Gluščević: MAS bi trebao biti odjel Arheološkog muzeja

Osnovni zadatak takvog nerealiziranog muzeja bio bi pokazati, osim tehnologije dobivanja stakla (to je osnova koja je zaista pokazana), tipologiju i kronologiju antičkog stakla općenito (a ne samo iz zadarskih grobova) a tu opet imamo problem, jer nemamo mnogih fragmentarno sačuvanih primjeraka iz onih drugih ranije spomenutih nalazišta čak niti sa zadarskog područja. Da ne spominjemo kako bi muzej takvog naziva podrazumijevao upravo ono što implicira, dakle da sakupi materijal iz čitave Hrvatske. Ovako kako je koncipiran pravi bi mu naziv trebao biti “Muzej cjelovitih staklenih predmeta s nekropola antičkog Zadra”
Smiljan Gluščević, ravnatelj Arheološkog muzeja Zadar, odgovara na pitanja koja su mu čitatelji postavili na internet-stranici www.zadarskilist.hr.
– Izimno mi je drago da mi je ukazana čast i pružena mogućnost da u našem Zadarskom listu mogu odgovoriti na ne suviše velik broj pitanja čitatelja. Ipak, kako ćete vidjeti, prilično su zanimljiva – barem s mog stanovišta – i kroz odgovore se mogu pokazati mnogi problemi koji trajno tište svih u Arheološkom muzeju. Zato su i činjenice i stavovi koje ću iznijeti ujedno i stavovi svih stručnih ljudi i djelatnika Arheološkog muzeja. Možda nije dolično ili fer govoriti o bivšim dužnosnicima odgovornim za pojedina događanja (koji sada možda nisu u prilici na pravi način odgovoriti), ali nemoguće ih je izostaviti ako se želi dobiti prava slika. Uostalom to se nisam ustručavao kazati niti izravno u Ministarstvu kulture krajem srpnja prošle godine ili dijelom i samom ministru prije i poslje toga. Prema tome za sve ono zašto imam stručno i, nadam se, argumentirano pokriće ne ustručavam se iznijeti u javnost, tim više što je dosadašnja šutnja i nesuprotstavljanje bivših ravnatelja Muzeja dijelom doprinjela teškoj situaciji u kojoj se Muzej danas nalazi. Razumljivo, za pružiti detaljno obrazloženje nekih pitanja valjalo bi navoditi zakon, pojedine članke i mnogo drugih elemenata što ovdje, naravno, nije moguće. Ipak se nadam kako će odgovori, makar i nešto duži da bi se dobio koliko toliko realan uvid u pravo stanje stvari, pomoći da zainteresirani čitatelji dobiju osnovi uvid u meritum.
MAS je zaista “jedinstven”
* Molim Vas za mišljenje po pitanju dogradnje sjeverne strane Muzeja antičkog stakla?
– Svakako mogu dati mišljenje, ali isto tako napominjem kako nisam meritoran da prosuđujem spomenutu građevinu s pozicije struke (to me uostalom i ne pitate) jer ne mogu ulaziti niti u arhitektonski, a niti u urbanistički značaj te prigradnje. Ipak, ako već moram odgovoriti kazat ću da osobno smatram kako je ta prigradnja ponajprije bila sasvim nepotrebna te da jako nagrđuje građevinu poput palače Cosmacendi. Dakle to je moje mišljenje. Ono se ipak podudara s mišljenjem najvećeg broja građana Zadra koji su se, u vrijeme kada je gradnja bila aktualna, koliko se sjećam na stranicama Grada, u ogromnom postotku protivili toj i takvoj gradnji. Meni su osobno mnogi od njih, znajući da radim u Muzeju i misleći da ja osobno ili Arheološki muzej imaju ikakve veze ili utjecaja na tu gradnju, u pravilu zgražajući se, postavljali pitanja o istoj stvari. Na žalost niti ja, tada samo jedan od djelatnika AMZd-a, a koliko znam niti Arheološki muzej u cjelini, nismo imali ama baš nikakva utjecaja na odluku o spomenutoj prigradnji koja, usput budi rečeno, osim što ugošćuje izložbe drugih institucija ili pojedinih umjetnika (što je za svaku pohvalu), nema ama baš nikakvo funkcionalno opravdanje u sklopu zgrade “jedinstvenog muzeja ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu” kako se to voli isticati u izjavama ali i na WEB stranici MAS-a. Jedinstven svakako jest, ali po nečem drugom, o čemu kasnije. Na kraju krajeva sigurno se mnogi sjećaju izjava nekih od aktera odogovornih za tu prigradnju poput “ljudi će se s vremenom naviknuti” ili “kada crnika naraste dijelom će skriti zgradu”?? Katastrofalne izjave koje samo potvrđuju ono što su građani mislili. I, barem koliko ja znam, ne samo građani nego i brojni stručnjaci – arhitekti. Ali tko su to građani da imaju svoje mišljenje ili da ih se, u slučaju poput ovoga kada su se ogromnom većinom izjasnili protiv te gradnje, ne daj Bože posluša ili uvaži.
