Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Kad sam počela pisati i učiti kako se to radi zanatski, nestala mi je čarolija čitanja

24.10.2011. 22:00
Kad sam počela pisati i učiti kako se to radi zanatski, nestala mi je čarolija čitanja


Kad sam počela pisati i učiti kako se to radi zanatski, nestala mi je čarolija čitanja. Uhvatila bih samu sebe kako pratim tuđi stil pisanja umjesto radnju. Čitam ja i sad, naravno, iako kao ozbiljni književnik sad moram čitati malo ozbiljnija djela


U Zadru je prošlog tjedna kao gošća književne udruge “ZaPis” boravila Tanja Mravak predstavljajući svoju zbirku priča “Moramo razgovarati”. Mravak je jedna od najnagrađivanijih osoba u 2010. godini pa je tako osvojila Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2010. godini, Nagradu Slavić za najbolju debitantsku knjigu, Posebno priznanje Slobodne Dalmacije za umjetnost, ali i drugu nagradu na “Pričiginu 2010.”. U razgovoru s Tanjom prva stvar koja upada u oči je skromnost koju je uspjela zadržati i nakon svih osvojenih nagrada. Razgovarale smo pred održavanje književne večeri gdje je za Zadarski list Tanja govorila o književnosti, svom radu s djecom u Centru za autizam u Splitu te planovima za budućnost.
Transportirana u neki drugi svijet
Prošle godine pokupila si gotovo sve nagrade koje su se mogle osvojiti na području književnog djelovanja. Trenutno si jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica, misliš li da su za to zaslužne nagrade ili su nagrade samo potvrda kvalitete tvoje prve zbirke “Moramo razgovarati”?
– Ja se uopće ne osjećam ni popularno ni lansirano, ali se privatno osjećam transportiranom u neki drugi svijet u kojem ima sve više obaveza. Još uvijek se snalazim u toj novoj profesiji, čini mi se kao da se još ne mogu ukotviti ni umiriti, stalno moram krasti od posla i slobodnog vremena za nešto egzotično kao što je pisanje.
Koliko je književnost bila prisutna u tvom životu prije objavljivanja zbirke i dobivanja nagrada?
– Zapravo je bila prisutnija nego sada jer sam imala više vremena za nju. Kad sam počela pisati i učiti kako se to radi zanatski, nestala mi je čarolija čitanja. Uhvatila bih samu sebe kako pratim tuđi stil pisanja umjesto radnju. Čitam ja i sad, naravno, iako kao ozbiljni književnik sad moram čitati malo ozbiljnija djela.
Koga čitaš od hrvatskih spisateljica?
– Čitala sam Olju, Aleksandru, ali i starije spisateljice. Uglavnom popratim gotovo sve što iziđe.
Pokazati ono što je neizrečeno
“Moramo razgovarati” – prilično upečatljiv naziv knjige. Što on zapravo znači?
– To je izraz koji dolazi kad je razgovor potisnut godinama, kad se već svi uljuljkaju da je to normalno stanje i onda netko to odluči prekinuti.
U svojim pričama baviš se problemima u komunikaciji među ljudima. Tvoji likovi ponekad zvuče kao da se igraju “pokvarenog telefona”?
– Pitala sam se mogu li atmosferu koju osjećam u takvim situacijama prenijeti samo nabacujući dijalog bez ikakvog dodatnog objašnjenja. Htjela sam onim što se kaže pokazati ono što je neizrečeno.
Zbirku si objavila nakon četiri godine rada na njoj. Znači li to da “peglaš” svoje priče do savršenstva?
– Ma ne, to znači da uopće nisam imala u planu objaviti zbirku nego sam pisala priče koje sam povremeno slala na natječaje, pa su me primjetili, došle su nagrade i odjedanput je načeto to pitanje objavljivanja. Vjerojatno, da nisam pobjedila na “Prozacu”, nagrada koja podrazumijeva objavljivanje knjige, možda se još ne bih usudila objaviti.
Jedina si ženska spisateljica koja je osvojila nagradu Jutarnjeg lista. Kakav je to osjećaj?
– Bilo mi je ustvari vrlo, vrlo neugodno kad sam dobila tu nagradu ispred svih drugih koji pišu već godinama i imaju par knjiga ili su pisali romane. Najteže mi je bilo javiti Olji jer je ona bila moj kandidat za tu nagradu i kad sam je nazvala, rekla sam: “Oprosti, eto ja sam dobila, al’ nemoj se ti ništa ljutit ti ćeš dobiti t-portal.”
Roman prevelik zalogaj
Više puta si izjavljivala da te ne privlači pisanje romana. Zašto?
