Igranje za svoju domovinu budi posebne emocije

Uspjeh Hrvatske mi je uvijek budio posebne osjećaje. Kada znaš da pred cijelim svijetom predstavljaš svoju domovinu i toliko ljudi, imaš veću odgovornost i to je velika čast. A znamo da je Hrvatska u svijetu najslavnija upravo po sportašima – kaže Stipčević

Za 11 dana Rok Stipčević i ostatak hrvatske košarkaške reprezentacije doživjet će poseban trenutak u karijerama. Bit će sudionici otvorenja Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, a nakon toga krenut će u borbu za što bolji plasman na najvećem svjetskom sportskom natjecanju. Svega deset mjeseci ranije to je bilo naprosto nezamislivo, nakon što je Hrvatska u osmini finala Europskog prvenstva u Lilleu doživjela katastrofalan poraz od Češke od čak 21 razlike.
– Bilo je to veliko razočaranje za sve nas i atmosfera je nakon toga bila zaista očajna. Osjećali smo se potpuno prazno. Do tada smo igrali vrlo dobru košarku i nije bilo nikakve naznake da bi se to moglo dogoditi. Nažalost, dogodilo se i još jednom se pokazalo kako se u sportu sve može promijeniti u jedan dan, kako s dobroga na loše, tako i s lošega na dobro. Srećom, nakon tog lošeg iskustva, uslijedilo je ovo pozitivno u Torinu, koje nam je dobrim dijelom ispralo gorak okus poraza – kaže Stipčević, priznajući da nije bilo lako izbaciti Češku iz glave.
– Dugo smo razmišljali o tome, jer čak i kad se makneš iz reprezentacije i posvetiš klupskim obvezama, često vrtiš taj film i postavljaš si pitanja. Gdje smo pogriješili? Što je pošlo po zlu? Što smo mogli bolje momčadski i individualno? No, to je sada iza nas.
Neočekivani poziv
Nakon svega, poziv na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre bio je poprilično iznenađenje.
– Nitko nije očekivao da ćemo biti pozvani na taj turnir, jer ga rezultatom nismo ni izborili. U jednom trenutku smo saznali da nam se, ako turniri budu u Srbiji i Italiji, a ne Srbiji i Turskoj, šanse povećavaju i tada smo počeli razmišljati o tome. Iskreno, nezasluženo smo bili u Torinu, ali kada nam se već ukazala ta prilika, imali smo ogromnu želju da je iskoristimo.
Tada je zapravo u glavama hrvatskih košarkaša započela “akcija Rio”.
– Dobili smo priliku izboriti plasman na OI u vrlo kratkom razdoblju i znali smo da to možemo. Od prvog dana sam baš nekako vjerovao u to, a i još neki suigrači s kojima sam bio u kontaktu. Primjerice, Kruno Simon, s kojim sam se susretao u Italiji. Od početka se osjetio neki pozitivan naboj, koji se kasnije prenijeo i na pripremno razdoblje pa i na sam turnir.
Iako, nije baš sve bilo idealno. Bilo je dosta neizvjesnosti.
– Bilo je malo neobično, jer se dugo nije znalo ni tko će biti izbornik, ni kad počinju pripreme, ni tko će tu biti od igrača, ali nismo se toliko time zamarali. Gledali smo samo protivnike i razmišljali u kakvom ćemo stanju biti.
A bili ste u vrlo dobrom stanju i što je najvažnije, rasli ste iz dana u dan od početka priprema do finala turnira.
– Po meni i nije dobro u pripremnom razdoblju biti u nekom predobrom ritmu, odlično igrati te utakmice i sve dobivati. To igračima onda stvara dodatan pritisak na turniru. Mnogo je bolje ući skromnije, iz drugog plana, postepeno se dizati kroz pripreme, rješavati probleme u hodu i onda, kada dođu službene utakmice, biti pravi. Tako je bilo u Torinu. Otišli smo tamo bez pritiska, dizali se iz utakmice u utakmicu i u finalu Talijanima, koji su sve podredili tome i već su se vidjeli u Riju, začinili paštašutu. Bili smo najspremniji u najvažnijem trenutku i odlično smo tempirali formu.
Skromno u Rio
Koja je najveća snaga ove Hrvatske?
– Pozitivna atmosfera i zajedništvo. Zna se hijerarhija unutar momčadi i svi su željni i gladni uspjeha. O motivaciji je suvišno pričati kada se boriš za Olimpijske igre, jer većeg od toga u sportu nema.
Kakav je osjećaj biti olimpijac?
– Zapravo još nisam ni svjestan toga. Najbolji sportaši svijeta u svim sportovima nalaze se u istom trenutku na jednom mjestu i bore se za najprestižnije medalje. Svi govore da je to kruna i nešto što ćemo posebno pamtiti nakon završetka karijere i baš se veselim tome, počevši od svečanog otvorenja pa do samog turnira. Nadam se da će mi Rio doista ostati u najljepšem sjećanju.
Što za vas znači igrati za Hrvatsku?
– Kada je bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu 1998., prvi sam put doživio koliki je to nacionalni naboj i na koji način to ljudi proživljavaju i kako se poistovjećuju s igračima. Čak i oni koji nisu u sportu i ne prate ga toliko. Uspjeh Hrvatske mi je uvijek budio posebne osjećaje. Tako sam i ja nekada navijao i skakao u dvorištu, a kasnije, kada sam igrao za reprezentaciju, razmišljao sam gleda li mene sada netko na takav način i proživljava li to sa mnom. Kada znaš da pred cijelim svijetom predstavljaš svoju domovinu i toliko ljudi, imaš veću odgovornost i to je velika čast. A znamo da je Hrvatska u svijetu najslavnija upravo po sportašima.
Što može Hrvatska u Riju?
– Možemo igrati sa svakim. Treba ići utakmicu po utakmicu, biti skroman, znati kako smo došli tu i ne bojati se nikoga, ali respektirati sve. U našoj skupini svatko može pobijediti svakoga, počevši od Nigerije, koju možda mnogi naši ljudi ne poznaju i smatraju je autsajderom, ali riječ je o momčadi punoj kvalitetnih i atletski moćnih igrača. O europskom prvaku Španjolskoj, viceprvaku Litvi, te Argentini i domaćinu Brazilu da i ne govorim. Prvi cilj je proći skupinu, a onda ćemo razmišljati dalje – za kraj će Stipčević.
 