Sudbina Sv. Nikole
* Nekad samostanska crkva Sv. Nikole smještena kraj samostana SV. Frane odnosno preko puta današnje zgrade poglavarstva Zadarske županije već dugi niz desetljeća stoji zatvorena i neobnovljena. Tko je u stvari danjašnji njen vlasnik, čemu služi ista i ima li nade da ista bude obnovljena koa i cjeli njen okoliš? Općenito kakva joj je budućnost i tko je za nju odgovoran? (Vjekoslav Valčić)
– Za Arheološki muzej i mene samog iznimno zanimljivo pitanje, osobito ono o budućnosti na koje bih žarko želio znati konačan odgovor. Crkva je jedina, ma kako sačuvana, barokna crkva u Zadru i kao takva predstavlja spomenik kulture kojeg je, kao i svih pokretnih i nepokretnih spomenika u državi, vlasnik Republika Hrvatska. Činjenica  jest da je Arheološki muzej Zadar vlasnik čitavog kompleksa bivše Crkve sv. Nikole i samostanskog kompleksa uz nju. Svakome je jasno da, kada se o vlasništvu radi, ma čije ono bilo, nema dvojbi. Samo vlasnik može odlučivati što s prostorom. Međutim, kao ni mnogo što u Hrvatskoj, to i nije bilo baš tako. Ali o tome više u odgovoru na jedno od slijedećih pitanja.
Što se tiče same crkve, nije sasvim neobnovljena. Naime ugovorom (koji je naknadno produžen) iz 1988. godine Arheološki muzej je Tankerskoj plovidbi iz Zadra na određen broj godina ustupio prostor desakralizirane crkve kako bi služio za deponiranje njihova arhiva. U duhu tog ugovora Tankerska je plovidba, pod nadzorom Konzervatorskog ureda u Zadru (tada Zavod za zaštitu spomenika kulture), očistila i u građevinskom smislu sanirala prostor crkve i stavila kvalitetan krov. Učinjeno je to kako bi, nakon isteka tog ugovora, crkva bila vraćena Arheološkom muzeju kojem kronično nedostaje prostor. Zato smo uostalom od Grada Zadra dijelom i dobili taj prostor još početkom sedamdesetih godina. Samu crkvu smo bili namijenili smještaju izložbe o podmorju Odjela za podmorsku arheologiju AMZd za koji, unutar premalog prostora matične zgrade na Forumu, nije bilo mjesta. Upravo u to svrhu smo prigodom sanacijskih radova obavili i sondažna arheološka istraživanja unutar apside crkve kako bismo dobili uvid u dubinu i strukturu slojeva odnosno u mogućnosti eventualnog korištenja i prostora ispod današnjeg poda.
Zadovoljni smo posjetom u prošloj godini
* Poštovani gospodine Gluščević, Arheološki muzej u Zadru je najznačajnija kulturna ustanova u Zadru koja ima vrlo bogat postav hrvatske sakralne srednovjekovne baštine na koju smo ponosni. Otvorenost muzeja u ljetnoj sezoni do pruža turistima upoznavanje s našom kulturom. Nalazi se na najboljem mogućem mjestu u gradu Zadru ali je ipak slabo posjećeno i trebalo bi poraditi na boljoj promidžbi prema našim i inozemnim posjtiteljima. Dan otvorenih vrata u svim muzejima jednom godišnje je otvorilo put posjetama većeg broja mladih koji na taj način upoznavaju našu kulturu. Možda bi nešto slično trebalo učiniti ljeti za inozemne turiste. Primijetio sam da nemate istaknuto u prostoru prizemlja muzeja hrvatsko državno znakovlje (hrvatski povijesni grb ili zastavu). Obzirom da ste državna ustanova (u sastavu Ministarstva kulture) zakonom o obveznom isticanju državnog znakovlja u svečanom prostoru dužni ste to učiniti na vidljivom mjestu. Zakon nalaže i isticanje državne zastave za vrijeme državnih blagdana i praznika na pročelju državnih ustanova. (Zvonimir Pandžić)
