Kako izbjeći škrtost i riješiti se muktaroša?

Muktaroš se obično pridružuje društvu u kojem se ne gleda tko je što popio i kada je tko platio, nego svatko plaća prema svome nahođenju i savjesti. Nakon nekog vremena biva pročitan, ali se i dalje ne da. Kada konobar dođe naplatiti, on se pravi jako zauzet nečim u novinama, SMS porukom koju baš u tom trenutku mora napisati, okreće glavu prema moru i divi se zalasku sunca, ili jednostavno šuti i gleda u stranu dok neko drugi ne plati umjesto njega
Škrtost – jedna od najgorih ljudskih osobina. Omiljena tema pisaca kroz vijekove, kako na kulturnom zapadu, tako i na brdovitom Balkanu. Nitko ne voli škrte ljude. Ni škrci sami, jer ih podsjećaju na sebe, a to nikako ne žele priznati. Sama škrtost ima svoju fizičku stranu koja se očituje u zgrtanju sredstava koja su svrha sama sebi, i što je puno gore, svoju duhovnu stranu koja se sastoji od emocionalne hladnoće, nedostatku pažnje i ljubavi prema drugom čovjeku, ma koliko mu on bio blizak. Škrci su dakle bezosjećajni ljudi. To ne kažem ja nego izvjesni Sokrat. “Ne traži razgovor sa mrtvacem, niti dobročinstvo od škrca” – besjedio je on prije par tisuća godina.
KORIJENI
Kao i kod mnogih drugih poremećaja, škrtost i njeni oblici vuku svoje korijene i iz kućnog odgoja i obitelji. Obično se veže za jedince, ali ja osobno mislim da to nije tako čest slučaj kao što se misli. Postoji uvriježeno mišljenje da su škrtost i sebičnost osobito izraženi kod jedinaca samohranih roditelja, ali s obzirom da imam jako puno takvih prijatelja i prijateljica, u cilju očuvanja prijateljstva, tu ćemo teoriju elegantno preskočiti, a vi razmislite i zaključite sami. Činjenica je da osoba koja je odrasla u obitelji gdje se zbog oskudice gledalo na svaku lipu ima povišen osjećaj za racionalnost, što ne znači da se radi o škrtosti. Ima i danas ljudi koji peru plastične vrećice (iako tako više potroše na vodu i sapun), skupljaju nepotrebnu ambalažu (i prije nego što se počela otkupljivati), a osobito je zanimljiv odnos prema vodi, u kućama gdje do jučer nije bilo vodovoda.
U stvari, kao što svatko od nas u svome organizmu ima razne bakterijice koje su prisutne cijeloga života, a da nikada ne izađu na vidjelo, tako svatko ima prisutnu životinjicu škrtosti koja ne mora (a može) isplivati na površinu.
ŠTEDLJIVOST
Štedljivost nije škrtost. Svrha štednje je skupiti sredstva za neko trošenje u budućnosti, što znači, ako štediš par mjeseci, da bi kupio nešto što ti treba i što si onda, u krajnjem slučaju možeš priuštiti, nisi škrt. Ako štednja postaje dominanta, ako se štedi bez namjere trošenja, ulazimo u sferu patologije, i to više nije dobro. Ide se u krajnost i mjenja se način života u posve negativnom smislu.
