Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Svaki predmet priča svoju priču, svaka knjiga ima staru dušu

24.01.2011. 23:00
Svaki predmet priča svoju priču, svaka knjiga ima staru dušu


Riječ antikvaran potječe od latinske riječi anitiquus: star, starinski, drevan. Označava predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj rijetkosti i starini ili upotrebljavan iz druge ruke. Tako i antikvarijat označava prodavaonicu u kojoj se otkupljuju i prodaju stare i rabljene knjige, zemljovidi, drvorezi, pisma, autografi i slično. U Zadru postoje tri istaknuta mjesta na kojima možete potražiti stare, vrijedne i rijetke predmete ili tiskovine


Kad je nešto staro obično to  bacimo u smeće i zamijenimo  novom, modernijom verzijom.  Ipak, neki predmeti čudnim  putevima umjesto u smeću završe na policama antikvarijata.  Često su to knjige, stari bakin  nakit koji više nije u modi,  amfora okrznuta ruba koju je  neki ronilac slučajno izronio, a  ponekad rijetki novčić s likom  nekog tamo cara kojem su  odavno zaboravili ime. I tako  stara stvar zaboravljajući svoju  prošlost započinje novu priču  u rukama nekog kolekcionara  ili slučajnog namjernika.
Riječ antikvaran potječe od  latinske riječi anitiquus: star,  starinski, drevan. Označava  predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj rijetkosti i  starini ili upotrebljavan iz druge ruke. Tako i antikvarijat  označava prodavaonicu u kojoj se otkupljuju i prodaju stare  i rabljene knjige, zemljovidi,  drvorezi, pisma, autografi i  slično.
Svaki predmet ima  svoju priču
U Zadru postoje tri istaknuta mjesta na kojima možete  potražiti stare, vrijedne i rijetke predmete ili tiskovine.  Najstariji od njih je antikvarijat “Lux” koji je na poznatoj  lokaciji na ulazu u grad već  desetak godina. U svom prvotnom obliku ovaj antikvarijat počeo je s radom prije  30-ak godina kada su ga kao  sajam organizirali zadarski numizmatičari iz Hrvatskog numizmatičkog društva Zadar.  Iako je prodaja bitno opala u  odnosu na nekadašnje “zlatne  dane”, antikvarijat “Lux” još  uvijek otvorenih vrata dočekuje svakog svog kupca ili prolaznika koji poželi poviriti i  razgledati tu čudesnu starinu.  Iako je većina predmeta u antikvarijatu odavno umirovljena po svojoj upotrebi svi su  prije dolaska u svoj novi dom  doživjeli pomlađivanje na restauraciji u radionici poznatog  zadarskog obrtnika Šime Lukića.
– Predmeti koji dolaze na  restauraciju u radionicu prolaze kroz dosta veliku proceduru, osobito ako su napravljeni od materijala koje je danas teško nabaviti. Uglavnom  se radi na stari način na koji se  radilo unazad sto do dvjesto  godina, tako da taj zanat već  pomalo izumire. Većinom smo  radili restauraciju za vanjske  kupce, za Zadrane slabo, a  kako u zadnje vrijeme posao  baš ne ide, bojim se da ćemo  pomalo morati i odustati od  toga, kaže gospodin Šime priznajući kako već pomalo razmišlja o odustajanju od rijetkog zanata kojeg je čuvao od  izumiranja sve ove silne godine. Ipak, što se antikvarijata  tiče za sad nema straha. Naime, gospodin Šime ističe kako  građani u zadnje vrijeme  uglavnom nude stvari iako  nešto novijeg karaktera, stare  od 30 pa do 100 godina. Neki  nude, neki mijenjaju pa na taj  način antikvarijat preživljava.
Prolaznik koji slučajno zaluta u ovaj antikvarijat vjerojatno će zastati u čuđenju od  predmeta što ih ugleda poslagane na stolovima ispred  sebe. Stari gramofoni, pisaće  mašine, mlinčići za kavu, telefoni kakve viđamo samo u  crno bijelim filmovima, predmeti kojima se jedva zna i  uporaba, a ponekad i neki  predmet koji pobudi uspomene iz djetinjstva. Za ljubitelje  knjiga nađe se tu građe na  hrvatskom, talijanskom, engleskom ili njemačkom, a svaka knjiga odlikuje se onom  posebnom, žutom bojom papira koja svjedoči o njezinim  godinama.
