ZD DNEVNIK Lihvari i institucije

Kredit je jedan od društvenih virusa koji će u konačnici dotući hrvatsko društvo u njegovim posljednjim pokušajima da sačuva svoja civilizacijska dostignuća. Nakon slučaja Šegon, ta apokaliptička pretpostavka sve manje izgleda nategnuta. Slučaj Šegon pokazuje duboku razliku među hrvatskim kastama i razliku uvjeta koje u bankama moraju ispuniti smrtnici od onih koje moraju ispuniti „jarani” i „rodijaci”. Malo nam je to pokušao zamagliti direktor HBOR-a Kovačev tvrdnjom kako, navodno, svi zadarski poduzetnici mogu dobiti takav kredit kao Šegon.
Zajedno s novim Zakonom o radu, rezultat je povratak neofeudalizmu kojeg zagovara umjetno simpatični zagrebački hematolog i jednako toliko uspješni ministar socijale. Umjesto da hrvatske branke filigranskim metodama premeću financijsku stabilnost najsolventnijih hrvatskih tvrtki, one na drugoj strani raznim desperaterima služe kao financijski dragstori. Kod Šegona je to premost vlastitih poslovnih neuspjeha. Zaželi nekom loše i uputi ga da u hrvatskoj banci digne kredit, to je danas sve učestalija rečenica iza onog „Dabogda…!”. Zabrinjava što slučaj Šegon nije rezultat djelovanja institucija. Posljedica je to denuciranja nezadovoljnika koji su javnosti otkucali „kartu analitiku” njegovog poslovanja. Na drugu stranu, hrvatske banke su involvirale nekoliko posto manju kamatu od službeno lihvarske, opelješile hrvatska poduzeća i proizvele nesreću epskih razmjera o kojoj bi se prije nekoliko stoljeća pjevalo u destercu. Te iste banke, koje je hrvatski građanin sanirao za dva put veći iznos nego što su prodane, ovih dana ne pričaju samo o hrvatskom Armagedonu kojem nas vuku infatilci u Vladi RH.
Ako se hitno ne zauzdaju uzde, bit će to nagovještaj vremena u kojem će poklič biti „Ili mi ili oni?” s tragičnim posljedicima zbog eksplozije gramzivosti, ali prije svega gluposti hrvatskih elita. EU tu, gle čuda, ne pokazuje odlučnost u smirivanju situacije, nego nam servira samo beskrajna odricanja, dodatnu muku i jad. Nažalost, to je matrica svih sustava u kojima se ne radi ono što treba, u kojem sindikati postoje samo za državne uposlenike. To je sustav u kojem je ugovor kao institucija, tek 30 lipa vrijedniji dokument od Palomina troslojnog otirača. To je sustav u kojem su hrvatske banke ekspoziture međunarodne lihvarije tj. financijske institucije u kojima su pravila podložna kršenju ljudskih prava. Šegon je samo jedna paradigma u onoj: „Svi su oni isti!”.