Štedljivost možemo nazvati i racionalnošću. Čovjek koji troši sredstva koja nema, upada u minuse, kupuje skupe i nepotrebne stvari, neracionalan je i nepametan. Zato, nemojte se brinuti zato što gasite suvišne žarulje ili ako vas smeta što je “pećica na tri”. U svemu treba imati mjeru. Potroši koliko si možeš priuštiti i sve će biti u redu, a ako te netko naziva škrcem, ne obraćaj pažnju na to. Tako te naziva onaj koji vidi da neće moći grebati se o tebe i iskorištavati te. A kada smo kod takvih, otvara nam se jedna sasvim nova tema a to je…
MUKTAŠENJE
Muktašenje je jedan od najodvratnijih i najljigavijih oblika škrtosti, jer se u svojoj osnovi bazira na iskorištavanju drugoga tj. na “življenju na tuđ račun.” To su oni koji nikada nemaju novaca na mobitelu pa bi rado nazvali sa vašeg, oni koji vas mole da u dućanu platite umjesto njih da ne mjenjaju novčanicu od 200 kuna (kao da je to neki problem), oni koji će se rado najesti za tuđim stolom, oni koji nikada ne plaćaju račun u kafiću ili restoranu…
Zanimljivo je kako razulareno takvi ljudi vole trošiti društvena sredstva. U vlastitoj kući pale grijanje za staru godinu i gase sa prvim sunčanim danom, a temperatura u stanu im je cijele zime negdje oko 15°. Na radnom mjestu postaje im hladno već početkom rujna, pale sve grijalice na najvišu temperaturu, kao da žele akumulirati toplinu za popodnevno smrzavanje u vlastitom domu. Ista je stvar ljeti sa klima uređajima. Nema toga pingvina koji se ne bi prehladio u prostoriji gdje muktaroš ljeti regulira hladnoću na tuđi trošak.
Primjera ima bezbroj, a najčešća je zabava izbjegavanje plaćanja računa u ugostiteljskim objektima, što zahtjeva posebno poglavlje.
PLAĆANJE CEHA
Kada već pričamo o tim stvarima, htio bih kazati nešto o uvriježenom mišljenju velikog dijela naših ljudi vezanog za običaj plaćanja zajedničkih računa. Čim netko na sav glas, oštro kritizira plaćanje po principu “svak´ svoje”, odmah, sa ogromnom sigurnošću možete kazati da se radi o muktarošu. Takav ogorčeno govori protiv, najčešće uz fraze “nismo Slovenci pa da svatko plaća sebi!”, ili “pa kakvi su to ljudi?” Ljut je, jer u tom slučaju on mora platiti ono što je popio, a što mu nije običaj (platiti, a ne popiti). Prema tome, čuvajte se takvih. Njih takav način reguliranja računa jako živcira i to glasno iskazuju govoreći da je nisko natezati se oko sitnice poput par kuna za piće. To im je toliko gadljivo, da je plaćanje najbolje potpuno ignorirati. Zato postoji ona uzrečica: “Plati ti. Meni danas nije ni do čega.”
Muktaroš se obično pridružuje društvu u kojem se ne gleda tko je što popio i kada je tko platio, nego svatko plaća prema svome nahođenju i savjesti. Nakon nekog vremena biva pročitan, ali se i dalje ne da. Kada konobar dođe naplatiti, on se pravi jako zauzet nečim u novinama, SMS porukom koju baš u tom trenutku mora napisati, okreće glavu prema moru i divi se zalasku sunca, ili jednostavno šuti i gleda u stranu dok neko drugi ne plati umjesto njega. Ako ne može nikako izbjeći svoju dužnost, takav ili izvlači osobito krupnu novčanicu u nadi da će konobar reći da nema sitnoga, ili što je češće, kopa po novčaniku (ne vadeći naravno ništa iz njega) sve dok netko drugi ne plati. I samo to traženje novčanika po džepovima zna potrajati jako dugo, najčešće dok se konobarica s tuđim novcem ne udalji od stola. Pritom ne postoji osjećaj neugode, jer je većina muktaroša uspjela sama sebe uvjeriti da su svi drugi u boljoj financijskoj poziciji od njega, tako da je to njegovo (ili njeno) moralno pravo.
