Prihvatiti izrečenu presudu znači pomiriti se s nepravdom

Osuđeni hrvatski generali nisu provodili “zločinački pothvat”, niti su odgovorni za ubojstva civila, stoga prihvatiti izrečenu presudu ne znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom, ocjenjuje Nazor

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog  rata (HMDCDR) Ante Nazor,  reagirajući na izjave i podatke  iznesene na skupu Centra za  suočavanje s prošlošću Documenta, ističe da reakcija većine  hrvatskih građana i političara  na presudu Haaškoga suda o  tzv. udruženom zločinačkom  pothvatu i osudu hrvatskih generala ne pokazuje nespremnost Hrvatske na suočavanje s  prošlošću, nego ogorčenost  zbog nepravedne presude.
Presude na hrvatskim sudovima hrvatskim vojnicima i zapovjednicima za nečasna djela,  tekstovi u udžbenicima za povijest i drugi primjeri pokazuju  da se Hrvatska u velikoj mjeri  već suočila s tamnim stranama  svoje prošlosti, posebice kad se  u obzir uzmu razmjeri i posljedice srpske agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, te  relativno kratak vremenski odmak od završetka krvavoga rata u Hrvatskoj, kaže Nazor u  današnjem priopćenju kojim  odgovara na izjave s Documentinog skupa održanog 20. travnja u Zagrebu.
Do Oluje uništeno   200.000 kuća
Osuđeni hrvatski generali  nisu provodili “zločinački pothvat”, niti su odgovorni za  ubojstva civila, stoga prihvatiti  izrečenu presudu ne znači  suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom, ocjenjuje Nazor.
Počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez  obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju, no,  osudama nedužnih pravda nije  zadovoljena, niti su žrtve dobile barem simboličnu zadovoljštinu. Jednako tako, ističe  Nazor, javnost treba objektivno informirati o događajima,  uzimajući u obzir okolnosti u  kojima su se dogodili, a podaci  koji se pritom navode trebaju  biti točni i cjeloviti.
Tako se, navodi, prilikom isticanja broja od 150.000 izbjeglih stanovnika (uglavnom  Srba) iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje, ne može podcijeniti činjenica da je njihov odlazak posljedica srpske politike  od 1990. (otišli su na temelju  Odluke Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji, donesene 4. kolovoza 1995.  u 16,45 sati; broj: 2-3113-1/95),  kao što se ne može prešutjeti  podatak da je u srpnju 1995. u  Hrvatskoj bilo 384.664 prognanika i izbjeglica, velikim dijelom protjeranih s okupiranoga područja već 1991. Oni se  nisu mogli vratiti svojim domovima zbog isključive politike vodstva pobunjenih Srba u  Hrvatskoj, koju je uglavnom  podržavala većina od spomenutih 150.000 izbjeglih u „Oluji”, navodi Nazor u  priopćenju.
Informacija o „više od  22.000 spaljenih kuća” u tijeku  i nakon Oluje, uz to što nije  točna (broj je uveličan), nije ni  potpuna, ako se prešućuje  činjenica da je do Oluje u napadima srpskih snaga u Hrvatskoj uništeno oko 200.000  stambenih jedinica. Ni informacija o „više od 600 ubijenih  civila” nije precizna, zbog toga  što nije riječ samo o civilima  (što je manje važno), a posebice zbog toga što pripadnici  hrvatskih snaga nisu odgovorni  za sva navedena stradanja  građana srpske narodnosti i  njihove imovine u Oluji, kako  se to sugerira, navodi Nazor.  Dokumenti to izričito potvrđuju za dio stradalih, a za dio  ubojstava nije poznat počinitelj, niti su poznate okolnosti u  kojima su se ubojstva dogodila,  kaže Nazor u priopćenju i napominje kako se time, dakako,  ne umanjuje odgovornost pojedinaca na hrvatskoj strani koji su tijekom i nakon Oluje  počinili zločine.
Neprimjerene  usporedbe
Za cjelovitu informaciju potrebno je navesti i da je na  oslobođenom području zbrinuto 10.594 građana, uglavnom  srpske narodnosti, te da su već  do 18. kolovoza 1203 osobe (u  826 domaćinstava) na oslobođenom području primile  novčanu pomoć, da je svim stanovnicima koji su ostali na oslobođenom području, a kojima  je pomoć bila hitno potrebna,  osigurano pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na to jesu  li imali zdravstveno osiguranje,  da su radi zaštite starih i nemoćnih na oslobođenom području odmah uspostavljeni  centri za socijalni rad, itd., itd.,  kaže se u priopćenju.
Cjelovitosti informacije,  kaže se dalje, pridonijet će i  podatak da je tijekom mandata  zaštitnih snaga UN-a na istom  području (tzv. UNPA zone)  ubijeno više Hrvata nego što je  ubijeno civila tijekom i nakon  Oluje te da je, usprkos nazočnosti snaga UN-a, s toga  (okupiranoga, ali međunarodno priznatoga) područja RH  protjerana oko polovica od  ukupnog broja Hrvata koji su  tu ostali živjeti i nakon 1991.
Glede usporedbe da je broj  od „600 ubijenih civila velik  kao tri Ovčare”, potrebno je  podsjetiti da je iz vukovarske  bolnice odvedeno i pogubljeno  najmanje 266 osoba (200 tijela  ekshumirano je iz masovne  grobnice na Ovčari, sudbina 55  osoba još nije poznata, a tijela  ostalih ekshumirana su iz drugih grobnica), te da Ovčara nije  jedino mjesto na kojem su  srpske snage počinile masovne  zločine tijekom bitke za Vukovar i nakon nje. Navedena  usporedba, ne samo da nije  precizna, nego je, u najmanju  ruku, neprimjerena, posebice  kada se zna za broj bijelih  križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga  rata u Vukovaru, kaže u  priopćenju ravnatelj  HMDCDR-a dr. sc. Ante Nazor.