Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Kako su dijamanti izgubili sjaj

24.09.2011. 22:00


Moja baba koja skoro da se nije makla iz svog sela kaže da je ljubav vječna. Da se samo jednom u životu može voljeti, samo se jednom udati i to je to. Možda je i to razlog zašto se nikad nisam udala. Jer ako se sve to može samo jedanput, kako ćeš znati da se nisi zeznuo? Pomalo scary mi zvuči ona: dok nas smrt ne rastavi. Znaći li to da moraš koknuti partnera ako u određenom životnom trenutku shvatiš da si pogriješio, da bude po božjem zakonu i olakšaš si dušu i kažeš: eto, baš nas je smrt rastavila…
Još dok sam bila klinka, te riječi dok nas smrt ne rastavi zvučale su mi prestrašno, pa u toj traumi nalazim razlog zašto mi u zlatni okov prstić nikad nije pao.
Ako se moju tetku iz visokog društva pita, onda su samo dijamanti vječni. Njoj ni prvi ni drugi brak nije uspio, ali s ponosom nosi stečevinu iz prvog i drugog braka oko vrata i na rukama. I uvijek ističe: ovo su zlatni okovi muža broj jedan, ovo muža broj dva… A kako je krenula, pod stare dane imat će i muža broj tri.
“Pametna žena zna dobro ulagati. Ne u dionice, ne u kuću, nego u marketing. A marketing je ulagati u sebe!”, riječi su žene koja iza sebe ima fejslifting, dentijeru od preko nekoliko tisuća eura, redovite odlaske na masaže, velnese i spa, a kod frizera barem jedan put tjedno.
“Vrijeme je novac, a novcem možeš kupiti vrijeme i izgledati svježe, mlađe, dotjerano.”, riječi su to iste te moje tetke koja novcem kupuje vrijeme da stoji. Obišla je pola svijeta, promijenila muževa i polumuževa toliko da se cijela rodbina zgraža, ali njoj je očito to najmanje važno što će tko reći.
Uza sve to, nekako mi se čini da ona koja je nemirnog duha nikad nije našla svoj unutarnji mir. Doduše, život mojih staraca, pa i babe i dide ponekad izgleda poporilično kaotično. Ali nakon što se supružnici povremeno poprilično dobro nasvađaju i popičkaraju slijedi nirvana. Zen. Za najužu i najširu rodbinu. Jer nakon svake takve svađe gdje skoro lete tanjuri po kući, nastoji zatišje i vrijeme ljubavi. Toliko, da mi je ponekad degutantno gledati kad dida pogleda babu onim blagotelećim pogledom i plesne je po guzici. O starcima da i ne govorim. Imati osamnaest godina i gledati starce kako kokolivaju jedno oko drugog ujutro dovoljno je da pomislis da su ludi i da ti doručak ne presjedne. O čemu govorim znat će svi koji su bili tinejdžeri za vrijeme rata kad je bila redukcija struje i kad su se starci vraćali doma s bojišnice.
Nisam mogla dočekati dan kad ću se odseliti iz roditeljskog gnijezda i ne proživljavti peemesove, emesove i ostale esove od stare i zen budizam i stala sranja kad se stari vraćao s broda ili s fronte. Znam da smo mi klinci u kvartu imali seanse u skloništu i raspravljali kako je po tom pitanju kod koga doma. I često se sa zgrazanjem pitali: pa do kada je seksualni život kod “normalnih” ljudi aktivan.
Sada mi je skroz simpatično kad vidim stare ljude, uključujući i svoje koji nisu baš toliko stari, da se još uvijek vole. Nekad mi se čini da više ljubavi i želje za ljubavi ima u njima nego u nama, internet generaciji. A pogotovo u ovoj fejsbuk generaciji koja je upoznaje preko fejsa, izlazi umjesto u dikoteke na fejs, a vjerojatno se i seksa nekim čudom preko fejsa.
Ne pamtim kad sam zadnji put napisala pismo, a u srednjoj sam se s ljubavima dopisivala, slala razglednice iz Zagreba s faksa… Da ne dijelim autograme po dućanima kad mi provuku kartice, ne znam bih li više znala i pisati, a kamo li pismo napisati. Na prave sam ljubavi naviknula samo u holivudskim filmovima, pa se pitam postoje li prave ljubavi uopće ili su ine ostale zarobljene na filmskom platnu. Postoje li više uopće prave, a tek vječne ljubavi? Ili su u vrijeme ibeja i dijamanti izgubili svoj sjaj?
Mare