Zadar je ’98 bio depresivniji nego u ratu

Nema ni pisca, ni pjesnika iz tih 70-tih, 80-tih, pa ni iz 90-tih. Sada se nešto ipak kopa i super mi je što ovi mladi ljudi rade. Nadam se da će to nešto i proizvesti. Zadar je super grad baš zato što je diskretan. Više se brineš o vlastitom razvoju nego o kolektivu. Za Splićane je uvijek jasno da su iz Splita i kada su genijalni i kada nisu, uvijek se osjeti da su iz Splita

Ante Perković je po mnogočemu osebujna umjetnička ličnost. Bavio se glazbenim novinarstvom, pisao biografije, turističke vodiče, predvodio rock grupu, a zadnjih je godina aktivan i kao kantautor. Sa svojom grupom “Djeca”, a i samostalno, izdao je čak četiri albuma s kojima je zazuzeo zapaženo mjesto na domaćoj glazbenoj sceni. Povod za ovaj razgovor ugodni njegovo je prošlotjedno gostovanje u atriju gradske knjižnice u Zadru, a u sklopu “Kul/turnih večeri” koje su dio projekta kulturno-umjetničkih događanja, pokrenutih na inicijativu studenata Odjela knjižničarstva Sveučilišta u Zadru. Perković je nastupio sam s gitarom izvodeći materijal sa svoja dva samostalna albuma “Svi me vole dok me ne upoznaju” i “Duplo dno”, tek se ponekad prisjetivši koje pjesme iz svoga ranijeg razdoblja. Iako je na nastup došao direktno “s autobusa” Ante nam se, bez obzira što se podosta umorio, nakon svirke spremno odazvao pozivu na razgovor.
Ante, jesi li ti zadarski Zagrepčanin ili zagrebački Zadranin?
– Ja se nadam da sam Zadranin. Sada sam zapravo točno na pola puta jer jednaku količinu godina života živim i u Zadru i u Zagrebu. Možda je i najtočnije reći da sam zadarski Zagrepčanin. Ako može, ja bih bio i jedno i drugo.
Ne misliš li da spontanost i nedorađenost “demo” snimaka sa tvojih samostalnih albuma ipak negativno utječe na njihovu komercijalnu prođu?
– Pa da, ali s druge strane, komercijalni učinak kao takav se mora zapravo definirati. Sada smo došli do toga da je prodaja cd-a od par tisuća već odlična, naravno u ovoj nekoj rock muzici, a sami komercijalni učinak je nešto na što muzičari računaju uglavnom na svirkama. Što više sviraju, to više zarade. Ono što je nekada postojalo nažalost više ne postoji, tako da sam ja iz iskustva sa bendom koje sam imao u diskografiji, a koje nije bilo ni ugodno ni korisno ni za nas ni za diskografsku kuću, shvatio da je bolje da se ide u samostalni rad.
One man band
Kako je snimati za svoju vlastitu izdavačku kuću? Imaš li kao kantautor više stvaralačke slobode nego prije?
– Pa da. Nitko se ne upliće. Nitko ne daje neko konačno mišljenje o snimci. Dakle, to je samo tvoje, i to je dobra stvar. Možda nekad fali onaj tuđi input. Meni ipak više nedostaje rad u bendu kada više ljudi čuje pjesmu i kada oni u njoj mogu sudjelovati na razne načine. No meni je ovo ipak trebalo, baš da se oslobodim od tog bendovskog rada koji je trajao pet godina, i sada mi je baš gušt da sam radim. Učio sam se sviranju i snimanju i sve je to ostalo zabilježeno, jer nisam baš nešto puno krpao i ponovo radio. To jest sloboda, to je čista sloboda, ali puno toga osim te slobode nema u tome. Nema biznisa, zarade. Nema onoga čega bi trebalo biti da bi to, ajmo reći, imalo neku profesionalniju crtu.
Kada smo kod toga, koliko je koštao video za pjesmu “Žene koje ne postoje”, a koji je školski primjer kako se s malo dobre volje može puno napraviti?
– Moja je sreća što imam prijatelje koje sam stekao kroz tih nekih petnaestak godina bavljenja muzikom i kulturom općenito, što u Zagrebu, a što izvan njega, i koji su spremni uskočiti. Ja mogu ovako funkcionirati kao “one man band” i neki izdavač, samo zato što imam puno prijatelja koji mi pomažu pa mi snimaju spotove besplatno ili mi rade neke studijske usluge.
U nekim novijim pjesmama, osobito u “Banditi su pred vratima”, tvoj je izričaj blizak novijem rukopisu Arsena Dedića, čiji si standard “Djevojka iz moga kraja” i obradio. Vidiš li sebe u budućnosti više kao klasičnog šansonjera?