– Sam naziv antikvarijat govori da mora biti nešto starije  nego je u vremenu, nešto što se  više ne rabi. Oni najstariji i  najvrjedniji predmeti spadali  bi, recimo, u antiku, Rim. To bi  bili, na primjer, novčići iz razdoblja Rima i ako se nešto  nađe iz stare Grčke. Imam jednu kolekciju rimskog novca, a  u antikvarijatu imamo metalnog novca svih država i razdoblja, od srednjeg vijeka pa  naovamo, najviše iz doba Austrije, kaže gospodin Lukić pokušavajući se prisjetiti najstarijih predmeta koje antikvarijat posjeduje. Naravno, uz  godine starosti predmeta raste  i cijena. Za one koji misle kako  biti kolekcionar starih predmeta znači potrošiti puno novca slijedi olakšanje, predmete  iz antikvarijata svatko si može  priuštiti, ponekad je potrebno  samo malo prištedjeti.
– Cijene u principu nisu visoke, to zapravo samo tako  izgleda. Cijena mora biti viša  da bi mogla ići na nižu. Ako je  cijena niska, kupac je još spusti  i onda si na nuli, a ovako svatko profitira, kaže gospodin  Šime ističući kako se ljudi  uglavnom cjenkaju uživajući  kad neku sitnicu uspiju dobiti  u pola cijene, ali ipak kad sami  prodaju manje su spremni na  cjenkanje.
Ono što je kod antikvarijata  i starih predmeta posebno jest  da svaki predmet ima svoju  priču. Ponekad je to sat s ugraviranim datumom ili knjiga s  posvetom. Prsten ili ogrlica  nečije bake, gramafon koji je  netko prodao jer je morao.  Čak i kad je priča nepoznata  predmeti nam sami kao živi  ubacuju razne asocijacije u  glavu tjerajući nas da razmišljamo o njegovu porijeklu i  sudbini.
– Svaki predmet ima svoju  priču, neki lijepu, neki ružnu,  ali uglavnom priča postoji kao  što je postojano vrijeme iz kojeg datira. Primjerice, kod prstena, ako ste ga dobili iz neke  obitelji, točno se zna kome je  što značio, ali imate i pečatnjaka koji obilježavaju vrijeme  iz kojeg su potekli, državu, naciju ili vjeru, objašnjava gospodin Šime.
Za antikvarijat su došla neka druga vremena. Dok su se  prije sakupljale starine, danas  su ih zamijenile moderne instalacije. Oni koji bi rado u  antikvarijatu nešto i kupili često nemaju novca za to. Tako  polako odumire ova stara djelatnost.
– Ljudi su nekad bili bolje  kupovne moći, a i drukčije su  razmišljali o nekim stvarima.  Više su bili vezani za samog  sebe, bolje reći za svoju baštinu. Sad se bave ili drugim  predmetima ili onim što će  pojesti. Još uvijek ima onih  koji imaju i novca, ali i potrebu  za kupnjom u antikvarijatima.  Netko se sjeća svoje mladosti,  netko djedovine. To je čovjek  koji traži sebe. U antikvarijatu  se uglavnom bavimo onim što  građani sami nude, odnesu,  donesu ili traže, zaključuje gospodin Šime prisjećajući se starih dobrih sajmova kad su ljudi  razmjenjivali, nudili i otkupljivali, gledali predmete, a ne  cijene.
Zadrani još nisu  odustali od knjiga
Gotovo preko puta Gradske  knjižnice Zadar nalazi se mali  antikvarijat koji skriva veliko  blago. Radi se o Zadranima  već dobro poznatom antikvarijatu “Marul” koji je svoj biznis počeo s otkupom i prodajom srednjoškolskih udžbenika, a sad je nezaobilazna  postaja ljubitelja pisane riječi.  Svi koji vole knjige i smatraju  se kolekcionarima ili si jednostavno s vremena na vrijeme  žele pokloniti nešto lijepo redovito svraćaju u ovaj antikvarijat.
