i svjedočanstvo jednoga zatočenog biskupa koji je uz duhovnu brigu o svojim vjernicima morao biti i odvjetnikom nepravedno napadnutih, te doslovce voditi brigu i o egzistencijalnim potrebama ljudi koji su ostali bez kuće, hrane i odjeće. Knjiga zapravo pokazuje ulogu Katoličke crkve u tim teškim trenucima naše suvremene povijesti. Na upit kako gledam na te dane, odgovorio bih sa zahvalnošću i ponosom. Zahvalan sam svojim suradnicima i vjernicima koji su mi u tomu pomagali. Iako sam bio prilično ljut zbog sporosti djelovanja svjetske diplomacije, vjerovao sam u dane slobode koji dolaze. I ona se ostvarila. Zahvalan sam našim nebeskim zaštitnicima i osobitom Parcu, svetome Vlahu što smo uspjeli osvojiti i sačuvati dar slobode koji nam ‘višnji Bog je dô’.
* Uz blagdan Sv. Nikole koji se u Dubrovniku slavi kao Dan branitelja u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski izveden je oratorij “Istina o gradu slobode” maestra Đele Jusića prema Vašim tekstovima i stihovima akademika Luke Paljetka. Kako je došlo do te suradnje i koliko je bitno da se istina o nedavnoj prošlosti prenosi i umjetničkim djelima?
– Nazočio sam u dvorani i pratio izvedbu spomenutog oratorija kojega je uglazbio maestro Đelo Jusić potaknut, kako on kaže, mojim obraćanjem stanovnicima Grada u to teško vrijeme opsade i bombardiranja. Bio je to lijepi kulturni događaj kojim je grad Zagreb htio sudjelovati u obilježavanju 20.-te obljetnice stradanja Dubrovnika. Oratorij “Istina o Gradu slobode” svojevrsni je zapis jednog vremena i sudbonosnih događanja. Ali, i zapis o prkosu i hrabrosti stanovnika Dubrovnika. Danas to djeluje nevjerojatno. Premda nismo imali ni struje, ni vode, a i hrana je bila na rezervi, mi smo pjevali i koncerte održavali. I novine izdavali. Okupljali smo se po skloništima i po crkvama gdje smo molili i upućivali žarke vapaje i nebu i zemlji. I bili odlučni kako se ‘oni u naš Grad neće skalat, a mi ćemo za dešpet balat’. Eto, u tom ozračju molitve, suradnje, prkosa i ponosa rađao se oratorij o Gradu slobode.
* Jesenas je Papa najavio Godinu vjere. Kada počinje i zašto je to Papa učinio?
– Polovicom listopada Papa je objavio apostolsko pismo ‘Vrata vjere’ u kojem objašnjava zašto je odlučio proglasiti Godinu vjere. Najavio je da će trajati od 11. listopada 2012. do svetkovine Krista Kralja, 24. studenoga 2013. U pismu ‘Vrata vjere’ on upozorava na potrebu ‘ponovnog otkrivanja hoda vjere’, posebice u današnjem društvu koje je obilježeno krizom vjere u čitavoj Europi. Brojni mladići i djevojke, radnici i znanstvenici, obitelji i pojedinci nisu povezani s Crkvom, ne primaju sakramente. I kad se govori o novoj evangelizaciji valja to imati na umu. Inače će govor o vjeri završiti na akademskim raspravama. A vjera je život, a ne rasprava.
* Čitamo kako će u listopadu biti sinoda biskupa o ‘novoj evangelizaciji’. Je li ta sinoda bila razlogom da Papa proglasi Godinu vjere?
– Održavanje redovite biskupske sinode u listopadu 2012. godine, na kojoj će se raspravljati o novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere, podudarilo se s datumom otvaranja Godine vjere. No, pravi povod i razlog otvaranja Godine vjere jest pedeseta obljetnica početka rada Drugoga Vatikanskoga sabora, te objavljivanje Katekizma Katoličke Crkve kojeg je potpisao 30 godina kasnije blaženi Ivan Pavao II. Te dvije obljetnice, dakle, otvorenje Drugog Vatikanskog sabora (11.10.1962.) i objavljivanje Katekizma Katoličke Crkve (11.10.1992.) pravi su povod i razlog da je papa Benedikt XVI. najavio Godinu vjere.
* Je li vjera nešto naše privatno, osobno? Odnosi li se ona i na društvene, kulturne i socijalne elemente života?