– To je zapravo zanimljivo. Meni je trebala ova neka ludost da si malo dam gušta, ali moja ultimativna ambicija je da smimim album sa deset pjesama kojima je dovoljan jedan instrument i glas, i možda pokoji ukras. Ima nekih situacija kada se takve stvari dogode, a biti šansonjer u klasičnom smislu ti otvara neka vrata jer je tu uvijek bilo i humora i književnosti… Recimo, neki klasični Arsenovi albumi poput “Homo volansa” (čuveni dvostruki album iz 1973.g. – op. a.) su zapravo puno avangardniji od gomile toga što mi danas slušamo kao nekakav “indie rock”.
Izgledaš mi kao spoj Elvisa Costella i Morrisseya. Je li to samo zbog naočala ili to svjesno želiš?
– Da sličim na Morrisseya sada privi put čujem i drago mi je, baš ti hvala. Naočale nosim cijeli život, samo što su sasvim slučajno ovi okviri u međuvremenu postali fora. Vizualno mi je tek u zadnje vrijeme postalo donekle važno jer sam shvatio da je ona priča da na sceni možeš biti ono što jesi kriva i da zapravo nikada, čak i ako želiš, ne možeš biti, jer tu su i neka svijetla, čak si i malo povišen, i ljudi na koncu i očekuju od tebe nešto. Tako da je bolje imati uvjetno rečeno, nekakvu masku, nekakvog scenskog sebe, ajmo reći. Ne radim ništa svjesno, uglavnom. Volio bih da sličnost ide iz djela (smijeh), ali ne mogu biti toliko pretenciozan.
Kada sam priv put čuo grupu “Djeca”, konkretno pjesmu “Acapulco”, pomislio sam – vidi koji dobar pop-rock, a kada sam kasnije doznao da si ti kao glavni autor u stvari iz Zadra, nikako te nisam mogao povezati s tzv. zadarskom glazbenom scenom.
Zadar kao Acapulco
– “Acapulco” je konkretno pjesma o Zadru, a riječ Acaplupco je tu jer je došla ta neka suluda rima. To je zapravo pjesma koja je napisana neke ’96., ’97. godine u ono neko crno doba kada sam se ja zapravo vratio u Zadar nakon fakulteta, i ovaj grad je bio puno depresivniji nego za vrijeme najgoreg rata. To je onda bilo mjesto gdje je sve odavno puklo. To je zapravo pjesma o Zadru, kao i još neke. Zadar je na mene puno utjecao, a ja sam bio premlad da bi ušao u scenu. Meni su se neki zadarski bandovi iz 80-tih sviđali i uvijek mi je bilo žao što nikada nitko nije “ispao” iz grada i čini mi se da je to uvijek falilo, ali ne samo u rock muzici nego i u filmu, književnosti… Ovaj grad jednostavno nema urbanu mitologiju. Nema ni pisca, ni pjesnika iz tih 70-tih, 80-tih, pa ni iz 90-tih. Sada se nešto ipak kopa i super mi je što ovi mladi ljudi rade. Nadam se da će to nešto i proizvesti. Zadar je super grad baš zato što je diskretan. Više se brineš o vlastitom razvoju nego o kolektivu. Za Splićane je uvijek jasno da su iz Splita i kada su genijalni i kada nisu, uvijek se osjeti da su iz Splita.
Kada si već sam spomenuo Split, ajmo nešto reći i o naslovnoj pjesmi zadnjeg albuma “Duplo dno”. Kažeš “moglo je biti gore da sam se umjesto u Zadru rodio u Splitu”. Znači i ovako je loše, a onako bi bilo i gore. Zašto?
– To je, naravno, šala. Ja sam se mogao roditi u Splitu, jer je moja obitelj došla u Zadar iz Splita, a i cijeli je moj bend bio iz Splita, žena mi je također iz Splita i ja sam vezan za Split.  Zadar ti dopušta da budeš onako, sa strane, a u Splitu je sve užasno važno. Ali primjetio sam da oni imaju neko nadmudrivanje, žele biti pametniji, žele u svakom razgovoru da je njihova zadnja. Imaju jaku urbanu crtu, i to je super. S druge strane Zadar je pun mogućnosti. On još nije definiran, i zato je možda ljepše biti dio takvog grada koji se zapravo samo u tih zadnjih pedesetak godina malo pogubio, a ima nevjerovatnu povijest i tradiciju.
Malo je poznato da si nastupio i pobjedio na akustičarskom festivalu u vojvođanskom mjestu Sivac koje ima tradiciju još iz 80-tih godina.
– Tamo me pozvao Petar Janjatović (ugledni novinar, autor poznate “Yu Rock Enciklopedije”, op. a.) koji je bio član žirija i koji se nekako upoznao sa mojim radom. Ja u stvari nisam znao gdje idem, ali mi je bilo zanimljivo ići svirati prvi put u stranu zemlju u kojoj će me ljudi moći razumjeti. To mjesto je kao vremenska kapsula, a sve se odigravalo u prekrasnoj dvorani koja je nekada bila protestantska crkva, u selu koje ima deset tisuća stanovnika, ogromnom, ravničarskom… Bio je to na neki način “hipi” festival, ali ipak jako ozbiljno organiziran, s voditeljem koji najavljuje izvođače, svi sviraju autorske pjesme, puna je dvorana… Ja sam došao i bilo mi je dosta neugodno jer sam doživio svojevrsni kulturni šok, a tek sam na sceni shvatio da sam dobio nagradu.