– Nekoliko je elemenata na koje se valja osvrnuti u ovom pitanju. Slažem se s primjedbom o položaju, a iznimno sam zadovoljan i ponosan konstatacijom da se radi o najznačajnijoj kulturnoj ustanovi u Zadru. Ne mogu se ipak složiti s tvrdnjom kako se radi o slabom posjetu. Sasvim je sigurno da posjet, osobito stranih turista kako navodi gospodin, uvijek može biti veći, a to je u konačnici i cilj svakog muzeja. On, međutim zavisi od niz faktora na koje u mnogo slučajeva ne možemo utjecati. Ono što je sigurno to je da arheoloških muzeja imamo nekoliko u Hrvatskoj, a iznimno su brojni u čitavoj Europi. U mnoge od njih uloženo je mnogo više nego li je to u AMZd. U godinu i pol koliko sam na čelu Muzeja broj posjetilaca porastao je za 2-3 puta u odnosu na posjet koji smo imali do 2009. godine. Tako je 2010. godine Muzej posjetilo 19.000, a 2011. godine 15.000 ljudi. Bio bih neobično zadovoljan da i sljedeće godine bude jednako. Međutim posjet Crkvi sv. Donata, koja je data na upotrebu Muzeju 1880. godine, se s 43.000 u 2010.god. popeo na 54.000 u 2011. godini. Da bismo povećali posjet za Sv. Donat smo napravili nekoliko desetaka tisuća letaka s osnovnim podatcima na 12 svjetskih jezika uključujući japanski. Njih besplatno dijelimo svim posjetiteljima. I za sv. Donat i za Muzej, a tako i za kompleks foruma, napravili smo besplatni audio vodič na hrvatskom i na još tri svjetska jezika. Posjet tih audio vodića je samo u srpnju i kolovozu iznosio više od 20.000.
 Dan otvorenih vrata svakako je element koji, kao i ostali muzeji, povremeno upražnjavamo (Dan Grada Zadra, Noć muzeja i sl.), ali raditi to usred turističke sezone nije ni najmanje učinkovito iz jednostavnog razloga što se turisti neprestano mijenjaju, u prosjeku vrlo kratko borave u Zadru i onda je pitanje kada to uopće učiniti? A jedan od rijetkih načina zarade je upravo posjet.
Što se tiče znakovlja, moram naglasiti kako se grbovi nalaze i u kancelariji ravnatelja i tajništva. Istina je da se po “Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske…” (NN 99/55) u članku 8. točka 3 navodi kako se oni ističu i u svečanim prostorijama. Muzejske zbirke, međutim, nisu svečane prostorije i samo se vrlo povremeno rabe u slične svrhe, jer jednostavno nemamo drugog prostora o čemu možete pročitati u nekom od sljedećih odgovora.
Svi ti “divni predmeti” vlasništvo su Arheološkog muzeja
* Zašto Arheološki muzej nema onako divne predmete kao što ima Muzej antičkog stakla? (Loris Pintaric)
– Pitanje je neraskidivo vezano za ono na samom početku kao i za jedno od sljedećih. “Zašto Arheološki muzej nema onako divne predmete kao što ima Muzej antičkog stakla?” Morao sam ponoviti vaše pitanje jer je odgovor onaj koji će Vas (ili možda neće) vjerujem iznenaditi. Naime svi ti “divni predmeti” vlasništvo su Arheološkog muzeja u Zadru. Ti su predmeti u potpunosti inventirani u inventarske knjige Arheološkog muzeja i svatko tko želi djelovati sukladno Zakonu o Muzejima (koji usput budi rečeno ima niz manjkavosti i nedorečenosti) treba znati da bi svi predmeti izloženi u vitrinama MAS-a trebali imati oznaku s podacima čije su vlasništvo, dakle iz koje su ustanove posuđeni! Štoviše, muzejska institucija koja posuđuje, ma na koliko vremena, predmete drugog Muzeja ne smije iste imati u depou! A MAS ih ima gotovo 4.000. Zamislite 4.000 predmeta koji su vlasništvo Arheološkog muzeja. Ne ulazeći uopće u postavu i primamljiv izgled tih predmeta, zanimanje publike i sl., valja napomenuti kako, barem mi u Muzeju, ne poznajemo slučaj drastičnog osiromašenja jednog muzeja da bi sa s njegovim materijalom napravio drugi. Sapienti sat!
* Hoće li se detaljno istražiti Caska na Pagu? (walter)
– Caska u blizini Novalje na otoku Pagu svakako je jedan od neobično važnih lokaliteta koji više od stoljeća izazivaju najrazličitije stručne prijepore. Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno o čemu se zapravo radilo – ladanjskoj vili, vili rustici, njihovoj kombinaciji, nizu vila ili naselju. Nalazi su bez obzira na to iznimno značajni. Ali istražiti ne samo Casku nego bilo koji lokalitet koji je nastajao tijekom desetljeća, ponekad i stoljeća, zapravo je nemoguće. Stoga arheolozi pokušavaju s ono malo novca s kojim raspolažu a, oslanjajući se na raspoložive podatke ili indicije, istraživati na pozicijama za koje smatraju da će dati najviše podataka za razrješenje nekog konkretnog problema.
