Mladen Ančić: Što “svi znaju” i što je “svima jasno”

Knjiga “Što ‘svi znaju’ i što je ‘svima jasno’ – Historiografija i nacionalizam”, nakladnika Hrvatskoga instituta za povijest, na 270 stranica donosi šest zasebnih, ali tematski povezanih rasprava, proslov (autor ga zove „Proslov ili o kategorijama”), popis literature, te kazala osobnih imena i zemljopisnih pojmova
Započet ću prikaz nove knjige profesora Mladena Ančića “Što ‘svi znaju’ i što je ‘svima jasno’. Historiografija i nacionalizam” na pomalo neuobičajen način. Naime, kada sam na prvoj godini dvopredmetnog studija povijesti i sociologije otprilike u isto vrijeme za ispitnu literaturu dobio na čitanje Klaićevu “Povijest Hrvata” i Meadovu “Mind, Self and Society” (ovu potonju, ipak, za potrebe seminarskog rada) nametnulo mi se pitanje u kakvoj vezi stoje teorija o društvu i posao povjesničara, odnosno mogu li se i kako nadopunjavati, ili su suprostavljeni. U posljednjoj sam knjizi profesora Ančića na jednom mjestu našao vrlo precizno i temeljito ocrtan put do odgovora na to pitanje. Usudit ću se i reći – od naših autora (ne samo povjesničara) Ančić je na tom polju otišao najdalje.
Dakle, knjiga „Što ‘svi znaju’ i što je ‘svima jasno’. Historiografija i nacionalizam”, nakladnika Hrvatskoga instituta za povijest, na 270 stranica donosi šest zasebnih, ali tematski povezanih rasprava, proslov (autor ga zove „Proslov ili o kategorijama”), popis literature, te kazala osobnih imena i zemljopisnih pojmova. Prije nego li se upustim u prikaz sadržaja knjige, valja primijetiti ironičnost naslova (neuobičajeno za naše prilike, odnosno „ozbiljne” znanstvene studije), a ironije (pa ni sarkazma) se autor ne odriče ni u tekstovima šest studija, što ih samo čini zanimljivijim.
Historiografija i nacionalizam
Već na prvoj stranici proslova autor nam govori s koje pozicije razmatra (i suočava) pojmove iz naslova – historiografiju i nacionalizam. To su, kaže autor, „posao kojim se bavim” i „pojmovi (nacija i nacionalizam, op. a.) koji definiraju dio stvarnosti u kojoj živim”. Na sljedećim stranicama Ančić nam daje sažet i precizan pregled teorija o etnicitetu, nacijama i nacionalizmu, kao i njihov razvoj. Tu, kao novost za slične pokušaje naših znanstvenika, treba reći kako Ančić ne staje na prijelomnoj 1983. godini (Anderson, Gellner i Hobsbawm kao urednik, te su godine objavili svoja djela), već polemizirajući s nekim elementima modernističke paradigme, daje prikaz i najnovijih teoretskih radova o nacijama i nacionalizmu. I takav, kratki pregled, otkriva „širinu” autorova znanja. Ančić, naime, većinu djela pojedinih teoretičara kolektivnih identiteta promatra u širem kontekstu. Važan dio tog konteksta čini djelo Bergera i Luckmana iz 60-ih godina 20. stoljeća koje je „omogućilo” pojavu modernista. Spomenutom pregledu takav autorov pristup daje dimenziju prave male studije – povijesti (pa i sociologije) jednog segmenta društvenih i humanističkih znanosti. Za djelo Bergera i Luckmana nam valja dodati kako čini važan dio Ančićevog teoretskog okvira kojim raščlanjuje povijesne procese. Najzad, blizak radovima Anthonyja D. Smitha i Cristophea Jaffrelota, Ančić nam govoreći kako „u temelju nacionalnih identiteta ipak uglavnom i, bar u europskim okvirima, leži sedimentirana građa predmodernih etničkih identiteta”, ocrtava i vlastito polazište.
Drugi dio proslova Ančić je posvetio raščlambi pozicije moderne historiografije. U svezi s dometima svog posla kod Ančića nailazimo na trezveni skepticizam, najprije u pogledu praćenja golemog i svakim danom rastućeg broja teorijskih rasprava, potom spram ograničenih dometa spoznaje, te, najzad, spram „objektivne povijesti”. Treba li uopće spominjati koliko su ova i ovakva autorova promišljanja rijedak (i vrijedan) izuzetak u hrvatskoj historiografiji? Autor posao profesionalnog povjesničara opisuje kao „tumačenje tragova” (izvora) koje se može izložiti samo u obliku „narativa” (pripovijedanja) koje, kako kaže Ančić, „nikad ne može biti rekonstrukcija ukupne stvarne prošlosti”. U reakciji na preplitanje mita i historije (naivnu distinkciju prema kojoj je prvi lažna, a drugo istinita slika prošlosti Ančić odbacuje) autor locira posao modernog akademskog profesionalnog povjesničara (dodao bih i – dobrog).