– Istina, vjera se tiče najprije nas osobno. Ona je naša povezanost s Bogom. Po molitvi i primanju sakramenata mi u duhu Božjih zapovijedi dajemo Bogu prvo mjesto. Njega volimo iznad svega. Volimo ga svim srcem i svom dušom svojom. No, onaj tko Boga tako voli zna da je ljubav prema bratu čovjeku, prema našemu bližnjemu mjerilo naše vjere u Boga. Zbog toga naša vjera ima nužno socijalnu, kulturnu i društvenu dimenziju. I ne može se suprotstavljati vjeru i dobrotvornu ljubav. Dapače, ‘vjera biva djelatna po ljubavi’ kako piše sveti Pavao i potiče svoje drage Galaćane ‘neka im ne dojadi činiti dobro’ (Gal 6, 8). Vjera je, dakle, prepoznatljiva po ‘duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa’.
Godina vjere
* Što nam je sada činiti nakon što je Papa najavio Godinu vjere?
– Valja nam slijediti njegove preporuke i poticaje. A on savjetuje ljudima neka mole i razmatraju o člancima vjere koji su oblikovani i izrečeni u molitvi Apostolskog vjerovanja. Tamo je uobličena vjera koja je zajednička svim kršćanima katolicima. I mi ćemo, ako Bog da, u sklopu pripreme za blagdan Svete Stošije imati prigodu razmišljati o pojedinim člancima vjere. Propovjednici, naime, koji će predsjedati euharistijskom slavlju tijekom devetnice svete Stošije, tumačit će pojedine izričaje Apostolskoga vjerovanja.
* Božić želi staviti čovjeka u odnos prema drugome u ljubavi i jednostavnosti srca, jer u drugome je Krist. Živimo u vremenu kada mnogi prolaze jedni pored drugih, živeći otuđeno te se u tom smislu kaže: ‘Susret je bio, ali do susreta nije došlo’. Stoga Božić želi posvijestiti vrijednost međuljudskih odnosa koji trebaju uvijek biti doživljeni u istinskom susretu. Pojasnite?
– Bog se zato rodio i utjelovio. Zbog toga i piše sveti Karlo Boromejski da je Božić ‘svečano vrijeme spasenja, mira i pomirenja’. Za tim vremenom su toliko žarko i gorljivo žudjeli drevni patrijarsi i proroci’. Ono nas ispunja radošću i zahvalnošću prema Ocu nebeskome koji nam je poslao svoga Jedinorođenca da nas u nebo pozove i u rajske odaje uvede. Njegova je zadaća i da nam samu istinu otkrije i poštenu življenju nas pouči. I obogati blagom svoje milosti i primi među sinove svoje i baštinike vječnog života.
* Što biste poručili vjernicima za Božić?
– U ovogodišnjoj poruci za Božić htio sam naglasiti kako je Isusovo rođenje ‘svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka’, kako čitamo iz Ivanova evanđelja na sam dan Božića (Iv 1, 9). Nešto slično slušamo i na ponoćki kada prorok Izaija govori kako ‘narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku’ (Iz 9, 1-3). Isus iz Nazareta, dakle, Krist i Gospodin, Svjetlo je pravo i istinito, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Po njegovoj tajni utjelovljene ljubavi sinulo je očima naše duše novo svjetlo Božje slave. I dok u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima. Prorok Izaija osjeća da će narod propasti ako nam ne dođe ta svjetlost s neba. Zbog toga moli i usrdno vapije neka se ‘razderu nebesa’ i procvjeta spasenje: ‘Rosite nebesa odozgor; neka procvjeta spasenje i proklija izbavljenje’ (Iz 45, 8 i dr.). Primjećuje se da je taj žarki Izaijin vapaj odjeknuo i ražario zapretanu vatru ispod pepela. Oživjela je i uspavana nada. Čak i Job, kojega je patnja shrvala, vidi svjetlo bolje budućnosti pa kaže kako ‘se dan približava i svjetlo tminu razgoni’ (Job 17, 12). To je zapravo ona Radosna vijest koja je donijela svjetlo i započela laganu promjenu mentaliteta i ponašanja, pa su počele nestajati razlike među rasama. Nema više Židov i Grk, rob i slobodnjak, piše sveti Pavao. Ljudi napuštaju stare navade ‘zub za zub, oko za oko’. Novi nauk Isusa iz Nazareta postaje lijekom za rane ugnjetenom puku i malome čovjeku.
Eto, to je moja božićna poruka svećenicima, Bogu posvećenim osobama, vjeroučiteljima, društvenim, političkim, odgojnim, sportskim i kulturnim djelatnicima Grada i Županije, kao i cijelome puku naše Nadbiskupije. Neka Novorođeno dijete donese obilje toga Božjega svjetla. Svima želim čestit Božić i pravim božićnim svjetlom blagoslovljenu i osvijetljenu cijelu Novu 2012. godinu.