– Naše kupce teško je svrstati  u neku dobnu skupinu. S obzirom da imamo i dosta stripova imamo jako puno mladih  kupaca, dok klasike više vole  stariji iako zapravo ne postoji  neko određeno pravilo. Reklo  bi se da kod nas kupuju  građani od šest pa do 106 godina. Najbolje nam ipak idu  knjige o Zadru, vidi se da Zadrani jako vole svoj grad, a  odlična je i prodaja knjiga iz  područja za koje postoji studij  ovdje u Zadru poput književnosti, psihologije i slično. Slabije idu enciklopedije jer su  zbog dostupnosti interneta  one danas postale gotovo pa  suvišne, opisao nam je profil  svojih kupaca vlasnik antikvarijata “Marul” Splićanin Marko Čokolić. Baš zahvaljujući  ljubiteljima knjige koji su postali redovni posjetitelji ovog  antikvarijata on je i zaživio.  Naime, isprva je trebao biti  samo mjesto preprodaje rabljenih udžbenika, no Zadrani  su uočili priliku i odlučili da je  vrijeme da njihov grad dobije  knjižni antikvarijat.
– Bili smo bazirani na srednju školu, ali onda je jedna  stvar počela vući drugu i  odlučili smo napraviti nešto  što bi imalo smisla, a što ovaj  grad još nije imao u ovakvom  obliku. Moram pohvaliti Zadar i građane zbog velike podrške koju pružaju antikvarijatu te nam često poklanjaju  knjige, a osim što knjige kod  nas mogu kupiti mi im nudimo  i mogućnost zamjene i otkupa,  istaknuo je Čokolić. Unatoč  krizi, ističe kako oni koji vole  knjigu uvijek izdvoje tih 20 do  30 kuna kako bi je kupili.
Osim knjiga i stripova u  ovom antikvarijatu možete kupiti i DVD-ove, ali i gramofonske ploče. Neočekivano, ali  gramofonske ploče ne kupuju  samo stariji građani koji još  uvijek negdje čuvaju stari gramafon iz mladih dana nego i  sve više mladih.
– Gramofonske ploče idu  dosta dobro, a ono što moram  istaknuti jest da ih dosta kupuju mladi. Mladi ponovno  kupuju gramofone i mislim da  se taj trend polako vraća kroz  današnje generacije, primjetio  je Čokolić. A ono što se još da  primjetiti je da Zadrani kraj  ovog antikvarijata zastaju vrlo  često. Pogledaju najnovije hitove u izlogu te ulaze unutra  kao hipnotizirani privučeni  odličnim naslovom nevjerojatno povoljne cijene. Ovakav poseban odnos građana prema  ovom tipu antikvarijata nagnao je vlasnika da se i sam  zaljubi u djelatnost koja je nastala više slučajno nego namjerno.
– Ne mogu reći da sam odmah otvorio antikvarijat iz velike ljubavi prema knjigama.  Kad smo počeli bazirali smo se  na srednju školu, a ovo je došlo  sasvim slučajno, no što se više  bavim tim sve više mi se sviđa  ovaj posao. Ono što sam  naučio iz odnosa ljudi koji dolaze i koji kupuju, ili samo  pažljivo razgledavaju, je da te  stvari zaista imaju dušu. Kad  ljudi cijene ono što radite  teško je da ne budete sretni u  tom poslu, priznaje Čokolić. A  na upit je li antikvarijat pogodila kriza i razmišlja li o  zatvaranju istaknuo je kako se  iskreno nada da neće brzo staviti ključ u bravu i da za sad za  to nema razloga. Iako se kriza  itekako osjeti Zadranima je  njihov antikvarijat važan i još  uvijek ga drže vitalnim. U vrijeme kad je postalo financijski  teško kupiti novu knjigu u  knjižari to ne treba ni najmanje začuditi.
Nema čega nema,  puna soba uspomena
Najnovije odredište antikvarnih predmeta u našem gradu je nedavno otvoreni antikvarijat “Lovro i Lovro” vlasnika Stjepana Držaića  smješten kod crkvice Gospe od  Zdravlja. U ovom malom antikvarijatu nema čega nema.  Od držača za cjenik u kafićima  i plišanih dječjih igračaka pa  do starih satova kukavica,  ploča za gramofon, violine ili  stare lampe.
– Htio bih suziti područje  svoje ponude i malo profilirati  svoj antikvarijat. Pitanje je samo koliko bi uspješno išlo ako  bih, primjerice, htio suziti područje samo na stare lustere ili  satove. Svaka stvar ima svoju  vrijednost, a ja ih čuvam. Ljudi  često stvari donose po sistemu  da svima smeta taj predmet,a  njemu je šteta baciti, objašnjava Držaić kako dolazi do predmeta koje prodaje u svom antikvarijatu. Naravno, nisu svi  predmeti stigli do njega kao  poklonjeni. Neki su kupljeni, a  neki mijenjani, no, kako  Držaić naglašava, nijedan  predmet nije mrtav jer u sebi  čuva dio osobe koja ga je prije  posjedovala i samim tim ima  neku vrijednost. Prije nego  proda svoje predmete Držaić  svoje kupce upoznaje s predmetom koji odnose, jer, kako i  sam kaže, htio ne htio za ono  što dođe do njegovog antikvarijata uvijek se nekako veže,  kao da je dio njegova naslijeđa  a ne tuđeg.
– Kad uzmem neki predmet  u ruku uvijek se zapitam nekoliko pitanja. Tko je stvorio  taj predmet? Zašto? Tko se  njime služio? Koje je putove  prošao? I na kraju kako je baš  kod mene završio? Neke predmete sam po sto puta presložio  i zavolio ih pa mi čak i teško  padne kad se moram od njih  rastati, priča Držaić pokazujući rukom različite predmete i  za svaki od njih vežući poneku  anegdotu, kao za stari sat koji  je proradio tek kad je slučajnuo zapeo za njega.
Ukusi kupaca su ipak različiti. Dok domaći u zadnje  vrijeme slabo kupuju, stranci  najviše traže autohtone dalmatinske predmete osobito  kad im se objasni za što je taj  predmet služio i kad se i kako  koristio. Također, napominje  kako kod turista postoji finiji  odnos prema antikvarijatima  koji su navikli na kupovinu u  njima.
Stjepan Držaić došao je u  Zadar otvoriti antikvarijat iz  Zagorja odlučivši se u Zadru  osim raditi i živjeti veći dio  godine.
– Iz svog rodnog kraja 1986.  sam došao u Zagreb, a onda  sam počeo polako dolaziti i tu.  Htio bih jedno osam mjeseci  biti u Zadru, dva mjeseca u  Zagrebu i dva u Beču. A u  Zadar sam došao jer sam osjetio da je ovdje raj, ispričao  nam je Držaić priču koju će  ispričati i gotovo svakom svom  kupcu jer antikvarijat nije samo mjesto prodaje i kupnje,  antikvarijat je i mjesto  druženja i razgovora.
Što zbog krize, što zbog navale novih medija antikvarijati  polako zatvaraju svoja vrata, a  mnogi su se preselili na internet. Sve je manje ljudi koji  svraćaju u ove škrinje s blagom  i listaju stari papir ili razgledavaju rezbarije na stoliću od  prije sto godina.
No, barem za sada, još uvijek ima znatiželjnika koji će  zablistati od sreće ako naiđu  na prvo izdanje nekog klasika  ili ako kupe predmet koji će ih  svaki put kad ga pogledaju  podsjetiti na jednu od onih  lijepih priča kakve piše samo  život.


Nekad kupovali, danas mijenjaju




Numizmatičko društvo Zadar počelo je prve sajmove antikvarijate   organizirati u Narodnom kazalištu, neko vrijeme boravili su u crkvi Svetog   Dominika, ponekad na ulicama grada, a prije desetak godina turistička   zajednica za antikvarijat je ponudila neiskorišteni prostor na samom ulazu  u  grad. Prostor su dobili zahvaljujući svojoj djelatnosti koja predstavlja  jedan  vid važne turističke ponude koja postoji u svim turističkim  odredištima.  Naime dosta turista će baš u antikvarijatu pronaći savršen  suvenir s  ljetovanja. Ipak Lukić ističe kako ni gosti nisu ono što su nekad  bili. Prije su  turisti obavezno kupovali u antikvarijatu, danas je takvih sve  manje. Često se  javljaju turisti koji žele mijenjati stvari u antikvarijatu,  naročito Česi. Jedan od  najtraženijih predmeta koje traže su kamenice  koje mogu dosegnuti  vrijednost i do nekoliko tisuća kuna.