Ministar “po muzejima će me zapamtiti”
* Kako komentirate činjenicu da je Arheološkom muzeju Zadar oduzet Centar za podvodnu arheologiju kao i Muzej antičkog stakla budući da su to sada ustanove koje djeluju samostalno i nisu ni na koji način povezane s muzejom. (Marin Poljak)
– Ovo je pravo pitanje koje već dugo muči sve djelatnike Arheološkog muzeja. Zapravo je iznimno i trajno frustrirajuće. Zato, za pojašnjenje onima koje to zaista zanima ili onima koji nešto znaju o zakonu i muzeologiji, i nešto duži odgovor. Kada se već znalo za odluku ministra o osnivanju MAS-a niz značajnih imena zadarskog kulturnog života, znalci ukupne problematike, poput prof. dr. Vinka Srhoja, prof. dr. Pavuše Vežića, prof. dr. Šime Batovića ili, nažalost, preminulog akademika Ive Petriciolija, opetovano su dizali svoj glas u medijima, ali i u stručnim glasilima. Ali tko su oni, što oni znaju, što njihovo mišljenje uopće znači? Jedan drugi uvaženi akademik, kako nam je prenio bivši ravnatelj AMZd, kazao mu je, citiram: “Nemojte biti grobar Arheološkog muzeja”. A upravo se to dogodilo? Netko je (nomina sunt odiosa) iz nekih razloga, a na sugestiju nekoga tko mu je u to vrijeme to mogao kazati ili zahtjevati, odlučio, bez da je u AMZd ikoga obavijestio ili ne daj Bože pitao, izgraditi novi muzej, jer “po muzejima će me zapamtiti”, kako je ministar znao kazati. A svi oni koji su sudjelovali u najvećoj stručnoj sramoti za koju ja znam (počesto kažem stručni zločin), ne samo u hrvatskoj arheologiji, poslušno su kimali glavom bez obzira jesu li privatno mislili nešto sasvim drugo.
I što se napravilo? Mimo svake logike i ekonomske računice izgrađen je novi državni muzej – Muzej antičkog stakla – (on ima veću površinu nego Arheološki muzej na dvije lokacije, a Arheološki muzej ima tri puta više djelatnika, neusporedivo više materijala, a uz to pokriva sve arheološke periode, što je i zakonska osnova osnivanja nekog Arheološkog muzeja), ali na koji način? Na način da se iz Arheološkog muzeja Zadar uzelo preko 5.800 inventiranih predmeta i napravilo novi muzej – također arheološki. Zamislite u jednom gradu dva arheološka muzeja s istom tematikom, a materijal samo jednog muzeja! Da ne spominjemo kako je uzet i materijal druge vrste (urne, stele – nadgrobni spomenici, keramika, ukosnice, spone…
Bezočno ubojstvo struke
Dakle materijal koji se nalazi u grobovima i koji nije stakleni), kako bi se pokazalo kako je upotrebljavan taj materijal. Dakle, opet sve ono što treba pokazati Arheološki muzej Zadar. Da ne govorimo, a to znaju i arheolozi početnici, da su potpuno razbijeni konteksti preko 2.000 antičkih grobova. To je zapravo bezočno ubojstvo struke jer je arheološki kontekst, dopustite mi kazati, Sveto Pismo arheološke struke, bez obzira da li se radi o grobu, brodolomu, luci ili nečem drugom. Mnogim našim arheolozima s kojima sam razgovarao o načinu nastanka MAS-a, o strancima da ne govorim, to je jednostavno potpuno nepojmljivo, ne mogu shvatiti da je nešto tako moguće. A što je zapravo trebao pokrivati MAS? Zamišljeno je da to bude staklo iz čitave Hrvatske ali, naravno, nitko ni iz kojeg muzeja u Hrvatskoj nije niti pomislio da prepusti materijal iz stalnog postava. Neki su dali nešto iz svojih depoa. Ukoliko bi se bio i dogodio takav muzej (za čitavu Hrvatsku), od kuda je trebao potjecati taj materijal? Naravno ne samo iz grobova, nego i iz naseobinskih slojeva, sa brodoloma, iz antičkih luka… Ali to je bio previše zahtjevan posao, jer se uglavnom radi o necjelovitim predmetima, premda čitavih, i to iznimnih, i tamo  ima.