IZ ISTOG KAZANA
Jako je zanimljivo gledati transformaciju pojedinih ljudi do koje dolazi kada ih netko časti, ili kada u bilo kojoj situaciji imaju priliku mukte se nažderati. Recimo da se priča odvija u nekoj firmi, recimo u bolnici. Ujutro se marenda jogurtić, jabučica, ili tako nešto, i pritom se vode razgovori o zdravoj ishrani, dijeti i umjerenosti u jelu i pilu. Oko 11 sati iznenada, neočekivano, dolazi taj i taj i nosi za cijelu ekipu pršuta, sira, kolača i inih specijaliteta. Oni isti “umjereni” ljudi koji su već marendali, pretvaraju se u strojeve za uništavanje hrane, oni isti koji su pričali o kolesterolu trpaju u sebe cijele fete pršuta i ostalih suhomesnatih đakonija, kolače i torte, a komedija ima svoj vrhunac kada na kraju, nakon što su proždrli količinu kalorija koja bi nahranila pola Afrike, piju kavicu, ali “meni molim sa natrenom” – jer oni su “na dijeti”.
Bio sam na mnogim domjencima na kojima su se skupljale “poznate ličnosti” iz svijeta estrade, gdje sam zaključio da se radi o ljudima koji su opasno gladni. Iako takve stvari budu nakon koncerata, tj. negdje oko ponoći, to ne smeta prisutnima da se natuku kao da danima nisu ništa jeli. Pružiš ruku prema jednoj tacni gdje si spazio komadić pršuta, a kada je vratiš shvatiš da si ostao bez sočnog zalogaja, ali da zato na podlaktici imaš zabijeno nekoliko čačkalica, vilica i noževa, što i ne osjećaš jer si sretan što ti je gladni umjetnici nisu pojeli.
POHLEPA
Prorok Jeremija je rekao slijedeće: “Od najmanjeg do najvećeg, svi gramze za plijenom.” Možda je Jeremija bio malo oštar i ja se osobno ne slažem sa tolikom isključivošću, ali činjenica je da je pohlepa prisutna vjerojatno već od prvih stvaranja viškova i prvobitne akumulacije kapitala, koja je sama po sebu u svojoj osnovi rezultat pohlepe. Ovaj oblik škrtosti često koketira s patologijom, a nerijetko rezultira enormnim bogatstvom. To su ljudi kojima nikada nije dosta, ljudi koji gaze preko leševa samo da bi što više stekli, ljudi koje javnost, što je najgore, percipira sa pozitivnim predznakom jer misle da je to normalno, ljudi čije manitovštine izazivaju simpatije prosječnog mediokriteta. Znam čovjeka koji ima tri dućana s kojima abnormalno zarađuje ali je svejedno za staru godinu na Kalelargi na 3° iznad nule osobno prodavao djeci balone i tako u nekoliko sati zaradio svotu koju u dućanu od utrška dobije za dvadesetak minuta. On dakle, jednostavno nije mogao sjediti u miru jer je znao da i na ovome može zaraditi. To je već prava pohlepa.
KAKO IH PREPOZNATI?
a) brzina
Neprijatelja najbolje možeš prepoznati kada ga uhvatiš na dijelu, tj. pri trpezi. To su ljudi koji jedu strahovito brzo, upravo manijakalno, u želji da u što kraćem roku pojedu što više, da im netko ne odnese zalogaj ispred nosa. Kada gledam takav način konzumacije, imam osjećaj da ti ljudi uopće ne žvaču, već da samo gutaju. Obratite pažnju kako se zalogaj prinosi ustima. Osim što to rade zapanjujućom brzinom, oni dodatno trzaju glavom prema dolje da što prije ubace hranu u ralje. Pritom naravno mljackaju, srču, a sve zato što se od puste pohlepe i brzine nisu u stanju kontrolirati. 