Zlatno doba
Činjenica kako ispred sebe imamo djelo povjesničara, ponajviše istraživača srednjovjekovlja, izvrsno upućenog u rezultate (ponajprije teorijske) srodnih društvenih i humanističkih disciplina sama za sebe dovoljno govori o njegovoj zanimljivosti. U prvoj raspravi „U potrazi za „zlatnim dobom”: stvarni i zamišljeni hrvatski „sveti prostori”” autor raščlanjuje važnu dimenziju stvaranja moderne nacije, odnosno proces posvećivanja, sakralizacije njezine povijesti kao „zamišljene zajednice”. Koristeći modernistički „otklon” Ančić raspravlja o stvaranju „Panteona” nacionalne povijesti u koji su ljudi, događaji i predmeti uvrštavani izdvajanjem iz njihova izvornoga povijesnog konteksta, a u svrhu legitimacije zahtjeva za političkom samostalnošću. Tako je, kaže Ančić, „svaki postupak protagonista političkih i društvenih gibanja toga doba (srednjeg vijeka op. a.) prosuđivan kao da je ta moderna politička samostalnost primordijalno i trajno obilježje svakog oblika političkog djelovanja”. Iz ove perspektive autor nam prikazuje tumačenje područja između Splita i Trogira kao „svetog prostora” koje su producirali intelektualci-nacionalni agitatori od sredine 19. stoljeća. Sudeći prema novim arheološkim, ali i prema na nov način protumačenim starim nalazima, autor razlaže kako bi jezgru ranosrednjovjekovne Kneževine i kasnijega Kraljevstva trebalo smjestiti na prostor između Nina, Knina i Skradina.
Kako i naslov sugerira „Narativi hrvatske nacionalne povijesti. Između „kolektivne memorije” i historiografske znanosti” u ovoj studiji autor razmatra (ili kako sam kaže provodi inventuru) tri elementa „središnjeg narativa nacionalne povijesti”. Prvo, onaj koji kaže kako su Hrvati po doseljenju organizirali državu, potom onaj o hrvatsko – turskim ratovima 15. stoljeća, te onaj o oblikovanju „jugoslavenske ideje”. Prilikom ove raščlambe, slično kao i u prvoj raspravi, nalazimo ocrtano Ančićevo polazište: „Slika je te povijesne zajednice (one koja se nazivala Hrvati, op. a.), definirana pripovijedanjem pojedinačnih povijesnih događaja u kojima su akteri uvijek djelovali kao Hrvati, zapravo zrcalila ideju moderne nacionalne zajednice.” Ipak, sugerira autor, potreba za reinterpretacijom tog narativa ne znači da hrvatskom društvu treba oduzeti spoznajnu osnovicu svijesti o sebi, već da bi ga trebalo uskladiti s dosezima moderne historijske znanosti.
Trećoj raspravi naslov je „Između kolektivnog pamćenja i povijesne znanosti”. U uvodu u nju kao primjer potonjeg autor navodi djelo Davora Marijana „Bitka za Vukovar”, a za ilustraciju prvog slučaja čitatelju se samom nameće golem korpus javnih rasprava (najvećim dijelom fabriciranim u masovnim medijima) na temu Vukovara. Nakon ovog uvodnog dijela, uz pomoć kojeg čitatelj izvrsno može naslutiti na što autor „cilja”, Ančić nam donosi kraći teorijski okvir u kojem raščlanjuje „kolektivno pamćenje” i mit (pritom u obzir uzima i njihovu, kako kaže, neprocjenjivu ulogu u stvaranju i održavanju društvene stabilnosti), te ih suprostavlja diskursu historiografije. Priznavajući kako u stvarnosti ovakva idealnotipska podjela, naravno, ne postoji, Ančić kreće u analizu odnosa „kolektivnog pamćenja” i historiografskog diskursa (pri čemu se „na zapadu” kroz infrastrukturu javnog diskursa prvi stalno i produktivno transformira u skladu s idejama drugog) na „ovim prostorima” gdje totalitarno naslijeđe izraženo ponajviše kroz „bipolarno duhovno polje” („za” i „protiv”) još uvijek „krasi” (u većoj ili manjoj mjeri) oba tipa govora o prošlosti. Takvim teorijskim aparatom Ančić potom analizira (za ovu problematiku) reprezentativna djela. To su, najprije, „Povijest Hrvatske” Dragutina Pavličevića i „Historija Bošnjaka” Mustafe Imamovića, a potom djela Milorada Ekmečića (ironizirajući ga, autor ga svrstava među „duhovne gromade”), te Dunje Bonacci Skenderović i Maria Jareba.