Osnovni zadatak takvog nerealiziranog muzeja bio bi pokazati, osim tehnologije dobivanja stakla (to je osnova koja je zaista pokazana), tipologiju i kronologiju antičkog stakla općenito (a ne samo iz zadarskih grobova) a tu opet imamo problem, jer nemamo mnogih fragmentarno sačuvanih primjeraka iz onih drugih ranije spomenutih nalazišta čak niti sa zadarskog područja. Da ne spominjemo kako bi muzej takvog naziva podrazumijevao upravo ono što implicira, dakle da sakupi materijal iz čitave Hrvatske. Ovako kako je koncipiran pravi bi mu naziv trebao biti “Muzej cjelovitih staklenih predmeta s nekropola antičkog Zadra”. Nije potreba naglašavati kako se na web stranici MAS-a nigdje ne spominje Arheološki muzej, ali se uredno nabrajaju svi muzeji koji su dali fotografije značajnih predmeta kako bi mogli biti virtualno pokazani. Virtualno – a nama se uzelo nešto manje od 6.000 primjeraka koji čini 99% “akvizicija” MAS-a. Zbog svega ovoga MAS zaista jest “jedinstveni muzej ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu” kako se navodi na njihovoj web stranici. Zanimljiv pristup.
Zanimljivo je i kako, slovom zakona, djelatnici MAS-a ne bi smjeli objavljivati materijal koji je netko drugi istražio, osobito ako je on još predmet obrade ili ako je posuđen, a kamo li bez da se u stručnim tekstovima navede tko je istraživanja vršio, što spada u elementarnu, ne samo stručnu, pristojnost. Ne samo da se uopće ne spominje ime osobe koja je istraživanje obavila nego se gotovo niti ne spominje ime institucije. Jedino ispravno rješenje jest da Muzej antičkog stakla postane odjel  Arheološkog muzeja Zadar, jer to jest materijal Arheološkog muzeja.

 AMZD NIKADA NIJE IMAO PRILIKU DOBITI ONO ŠTO JE DANO CENTRU ZA PODVODNU ARHEOLOGIJU

Teška je situacija za Arheološki muzej s Centrom za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Nemoguće je sve iznijeti, ali ipak u kratkim crtama. Još 1973. godine Arheološki je muzej od grada Zadra dobio prostor crkve i bivšeg samostana Sv. Nikole, kako za potrebe Muzeja tako i za smještaj tada planiranog Centra za podvodnu arheologiju RH, a sve potaknuto nalazom dvaju jedinstvenih starohrvatskih brodova u Ninu. U tu su svrhu još 1976. godine zaposlena dva djelatnika (preparator i dipl. ing. kemije), a 1979. godine, kao nominalno prvi zaposleni hidroarheolog u RH, u taj budući Centar dolazim i ja. Tu se radi i prva konzervacija tzv. mokrog drveta u čitavoj jugoistočnoj i dijelu južne Europe. Međutim, financiranje je sasvim neredovito pa najprije 1981. godine odlazi preparator, a nakon četrnaest godina iznimno uspješnog rada i dipl. ing Stošija Oguić, ponajbolji konzervator (ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi), osobito za predmete iz mora. Ja prelazim među djelatnike Arheološkog muzeja. Na taj način zamiru događanja oko Centra.
1998. godine nakon pronalaska brončane statue Apoxyomena pozvani smo u Ministarstvo kulture RH (tadašnji ravnatelj i ja) gdje nam je ponuđeno rukovođenje istraživanjem i aktualizirana stara ideja o Centru za podvodnu arheologiju. U njegov su sastav trebali ući i kolege iz tadašnjeg Odjela za arheologiju Ministarstva kulture. Glede istraživanja “Statue i bodoloma” kako je bio naziv projekta, načinjeni su i ugovori (sastavila ih je pravna služba Ministarstva kulture RH), gdje je jasno precizirano što je u čijoj nadležnosti glede konzervacije, objave, predstavljanja i sl. brončane statue i čitavog istraživanja. Potpisnici su bile tri strane: gosp. Patrik Fisher koji je financirao čitavo istraživanje, gosp. Robert Stenuit koji je našao financijera i prijavio nalazište i gosp. R. Jurić, ravnatelj AMZd, koji je rukovodio istraživanjem. Istovremeno počinju radovi na prvom dijelu izgradnje Centra koji je imao prihvatiti brončanu statuu nakon završenog istraživanja.
