Vraćanje duga jednom od idejnih tvoraca Sveučilišta

Krleža je jedan od najzaslužnijih za postavljanje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u sklopu benediktinskog samostana Svete Marije, a bitnu je ulogu imao u osivanju Filozofskog fakulteta u Zadru 1955. godine
Od 1396. do 1553. (sa zastojem 1481.-1495. zbog osmanlijskih prodora), zadarski Studium generale je pravo sveučilište s dva fakulteta, filozofskim, osnovanim 1391., i teološkim iz 1396. godine. U razdoblju 1553.-1807. to je i povlašteno europsko sveučilište, tj. universitas privilegiata; kao i ona u Parizu, Bologni, Firenci, Milanu, Salamanci, Louvainu, Beču i sl. s pravom dodjeljivanja najviših akademskih naslova. U 411 godina rada podijeljeno je 105 doktorata, 96 magisterija i 214 lektorata filozofije i teologije.
Gotovo stoljeće i pol nakon ukidanja Sveučilišta 1807. godine, koje je bilo popraćeno pljačkom i istjerivanjem profesora, studenata i redovnika u vrijeme Napoleonova pohoda prema istoku i pretvaranjem samostana i Sveučilišta u vojarnu, započeo je s radom Filozofski fakultet u Zadru, kao dio tada jedinog sveučilišta u Hrvatskoj – zagrebačkog, i prva visokoškolska ustanova u zemlji izmještena iz Zagreba. Bila je to i neposredna zasluga hrvatskog pisca Miroslava Krleže uz znanje i pristanak tadašnjega državnoga vrha, i pet godina priprema. Tih godina Jerolim Čogelja, Vinko Valčić i Dinko Foretić pišu o jezgri “jadranskog” sveučilišta sa sjedištem u Zadru, koje je, međutim, ostalo samo idejom.
Iako je Miroslav Krleža najzaslužnija osoba za osnivanje Filozofskog fakulteta, mnogima ta činjenica nije poznata. Štoviše, mnogim stručnjacima nisu poznate ni sve okolnosti.
Miroslav Krleža u Zadar dolazi 1948., provodeći u gradu nekoliko mjeseci, pritom istražujući povijest Zadra i njegove okolice. Vodiči su mu bili konzervator Grga Oštrić i tadašnji direktor Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Mate Suić. Krleža je u Zadar, kako je kazao Suić, došao dobro pripremeljen, proučivši literaturu o povijesti grada i njegovoj spomeničkoj baštini. Evidentno je bilo njegovo nastojanje da svojim proučavanjem potkrijepi tezu o dominaciji slavenskog, odnosno hrvatskog elementa u povijesti Zadra.
Krleža je jedan od najzaslužnijih za postavljanje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u sklopu benediktinskog samostana Svete Marije, a bitnu je ulogu, dakle, imao u osnivanju Filozofskog fakulteta u Zadru 1955. godine. Iako je među mnogima prevladavalo uvjerenje da je Krleža skloniji veću pozornost pridavati panonskom i kontinentalnom kulturnom nasljeđu to se nije nije pokazalo baš točnim, pogotovo kad je u pitanju Zadar. Velimir Visković piše kako je o Krležinoj ulozi u osnivanju zadarskog Filozofskog fakulteta razgovarao više puta i s Daliborom Brozovićem, jednim iz niza priznatih zadarskih profesora. Krleža je, po njemu, imao dosta važnu ulogu i u kadrovskom ekipiranju fakulteta.
Veze sa Filozofskim fakultetom u Zadru održavao je i šezdesetih godina, upravo je Krleža posredovao da zadarski fakultet prihvati doktorski rad Franje Tuđmana (u to doba njegova bliskog prijatelja), koji je bio u sukobu s nekim profesorima Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Visković pretpostavlja kako je Krležin boravak u Zadru bio organiziran preko JAZU, vjerojatno krajem ljeta ili u ranu jesen 1948. Visković se pita zašto je uz nezaobilazni Dubrovnik Krleža odabrao kao bitne postaje svoje jadranske znanstvene ekskurzije baš Zadar i Pulu, te navodi kako se radi o gradovima duge povijesti koji su nakon Drugog svjetskog rata vraćeni u okrilje matice.
‘Krleža osjeća snažnu potrebu, sagledavajući to ne kao intimni osobni čin, već doživljavajući sebe i kao istaknutu javnu ličnost-arhitektura nove kulturne paradigme, da pokaže (odnosno dokaže) pripadnost tih gradova hrvatskoj tradiciji’, piše Visković.
‘S dosta sigurnosti možemo tvrditi da je Krleža već početkom pedesetih godina došao na ideju kako bi hrvatstvo Zadra trebalo dodatno afirmirati i osnivanjem adekvatnih kulturnih institucija. Pomisao da bi u to doba, kada je sav sveučilišni život Hrvatske bio koncentriran u Zagrebu, netko izvan Zagreba pokušao osnovati Filozofski fakultet, doimlje se pomalo ekscentričnom i iznimno smionom. Zadar je nakon rata porušen i opustošen grad: napustili su ga velik broj predratnih stanovnika i gotovo sva inteligencija. Potaknuti osnivanje Filozofskog fakulteta kao mjesta gdje se obrazuje buduća inteligencija, ali i gdje fakultetski nastavnici formiraju intelektualnu jezgru koja će u grad unijeti idejnu i umjetničku živost, može samo čovjek koji je s jedne strane duboko svjestan važnosti tog urbanog prostora za nacionalnu povijest, netko tko misli dalekosežno, ali raspolaže i dovoljnim utjecajem, političkim i intelektualnim autoritetom, da takvu ideju može provesti’, piše Visković.