– Prvo, ne mislim da bih to znala. Čini mi se da sam ovo savladala i nekako intinuitivno zaključila što je to kratka priča, a što nije. Puno sam ih čitala, volim ih čitati i mislim da mi to leži, a roman mi je jednostavno trenutno prevelik zalogaj i čini mi se da je to toliko ozbiljan posao za kojeg uz svoj posao možda ni nemam vremena. Priča je jedna manja cjelina o kojoj imam vremena razmišljati, a čini mi se da o romanu nemam.
Uvrijediš li se kad netko za tvoju prozu kaže da je žensko pismo?
– Uopće ne znam što je to, ako je napisano od ženske ruke je li to žensko pismo? Naročito ove godine kad je puno žena bilo primjećeno sa svojim djelima koje su obradile toliko različitih tema, pišući različitim stilovima i izričajem da je teško podvući bilo što zajedničko svima njima, osim što su to pisale žene.
Koliko ti rad s autističnom djecom pomaže kod pisanja? Priča “Ime mi je Davor” inspirirana je upravo problemom autizma?
– To je jedina priča za koju mogu reći da je bila inspirirana tim, iako sam je napisala još 1995. i sigurno bih danas, nakon što znam puno više o autizmu, drugačije pisala. Taj rad izoštrio mi je možda malo svijest o nedostacima u komunikaciji i pokazao na koliko raznih načina mi možemo komunicirati. Ali inspiracija nije, mogu reći da mi je posao zapravo dosta mentalno i fizički zahtjevan pa mi je pisanje jedan dobar odmak i odmor od tih misli.
Kad bi imala priliku živjeti samo od pisanja bi li prestala raditi u Centru za autizam?
– Osim što volim ovaj posao, mogu reći da mi je jako zanimljiv i da me još uvijek potiče na razmišljanje i na učenje tako da te dvije stvari radim iz potpuno drugih motiva. Rad s autizmom je silno interesantan i ne bih voljela, barem u ovom trenutku prestati.
Razmišljam o drami
Kako preživljavaš među svim tim muškarcima splitskog književnog kruga?
– Nisu samo muškarci, ima tu sad i mnogo žena: Olja Savičević, Irena Delonga…
I što rade kad se sastanu književnici u Splitu?
– Pa sad su se svi nekako ujedinili oko tih protesta i urbanih akcija.
Kome šalješ svoje priče na uvid i kritiku?
– Moje prve priče pročitao je Siniša Labrović i dosta mi je pomogao svojim savjetima. Mogu reći da sam imala sreću jer osim što je profesor književnosti dosta dobro razumije socijalne odnose. Poslije njegove pomoći već sam i sama uspijevala sve više naći mjeru, a sad ih uglavnom šaljem direktno uredniku.
Radiš li na nekoj slijedećoj knjizi? Možemo li uskoro očekivati nešto novo?
– Uskoro ne, jer nisam ni prvu zbirku napisala u godinu dana. I dalje pišem priče i razmišljam o jednoj drami. Probala bih napisati dramu budući da sam dobila neke povratne informacije da su sve moje priče dramatski obradive. Probat ću pa ćemo vidjeti što će biti od toga.
U zadnje vrijeme sve je glasnija inicijativa da se pisanje prizna kao profesija. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?
– Iako nisam potpuno u tome, pratim koliko mogu što se događa, a nešto sam na tu temu pisala i u Zarezu pa znam otprilike o čemu se radi. To je jedna situacija koja je godinama bila umrtvljena i kaotična, ne samo da se nije vrednovao književni rad pa vi tako ne znate koliko košta kartica teksta, nego časopisi koji su financirani od strane Mnistarstva na primjer ne isplaćuju honorare. Velika količina novca u tom kompletnom krugu pisanja i objavljivanja odlazi svima drugima, od izdavača do časopisa, a najmanje dobiju pisci.


Frankfurt – propusti u organizaciji




Kako je prošla hrvatska književnost na Sajmu knjiga u Frankfurtu gdje si zajedno s Oljom Savičević-Ivančević, Mašom Kolanović i Ivanom Simić-Bodrožić predstavljala Hrvatsku?
– Što se tiče nas dobro smo se zabavile, ali mislim da je bilo nekih propusta u organizaciji o čemu treba svakako progovoriti kako bi se oni ispravili. Možda jesmo mala zemlja s manjim fondom, ali zato se to može idejno osmisliti tako da dođemo do izražaja.
S kim su se hrvatski književnici u Frankfurtu najviše družili?
– Koliko god se mi nastojimo izdvojiti iz regije uvijek kad dođemo negdje vani svi smo zajedno: Hrvatska, BiH, Srbija, Makedonija, Crna Gora, blizu je i Albanija. Međutim, sajam je tako velik tako da nismo ni imali baš previše vremena za druženje jer smo htjele sve razgledati.