Radovi se ne odvijaju predviđenim tempom iz jednostavnog razloga što iz Ministarstva ne dolaze sredstva kako je dogovoreno i predviđeno. Statua se, bez znanja Muzeja, iz Lošinja prebacuje u Zagreb i počinju događanja, stručne i znanstvene objave iz kojih smo ja osobno, ali i čitav Muzej, sasvim izostavljeni. Krajem 2005. ili početkom 2006. godine bivšem ravnatelju R. Maršiću dolazi tadašnji pomoćnik ministra i obavještava ga kako Ministarstvo preuzima dalju izgradnju i Centar jer, kako nam je Maršić prenio, “nisu zadovoljni tempom”. Zamislite, nisu zadovoljni tempom izgradnje za koju se ne daje novac!  Nakon preuzimanja, novca odjednom ima i to puno. Kupuje se konzervatorska oprema koju AMZd nikada nije imao priliku dobiti niti je ikada išta dobio. Kolege koje su imale prijeći u Centar pod ingerencijom AMZd prelaze u Hrvatski restauratorski zavod, instituciju kojoj samo ime kaže kako bi se trebala baviti isključivo restauracijom, a ne u svom sastavu imati čitav istraživački tim. Novac koji te kolege dobivaju za opremu za podmorska istraživanja posljednjih trideset godina AMZd može samo sanjati. Štoviše, unatoč činjenici da je AMZd imao jedini Odjel za podmorsku arheologiju na hrvatskoj obali, nikada nije od Ministarstva dobio ni jedne kune za bilo kakvu ronilačku opremu. A napravili smo puno.
U srpnju 2011. godine saznajem kako elaborat o korištenju prostora crkve i bivšeg Samostana sv. Nikole postoji još od 2005. godine! Za mene, ali i za ostale djelatnike, apsolutan šok. Nevjerojatno, manipulira se prostorom u isključivom vlasništvu Muzeja koji kronično oskudijeva svim vrstama prostora i planira se izgradnja spomenutog Centra koji se otvara 2007. godine, da bi se 2009. god. otvorio još jedan – UNESCO-v centar!! Opet bez da nam je itko išta kazao. Istovremeno u kolovozu 2011. ravnatelj UNESCO-vog centra upravo u Zadarskom listu izjavljuje kako su planirali otvoriti i Muzej podvodne arheologije u Crkvi sv. Nikole, mada je na spomenutom sastanku u Ministarstvu u srpnju rečeno da će to još biti stvar razgovora. Isto ponavlja i ministar na otvorenju Međunarodnog kongresa za podvodnu arheologiju IKUWA 4. krajem rujna u Zadru.
To što je to prastara želja, ali iznad svega potreba, AMZd-a, to što smo tijekom 30 godina napravili nekoliko petogodišnjih planova razvoja Odjela za podmorsku arheologiju na koje se nitko u bilo kojem sazivu Ministarstva (prije RSIZ-a za kulturu) nije niti osvrnuo, to nije važno. To što AMZd grca u nedostatku prostora, ni to nije važno. Važno je da se planiraju nova financiranja novih institucija s novim zaposlenicima i izgradnja našeg prostora bez da itko u Ministarstvu smatra za shodno da nas o tome konsulitra. Da ne spominjemo bizarnosti poput one gdje se na web stranicama UNESCO-vog centra pod rubrikom fotogalerija – novija istraživanja navodi istraživanje Apoxyomena! Dakle istraživalo se čak 11 godina prije nego li je Centar otvoren! Zanimljivo. A od kojeg će se materijala napraviti taj Muzej podvodne arheologije? Da li opet od desetljeća mukotrpnog rada, istraživanja i sakupljanja akvizicija Arheološkog muzeja Zadar? Planira li se možda potpuno rastočiti AMZd, drugi najstariji hrvatski muzej, koji ove godine obilježava 180 godina kontinuiranog postojanja i djelovanja – jedini u Zadru??

 ZGRADA UZ SV. MARIJU NE BI NARUŠILA POSTOJEĆU VIZURU

* Kada će muzej dobiti novu zgradu i dali je istina da će ona biti na prostoru parkirališta kod crkve Sv. Marije?
– Neosporno je, kako sam već kazao, da Arheološki muzej oskudijeva svim vrstama prostora (izložbenog, za kustose, za konzervatore, za depoe, za povremene izložbe, za predavanja, za edukacijske radionice….). Ne treba niti spominjati poznatu činjenicu kako se zapravo od samog početka radi o nemuzeološkom muzeju. Naime, u svakom muzeju postoji logičan slijed – prapovijest, antika, srednji, novi vijek. U AMZd posjetitelj mora proći kroz srednjovjekovnu zbirku, kroz antičku zbirku (ove će godine biti dovršena) da bi došao do prapovijesne, od koje tek počinje razgledavati Muzej. Ali tada je bilo – uzmi ili ostavi. Uzeli smo ono što nam se tada jedino nudilo. U međuvremenu arheologija je odavno izašla iz okvira 12. stoljeća i počela arheološkim metodama sakupljati i materijal kasnog srednjeg i dijela novog vijeka koji također trebaju svoj izložbeni prostor. Da ne spominjem već apostrofirani problem izlaganja plovila i materijala Odjela za podmorsku arheologiju. Sam taj materijal zaslužuje primjeran prostor za koji sam posve siguran da bi uz pravu postavu i primjeran marketing, uz Sv. Donat, SICU, Morske orgulje i Pozdrav suncu, postao još jedna od nezaobilaznih točaka posjeta turista. Ne usuđujem se niti razmišljati kako bi to izgledalo kada bismo završili započeta podmorska istraživanja pa uz nekoliko konzerviranih i restauriranih plovila dodali npr. i statuu Apoxyomena.