Velika promjena
U četvrtoj raspravi, najvećoj, a meni osobno i najzanimljivijoj, “„Velika promjena” – retorika i realnost” autor problematizira opseg i dubinu društvene promjene u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije s obzirom na činjenicu da je u svima stara elita, u izmijenjenim okolnostima, ostala na vlasti. U tom kontekstu Ančić razmatra činjenicu da nitko za žrtve poslijeratnog (Drugi svjetski rat, op. a.) terora (oko 180.000) nije krivično odgovarao, kao i činjenicu da u svim zemljama nakon uspostave demokracije nije provedena lustracija nad onima koji su pred zločinom zatvarali oči i onda aktivno sudjelovali u konstrukciji društvene stvarnosti. Analizirajući ulogu elita u etničkom ratu prve polovice devedesetih, autor se kritički osvrće na djelo Valerea P. Gagnona, te kao najveći doseg njegovih istraživanja ističe iz njih proizašlo pitanje o razmatranju udjela starih elita u oblikovanju i konstrukciji nove društvene stvarnosti. Naravno, Ančiću je valjalo poći od analize formiranja te elite u ratnim i poratnim godina (Drugi svjetski rat, op. a.), gdje je kao važno njeno obilježje istakao „sustav patronatsko-klijentelističkih odnosa što se razvio i tijekom vremena premrežio cijelo društvo” klasificirajući ju kao „poliarhiju”. Za ilustraciju oblikovanja elite Ančić se poslužio primjerom književnika Ive Andrića koji je od autora elaborata o „konačnom riješenju” albanskog pitanja koncem tridesetih postao prvi „državni pisac” socijalističke Jugoslavije. Potom je autor analizirao odnos elite i aparata prisile pomno raščlanjujući mit od historije prilikom prikaza sukoba Aleksandra Rankovića i Tita. Nakon što je prikazao kako se i zašto dogodilo da su u zemljama bivše Jugoslavije proces tranzicije iz totalitarizma predvodili uglavnom pripadnici stare, komunističke elite, Ančić se pita što je propušteno izostankom suđenja odgovornima za teror provođen od 1944. do 1990. godine i kakve su posljedice toga.
U raspravi „Što „svi znaju” i što je „svima jasno” glede rata u Bosni” autor raščlanjuje cijeli splet narativnih sklopova od kojih su neki postali i mit (najslikovitiji primjer je „sastanak u Karađorđevu”), a kojima se objašnjava ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Najveću pažnju Ančić je ovdje posvetio analizi zbornika s okruglog stola „Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.” koji zorno ilustrira kako skupovi „činjenica koje svi znaju i koje su svima jasne”, i unutar „znanstvenog” diskursa, nastaju s ciljem održanja postojećeg rasporeda političke moći.
Nacionalna rekonstrukcija
U posljednjoj raspravi „Nacionalna rekonstrukcija ili de(kon)strukcija u svjetlu historiografije” autor raspravlja s onim znanstvenicima koji raspad Jugoslavije promatraju kao „retrogradne” procese u odnosu spram svjetskog „trenda” izgradnje sve snažnijih integracija. Riječ je o autorima iz „zapadnih” zemalja. Ančić se tom prilikom služi (i slaže) s nekim postavkama knjige Victora Roudometofa, ponajprije onom kako se praksa „etničkog čišćenja” ustalila u balkanskim nasljednicama Osmanskog carstva. Dalje Ančić razrađuje u Roudometofa tek naznačen fenomen – onaj koji govori kako je proces legitimiranja nasilja u okviru prakse „etničkog čišćenja” pripao akademskoj nacionalnoj historiografiji. Potom se autor posvećuje analizi razlika i sličnosti hrvatskog i srpskog nacionalizma iz čega slijedi zaključak kako hrvatska inteligencija, nositelj onog prvog, „zemlju Južnih Slavena” nikada nije do kraja „zamislila”. Kako kaže Ančić, takva zajednica nije ni mogla imati blistavu budućnost. Zapravo, sporazum elita koji je doveo do njenog nastanka, pokušao je pomiriti dvije nepomirljive ideje (proizašle iz različitosti nacionalizama) – trebalo je, tvrdi autor, stvoriti „jednu državu za sve Srbe”, u kojoj bi Hrvati imali svoju „državnost”. Slijedi kraća analiza iskustava proizašlih iz života u zajedničkim državama, te nestanka posljednje u ratu 90-ih godina. Ančić potom raščlanjuje rat na području Bosne i Hercegovine, odbacujući tezu kako se radi tek o „Jugoslaviji u malome”. Na primjeru BiH autor analizira djelovanje i učinke hrvatskog, srpskog i bošnjačkog (najmlađeg) nacionalizma i u poslijeratnom razdoblju zaključujući kako ona treba „posve novu garnituru političke i intelektualne elite” koja bi pri izgradnji stabilne države trebala računati i na nacionalizam.
Knjiga profesora Ančića mogla bi (i trebala, ako ćemo prihvatiti dio optimizma koji on u njoj izražava) postati referentna točka akademskih povjesničara i profesora povijesti (upravo u nastavi povijesti narativa „za inventuru” ima napretek), ali i znanstvenika srodnih humanističkih i društvenih disciplina. Jednostavnost stila i jasnoća argumenata čine je dostupnom i širem čitateljstvu.