Poznavao sam iz viđenja jednog obiteljskog čovjeka koji mi je izgledao sasvim pristojan, sve dok nismo bili pozvani na jedan pir (pozdrav Natali i Robiju), na kojem smo sjedili za istim stolom. To što je taj čovjek radio, uistinu je spadalo u domenu znanstvene fantastike. Brzina kojom je praznio iznesene zdjele bila je tolika da nam je zastajao zalogaj dok smo ga zapanjeno gledali, što njemu naravno nije smetalo. Počistio bi sve ispred sebe, a onda bi se naginjao prema udaljenim djelovima stola i grabio dalje bez obzira na nas ostale. I tako jelo za jelom, cijele večeri. Kada bi ga kasnije sretao na ulici nisam mu se više htio javljati, jer je njegova pojava u meni izazivala gađenje.
b) kakvoća
Cilj je konzumirajući hranu izabrati što bolje komade. Prijatelj koji je godinama radio po selima ispričao mi je kako se iza krinke gostoljubivosti (znate ono “kod nas je sve obilato, nismo mi kao škrti boduli”) često krije hladna proračunatost. Iako nitko ništa ne govori, vrlo se dobro percipira tko je uzeo koji komad mesa sa sredine stola. Zanimljiva je brzina i preciznost kojom se iz gomile mesa može izvući baš onaj najbolji komad. Ali to nije samo na selu. I na drugim mjestima sa stola prvo nestane pršut. Pri tome postoji jedan grif kojim se u djeliću sekunde velika feta prstima smota u mali tuljac koji se u jednom komadu ubacuje u ralje i brzo sažvače da bi ustupio mjesto sljedećem.
Nakon jednog koncerta u Boćarskom domu u Zagrebu jedan “poznati” glazbenik mi je objašnjavao kako treba jesti za švedskim stolom.
– Uzmeš mali komad kruha – mudro mi je i očinski besjedio – na njega natrpaš cijelu kulu suhomesnatog, zatim pojedeš sve osim kruha i tako slažeš nekoliko puta, dok ima još ponuđene hrane”.
– Ali onda ispada da jedeš bez kruha – zapanjeno sam se, gadljivo usudio primjetiti.
– Pa naravno. Kruha možeš jesti i doma. Eto. Mislim da vam je sve jasno.
c) količina
Kada govorimo o količini, moram vam ispričati jedan degutantan primjer. Povremeno sam svirao i fotografirao po pirovima (pozdrav poreznom uredu). Čuo sam da postoje glazbenici koji su totalno neumjereni u iću i piću. S obzirom da su im zbog posljedica djelovanja alkohola na ionako upitnu kvalitetu sviranja trijezni članovi sastava zabranili lokanje, tako su pojedinci svu svoju pažnju usmjerili prema hrani. Pri tome se vraćaju lijepi običaji sa davnih rimskih orgija i mogu vam posjedočiti da je to zbilja istina. Postoje ljudi koji nakon što su stukli i one sitne kolačiće koji ih dočekaju na ulazu, i suhomesnato, i francuske salate, i rižoto, i pašticadu, i kuhano, i što li sve ne, više zbilja ne mogu pojesti ni hostiju (kao Terry Jones u “Smislu života Monty Phytona”). Problem je u tome što sada slijedi najvažnije, a to je pečena janjetina. Tada pohlepa pomuti razum, oni odlaze u zahod sa svoja dva prsta i vraćaju se prazna želuca, spremni na novu turu.
EPILOG
Što kazati nakon svega, nakon svih ovih gadarija i perverzija? Štedeći na sitnicama sigurno nećeš bitno poboljšati svoj ekonomski rejting, ali ćeš sebe i svoju djecu naučiti nekakvom redu, pazeći da to ne ode predaleko, da ne prijeđe u opsesiju. Čuvajte se ljudi koji stalno nariču kako nemaju novaca (škrci u pravilu uvijek cendraju kako nemaju), stalno pitaju kada će stići plaća, iako voze bolji automobil nego vi, služe se skupljim mobitelom, a djeca su im sređena kao na modnoj pisti. Ne dozvolite da vas zavedu. Ne plaćajte njihove račune, ne posuđujte im novce jer vam ih neće vratiti. Nemojte ih pozivati na objede, proslave, čašćenja. Izolirajte ih iz svoga društva bez imalo grižnje savjesti jer, ne zaboravite – oni su s vama samo da bi vas iskorištavali!