Prema tome Arheološki muzej Zadar ima nasušnu potrebu za novom, mnogo većom, sadržajnijom i mnogo opremljenijom zgradom koja bi riješila problem Muzeja za najmanje idućih stotinu godina. Grad Zadar bi dobio instituciju kakvu zaslužuje, a njezin bi sadržaj, nimalo ne sumnjam, postao nezaobilazna točka posjeta. Valja napomenuti kako su s tom idejom upoznati i Grad Zadar ali i oba, sada već bivša, ministra kulture. Nitko od njih nije imao nikakvih primjedbi. Bi li ta zgrada bila na prostoru ispred Crkve Sv. Marije, koji smatramo maksimalno prihvatljivim, ostaje tek da se vidi. Naravno, nikako ne stoje razmišljanja kako bi se tom gradnjom eventualno narušio taj prostor i uništile postojeće vizure. Taj je prostor, jednako kao i čitav Forum ili kapitolij, stoljećima, sve do bombardiranja u 2. svjetskom ratu, bio “narušen” čitavim sklopovima višekatnica koje su činile neke sasvim drugačije vizure, ali koje ničim nisu narušavale veličanstvenu cjelinu kakva je npr. i Crkva Sv. Marije.

 SARKOFAG JE STRUČNO OTVOREN A NALAZ PRIMJERENO OBRAĐEN

* Pitanje gospodinu Gluščeviću je vezano uz otvaranje kamenog sarkofaga s latinskim natpisom starog oko tisuću godina za kojega se mislilo da pripada biskupu Donatu, a kojemu je osobno prisustvovao. Je li uobičajeno da se takvi nalazi otvaraju na mjestu gdje su pronađeni iako su u neposrednoj blizini nalaza dva muzeja gdje se sarkofag mogao vrlo lako prenijeti u stanju kakvom je pronađen i otvoriti u kontroliranim uvjetima. Što ste tako važno očekivali pronaći u sarkofagu koji je u stvari samo kameni mrtvački sanduk, da je bilo neophodno otvoriti ga odmah i na mjestu nalaza. Je li, ako je već uobičajeno da se takav nalaz otvara na mjestu pronalaska, uobičajeno da se otvaranje takvog nalaza prepušta “Indiana Jones” instinktu nestručnog zbunjenog fizičkog radnika firme “DUCA” “naoružanog” pajserima, macama, drvenim klinovima, zidarskim sjekiricama i sličnim alatima, kojima se na takvom nalazu može učiniti samo šteta koja je, jasno vidljivo sa objavljenih fotografija, a pred vašim očima i učinjena. (David Niseteo)
– Pitanje vrlo slično komentaru na jednom od zadarskih portala napisanom nedugo nakon pronalaska i otvaranja sarkofaga pa pretpostavljam da ga je napisala ista osoba. Svakako mi je neobično drago da stanovnici ovoga grada pokazuju mar za kulturnu baštinu, osim nas koji smo za nju profesionalno vezani. Situacija bi bez sumnje bila neusporedivo bolja da je više dobronamjernih pojedinaca. Ipak, jedna zamjerka. Pitanje bi naime ipak valjalo postaviti ne upuštajući se pritom u paušalne i neutemeljene ocjene o sudionicima bilo kojih istraživanja ili radnji bez da se raspolaže potpunim informacijama, zašto je nešto napravljeno baš na taj način.
Ali krenimo od početka, nadajući se da će pitatelj biti zadovoljan. Kao prvo sarkofag nije mogao biti prenešen u neki od dva muzeja nego samo u Arheološki muzej Zadar, koji je istraživanja i obavio i koji jedini ima stručnjake koji ovaj tip konzervacije mogu kvalitetno obaviti. Drugo – a vjerujem da vam je to promaknulo s obzirom da niste bili u tolikoj blizini kako biste sa sigurnošću ustanovili pravo stanje – sarkofag je, tijekom stoljeća kako zbog atomsferilija i vrste kamena, tako i male dubine na kojoj se nalazio, te višedesetljetnog povremenog prolaza teške mehanizacije ovim prostorom, bio napuknut na više mjesta – sanduk jednako kao i poklopac. To je onemogućilo dizanje u jednom komadu. Treće – sarkofag je svojom stražnjom stranom dijelom bio žbukom vezan za unutrašnji zid crkvice u koju je smješten.
