Kad kola krenu nizbrdo…

Kad te krene, krene te sve od jednom. Prvo mi je riknuo kafe aparat i danima ujutro bauljam po kući mamurna. Na posao dolazim nervozna i nisam normalna dok ne ispijem svoju jutarnju dozu kave. A to košta…
Nakon toga mi je riknula i televizija. Pa već danima ne gledam teve. Bogu hvala, sva sreća da na programu nema ništa pametno što zbog čega bih mogla žaliti, ali svejedno… Sad mi je počeo štekati i kompjuter pa samo čekam kad ću napraviti kolektivni sprovod kućanskim aparatima.
U svetu nedjelju sam pozvala prijateljicu na ručak, a riknuo mi je plin. Pa smo odlučile otići vani na pizzu. Koju sam dobila pregorenu. Blah. A konobar kaže da će mi složiti sendvič od šunke i sira. Ma mrš, nabijem svakog ugostitelja koji tako rješava stvar. Nije ni čudno da su restorani i picerije prazni. Em su preskupi, em su neljubazni, em su u gotovo svakom pogledu katastrofa. Svi bi zgrtali lovu na brzaka. Ova picerija me više sigurno neće vidjeti.
Mrzim ovakve šugave vikende, još pogotovo kad gotovo cijelo vrijeme pada kiša. Fak de rejn, pa makar bila i Prinčeva purpul rejn… Još kad se sjetim da sam ničim izazvana nakon godinu i pol, usred tjedna oprala sve prozore, da bar fiktivno imam bolji pogled na svijet….
Pridodam li tome kako se uopće u subotu nisam naspavala jer su studenti preko puta opet imali tulum… Blah, blah, blah. Osjećam se kao onaj štrumf što mrzi sve oko sebe.
Ozbiljno sam počela razmišljati da se odselim. Ili bar zapjevam Ustani bane. Nije baš ničim izazvana. Uz sve nedaće koje su me zadesile još mi je pet dana kasnila plaća. Sva sreća da baba povremeno djeluje ko humanitarna udruga prema unučadi i praunučadi pa mi je dala dvjesto kuna. A onda mi je taman u crni, najcrnji petak sjela plaća. Manja deset posto. A šefica je rekla da je to tek početak. Kladila bih se da je u rodu s premijerkom ili Šukerom, samo neće da prizna. Enivej, gazda je persona non grata, a ni šefica ne zaostaje baš za njim. Čak smo se mi životinjice sitnog zuba dogovarale na kavi između dvije smjene kako ubiti glasnika, a ne odgovarati pred zakonom.
Odlučila sam zaigrati nagradnu igru. Možda i dobijem zelenu kartu pa odselim u Ameriku. Znam, znam, nije ni tamo bajno stanje, ali bar da promijenim ambijent, mentalitet, prirodu i -mjesto za šoping. Već sam kontaktirala rodbinu va Merici, ali vidi čuda, čim bih rekla da bih se preselila, odjednom su svi postali senilni, dobili amneziju i zaboravili obiteljsku anamnezu. Eto kakve sam ja sreće, ni preko bare ne mogu otići…
Imam osjećaj da se nalazim u začaranom krugu iz kojeg nikako ne mogu izaći. I vrtim se, vrtim se, vrtim se… toliko da mi je već loše od toga.
Ako me stisne do kraja, nemam što drugo nego dati oglas da tražim ženika. Nisam baš previše mirne ćudi, ali… Možda bi se netko i zeznuo i primio me pod svoje…