Sin mesara jazz muzičar. Mo'š mislit.

Slika korisnika admin
U SPOMEN NA DOBROG KRČMARA

Kada se serija „Alo, alo" prvi put pojavila, to je bilo prije skoro 30 godina. Bilo je to vrijeme kada su u Zadru postojala tri video rekordera, a jedan je bio moj. Pa sam ja onda snimao te epizode, a kasete na koje sam ih pohranjivao, bile su najtraženiji video proizvod među svim mojim prijateljima, a i šire. Prije par dana smo čuli žalosnu vijest da je glavni glumac Gorden Kaye preminuo u 75. godini života. Čovjek za kojeg je uloga Renea bila posebno pisana, uistinu je bio veliki glumac što možemo vidjeti i na RTL-u, koji nam već neko vrijeme emitira reprizu ove izvrsne britanske serije. Mali je problem što ljudima s RTL-a očigledno nedostaje malo zdrave logike, jer da nije tako, ne bi seriju repriza počinjali s nekoliko epizoda zadnje sezone, pred sam kraj cijele priče, a onda se odjednom prebacili na sam početak. Znam da to nije bogznakakva fabula koja zahtijeva kontinuitet, ali ovo je u svakom slučaju ipak malo neozbiljno. Neki su likovi u međuvremenu nestali iz priče, drugi su došli kasnije i to nije zbilja toliko važno, ali zašto stvarati zbrku tamo gdje je nema.

KOMEDIJA ZA ZAPLAKATI

Ovako to ide. Cijeli te tjedan nešto na poslu zafrkava i nervira, onda dođe vikend pa umjesto da se odmoriš moraš rješavati neke obiteljske situacije (Bogu hvala, ne zdravstvene), pa ti je svega na vrh glave, a onda pogledaš najavu tv programa i shvatiš da bi bilo dobro odmoriti se uz neki dobar, veseli film. A ovaj koji su nam pustili u nedjelju navečer je najavljen kao film koji, pazite ovo -„pršti humorom, optimizmom, glazbenim evergrinima i prvorazrednim glumačkim nastupima, a atmosferičnost filma dočarana je i nekim od najljepših zagrebačkih veduta prikazanim na našim platnima" (kraj citata).

Gledam ja tako, gledam i nikako da se počnem smijati. Naprotiv, ne samo da mi nema ama baš ništa smiješno i duhovito, nego kako film odmiče, sve više osjećam neku tjeskobu. Svi se nešto čudno gledaju, pa otkrivaju neke preljube, izvanbračnu djecu, pa ostaju bez posla, dijete na putu, a novca nema... Jedno gore od drugoga. Mislim, to je dobar film, glumački su nastupi uistinu prvorazredni, zanatski je sve to dobro napravljeno, ali to nije komedija, a pogotovo nije komedija koja „prši humorom i optimizmom." Mislim, možda sam ja izgubio svaki smisao za humor, a optimizam mi je odavno nepoznat. Idem stoga na net vidjeti stručne kritike, a one kažu ovako - „Zamislite sad situaciju da idete gledati komediju u kino, očekujete gegove i salve smijeha, a dobijete dramu u kojoj baš i nema nekog izraženog konflikta i u kojoj je glavna snaga u dijalozima i karakterizacijama..." (D. Jedriško). Dakle, osim što se u ovoj komediji ne možeš nasmijati, ja nemam nekih primjedbi na račun autora koji su snimili odličnu dramu, ali imam primjedbi na ljude koji meni ovako depresivnom, umjesto filma za smijanje, emitiraju nešto zbog čega sam počeo tražiti konopac i stolicu po kući. A što se tiče „najljepših zagrebačkih veduta", ja uistinu nisam vidio ni jedan kadar, a da nije snimljen u nekom mračnom stanu.

P.s. ipak imam i jednu primjedbu na scenarij. Mislim da je sasvim nemoguće da je sin imućnog mesara po zanimanju akademski jazz muzičar, k tome još i nezaposlen. Moš' mislit'.

JADAN TI JE TO ŽIVOT AKO SU TI TO NJEGOVI NAJLJEPŠI TRENUCI

Zahvaljujem se čitatelju koji se brine za moju dobru informiranost, pa mi javlja kako sam secirajući odvratnu reklamu „zašto seka i ja imamo odvojene sobe..." zaboravio na sam kraj te iste reklame, koji je posebno iritantan, a koji ja nisam vidio jer sam već prije razbio televizor. A kakav je kraj? Kraj je gadljiv do granica perverzije. Kada je konačno zamuknuo onaj artificijelni glasić, umiješa se jedan odrasli glas koji za zaključak kaže sljedeće -„najljepši trenuci naših života - ta i ta čokolada". Pa onda malo mislim. Osim što nam stvaraju umjetnu sliku nekakvog obiteljskog ideala, kakav postoji samo u lošim američkim filmovima, žele nas još uvjeriti da je vrhunac smisla života i životne sreće žderanje njihove čokolade. S jedne strane prikazuju nam idealne odnose roditelja i djece te obiteljskih trenutaka, a s druge nam kazuju da je vrhunac nečijeg života kupovanje njihovih proizvoda. Pa na to zbilja mogu nasjesti samo glupi ljudi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno