Provod u Istri

Kako sam uspjela nenamjenski, kao Šuki, podignuti lovicu, mojoj sreći nije bilo kraja. Pa sam se odlučila proveseliti. Smuljala sam šeficu da moram na neki pregled u Metropolu u petak, a ja skupila stvari i krenula u Istru. Nisam baš tip od vreće za spavanje, ali sam je preko frenda nabavila i krenula kod prijateljice. U Istri neka njena bliža rodbina ima kućicu u nekom selu u kojem će nam biti baza, tako da nema smisla trošiti na hotele. Iz baze ćemo svakodnevno bazati okolo, tako da nije bed…
Malo more, malo unutrašnjost, a ako bude prilike idemo u Trst u šoping. E tamo stvarno nisam bila od prošlog stoljeća. Ne znam kakvo je stanje sad, ali najbolje rebe koje sam ikad imala kupovala sam u Trstu. I čizme isto. Oriđiđi talijanske iz Bate, a ne ovo što nam sad prodaju pod Batu. A svratit ćemo i do dežele, zeru u planine i do Ljubljane, u šoping ofkors… Punca gre po novo garderobo, zakaj pa ne…
Prvo sam skoro umrla od vrućine u četvrtak rano popodne odmah poslije smjene u svom puntiću kojemu klima malo radi, a puno ne radi. Sunce me opizdilo posrid čela i ne moram ni govoriti da sam morala prozore spustiti do kraja, tako da me i propuhalo svjetski. E, a onda sam i svako malo morala stajati zaštitnim faktorom 50 namazati lijevu ruku koja mi je glede i unatoč svemu do cilja bila toliko pocrvenila da sam se mislila tko će od srama sutra šetati svijetom s jednom bijelom, a drugom pocrvenjelom rukom… Ali skužila sam da neću šetat Kalelragom ili trgovinskim centrom, pa hu kers…
U tom seocetu gdje je od prijateljičine babe babina baba ili tako nešto, naoko mi se činilo sve ok. Nije paklena vrućina, ima hlada, čak smo i sobu dobile tako da mi ona vreća, zasad, neće ni trebati. Ta nema teta Marrrrija nas je dočekala bogovski. Isto tako se obradovala smrznutoj janjetini i ribi, i najviše onoj boci rakije i pet litara vina koju su moje babe stavile, jer ne možeš doć a da ne doneseš nešto što vridi…
Za večeru nas je toliko najela da sam skoro odustala od izlaska van, ali Martina je toliko navalila da je nisam mogla odbiti. Pa smo se skockale i krenule u nepoznato. Obišle pola obližnjeg grada, udarile po koktelima i sve je bilo dobro dok nismo trebale realizirati prelazak iz večernjeg u noćni izlazak. Hebote, ne možeš naći mjesto gdje ne trešte narodnjaci… I gdje ti se ne uvaljuju narodnjaci… Ali stojički sam sve podnijela nakon pet-šest cugi, mada ni jednu stvar nisam znala. Napokon je Martina odlučila sjesti za volan i dovesti nas doma. A onda je za mene nastala prava noćna mora. Ne da su to komarci, nego turbo nekakvi mutanti koji su me izgrizli skoro do posljednje kapi krvi. Da je bila trijeznija, a i ja zajedno s njom, natjerala bih je da me vodi na najbližu hitnu ili do prve bolnice da mi daju krvi. Ujutro sam se, nakon zeru sna, probudila crvena po cijelom tijelu, uključujući i desnu stranu face s plikovima kao da su me ose ispecale.
Martina je išla na kupanje, a ja sam s njezinom tetom ostala doma. Stavljala mi je obloge od rakije, pa smo malo i nagnule… Spremale smo šalšu i kuvižavale. U ljuljački sam zaspala u vrtu ispod stabla i kad sam se probudila više nisam znala ljulja li me od ljuljačke ili onako…
Navečer smo zalomile u mjestu s nekim Talijanima i lokalcima do zore. E da, pričala sam talijanski bez beda. Nisam zaboravila od srednje škole. I bolje sam zvučala nego premijerka kad je prije nekoliko dana na Lučkom dočekivala goste s: ‘Aj voz de dej after jestrdej in Hungari, tu Hungari…’
Jebate, baš sam pametna! Znam engleski, znam talijanski, natucam još i španjolski jer tu i tamo zabrijem na sapunicu, nisam ni stara nego taman, a ne da nisam premijerka, nego ni u struci ne radim. Kako???
Mare