Posao odvajanja nije mogao biti proveden nikakvim sofisticiranim alatom, jer takav i ne postoji, nego jednostavnim građevinskim pomagalima koji ni na koji način nisu ni malo oštetili cjelinu sarkofaga. Uz to, kod tih se poslova nije radilo ni o kakvom “instiktu nestručnog i zbunjenog fizičkog radnika” nego o stručnim ljudima Arheološkog muzeja i tvrtke “Vado”, koji se u svom poslu svakodnevno bave različitim problemima vezanim uz sve vrste kamena na najrazličitijim spomenicima kulture ne samo u Zadru nego i šire. Četvrto – što smo to očekivali pronaći da smo ga morali otvoriti na mjestu nalaza? Naravno da smo morali biti spremni na mogućnost da se, osim ostataka tijela, u sarkofagu možda nalaze još neki elementi na koje bi valjalo promptno reagirati, osobito ako se zna da su nalazi zatvorenih sarkofaga iz srednjega vijeka iznimno rijetki. Pokojnici su u sarkofag naravno bili položeni u svojoj odjeći. Postojala je mogućnost, u slučaju da je brtvljenje poklopca bilo jako dobro, da ta odjeća, makar i dijelom, bude sačuvana. Zato otvaranja na samoj lokaciji, jer da se takva situacija obistinila, trajnost tih ostataka sasvim sigurno ne bi bila dugog vijeka. Da se to obistinilo i da smo ga micali prije otvaranja ta bi odjeća savim sigurno nepovratno bila uništena. Zbog toga i tolika snimateljska i fotografska ekipa koja je trebala zabilježiti svako eventualno iznenađenje. Zbog toga je bio prisutan i konzervator Arheološkog muzeja Zadar, jednako kao i predsjednik sekcije restauratora Hrvatskog muzejskog društva, inače konzervator savjetnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. Zbog ostataka pokojnika, a pokazalo se da je to itekako bilo važno, bio je prisutan i antropolog Instituta za arheologiju HAZU-i, također iz Zagreba.
Sarkofag se sada nalazi u prostorima AMZd gdje se provode konzervatorski radovi, nakon čega će biti ponovo spojen, primjerno konsolidiran i ojačan te konačno izložen u srednjevjekovnoj zbirci Arheološkog muzeja. Istovremeno se četiri tijela iz sarkofaga nalaze na antropološkoj obradi, a uzeti uzorci sva četiri tijela dati su na anlizu starosti metodom C14 u laboratoriju u Kielu u Njemačkoj.

 ULAGANJE “MALIH LJUDI” U SPORT NEMA NIKAKVOG SMISLA

* Hoćete li sudjelovati u procesu privatizacije Nogometnog kluba Zadar?
– Pitanje sasvim izvan mog razmišljanja, interesa, znanja i financijskih mogućnosti. Volim sport, rekreativno – amaterski sam se njim dugo bavio počevši od osnovne (dvije sam godine trenirao nogomet u juniorima NK “Neretve” iz Metkovića) i srednje škole (davno je to bilo i, možda sasvim nevažno, ali nastupao sam za selekciju Gimnazije u košarci i odbojci, a bio sam najbolji i u bacanju kugle), a po dolasku na studij u Zadar igrao sam košarku za Sveučilište, tadašnji Filozofski fakultet. Već preko trideset godina nesistematski trčim, povremeno posjećujem teretanu, a već se gotovo 35 godina profesionalno i rekreativno bavim ronjenjem. Prema tome aktivno ili pasivno jako sam dugo vezan uz sport. Jasno Vam je kako je dio zadarskog vrhunskog sporta, ponajprije nogomet i košarka koje sam nekada također redovito posjećivao (osobito zadarsku košarku u njezinim zvjezdanim trenucima koji su trajali godinama), potonuo na mjesto na kojemu ne zaslužuje biti. Zbog toga ulaganje malih ljudi kakav sam i sam niti ima ikakvog smisla, a niti me u ovakvom trenutku uopće zanima. U državi u kojoj vam najbolji ekonomski stručnjaci ne mogu kazati što će biti sutra, u vremenu u kojem najveći dio ljudi jedva živi, a neki samo preživljavaju, sudjelovanje u privatizaciji u ovom je trenutku za mene osobno neprihvatljiva i neizvodiva avantura.