PREEPLIVAO MARATON I SANJAO JAZINE

– S pet godina počeo sam trenirati plivanje, jer je trenirao i moj stariji brat. Sa sedam sam preplivao maraton Preko-Zadar bez ikakve pomoći, sam i u zadanom vremenu. Mislim da sam do danas najmlađi koji je to uspio. Htio sam to i godinu dana ranije, ali mi je doktor Prenđa zabranio. Kako se u to vrijeme u mom dvorištu napravio koš, na inicijativu bivšeg juniora Zadra Lucijana Ćukovića, počeo sam igrati i nedugo zatim tražio sam od roditelja da me upišu na košarku. Od prvog treninga u školi košarke kod Lucijana Valčića do danas sam s loptom u ruci – prepričava zadarski olimpijac svoje sportske početke.
Kada si shvatio da će ti košarka biti životni poziv?
– Nikada nisam razmišljao o tome. Kada sam trenirao, uvijek sam zamišljao samo da mi je jednoga dana zaigrati pred punim Jazinama i šutirati penale za pobjedu. San mi je bio samo igrati za Zadar, nisam razmišljao hoću li od toga zarađivati i živjeti. Naravno, kako sam išao razinu po razinu više, snovi i ambicije su postepeno rasli.
Otprilike sa 17 godina pojavio se i olimpijski san.
– Ako ću rangirati snove, igranje na Olimpijskim igrama s hrvatskom reprezentacijom je drugi, odmah nakon naslova prvaka sa Zadrom u Jazinama.