Slušajući tvoje novije snimke, osobno pronalazim tragove i drugih cijenjenih kantautora sa nama bliskih govornih područja, poput Šobića ili Ramba Amadeusa. Konkretno u pjesmi “Britanac”.
– Vidiš, ta pjesma…. To je ovo digitalno doba. To je bila jedina izvedba te pjesme, ali se slučajno našla na You tubeu i sada je ona neka činjenica, iako nije ni snimljena. Za ovo drugo mislim da su prilično slučajne asocijacije jer sam ja baš u ove dvije godine htio da taj instinkt izlazi vani. Ja nisam osobiti pjevač ni svirač i onda mi se čini da taj trenutak stvaranja treba zabilježiti i dotjerati koliko je god moguće i pustiti da živi svojim životom. Nikada nisam volio jako lickati u studiju i tražiti idealnu snimku, jer mislim da to ne postoji. Postoji možda više idealnih snimaka.
Slušajući ova zadnja dva albuma stekao sam dojam kao da su pjesme sa jednog duplog albuma podjeljene na dva obična, kao da potječu sa istog sessiona.
– Pa zapravo i je tako. Napravljene su u isto vrijeme. Mislim da je sada vrijeme da snimim nešto “kvalitetnije”, onako baš profesionalno. Ovo mi je poslužilo da se riješim tog straha od studija, jer sam ja dosta patio od kompleksa snimanja i to mi je uvijek bilo traumatično, ali sam se sada oslobodio. Cijeli me je proces u studiju zbunjivao i sada sam se, radeći sam doma, oslobodio straha. Mislim da bi sada trebao snimiti jednu lijepu, fino odsviranu i aranžiranu, čistu kantautorsku ploču.
Voliš pjevati falsetno.
– Sve je to nastalo u nekom razdoblju… Malo je to bilo terapijski pa je i taj falset izletio kao neki dio terapije. To je bio i pokušaj da se upoznam sa svojim glasom. Ja sam pjevao jer se kao nije našao netko tko bi bolje to radio, i onda kao pjevaš ti jer su tvoje pjesme. Tako je bilo u bendu i nikada se do sada zapravo nisam opustio kao pjevač. I onda je, također doma, u kasne sate izletio taj falset. Ja nikada za sebe neću reći da sam dobar izvođač u tom smislu, ali mislim da svoje pjesme mogu uvjerljivo interpretirati. Pomirio sam se sa svojim glasom, sa dobrim i lošim stranama.
Alergija i Postolar Tripper
Imao si nekoliko nastupa i u Zadru. Jesi li primjetio da Zadar ima vrlo slabu tradiciju i kulturu posjećivanja takvih događaja?
– Puno se toga upropastilo u devedesetima, ali ja vjerujem u ove mlade ljude. Čini mi se da imaju volju, a više ni Zagreb nije daleko. Na koncu, čak su se i u Zadru mogle vidjeti neke stvarno svjetske produkcije poput Kravitza. Nije to važno estetski, nego da se vidi da je to u Zadru moguće, tako da vjerujem da će se stvari popraviti. Ja mislim da su baš u osamdesetima, kada sam ja počeo posjećivati koncerte, stvari počele rasti, bilo je sve bolje i bolje, a onda je došao rat i sve je palo unazad. Ali stvari se događaju. Evo, imamo primjer Alergije i Postolara Trippera. Čini mi se da su to bendovi koji mogu stati i izaći na scenu sa bilo kojim hrvatskim bendom bez ikakvog srama, i da je sada samo stilski pitanje kome se što sviđa. Oni stvarno izgledaju i sviraju, znaju napraviti produkciju i nemamo se više čega stidjeti. Ali još uvijek postoji rupa, jer je baš Postolar Tripper, sa ovom svojom zadarskom gradskom zajebancijom, potpuno neshvaćen bilo gdje izvan zadarske županije, upravo zato što to nije u kodu hrvatskom.
Kako se vidiš u budućnosti? Hoćeš li se još baviti turističkim vodičima, glazbenim kritikama i ostalim stvarima koje si radio?
– Kritikom vjerojatno više ne, jer mi je to manje zanimljivo od stvaranja svoje muzike bez obzira na to bila ona uspješna ili neuspješna. To je čarolija i to mi je stvarno puno ljepše od pisanja o muzici. Pisanjem ću se sigurno i dalje baviti bilo u novinarstvu, književnosti, publicistici… teško je reći. Htio bi se što više baviti nekom kreativnom djelatnošću, a što manje brinuti o kreditima i dnevnoj problematici.
Što bi za kraj poručio čitateljima Zadarskog lista?
– Ja mogu reći što ljudi o Zadru misle izvan Zadra, u Zagrebu i drugdje. Treba iskoristiti ovaj zalet, jer Zadar postaje sve atraktivniji i sve je bolja priča u vezi Zadra, pa se nadam da će se taj zalet nastaviti. Trebalo bi koristiti ovaj grad čim više i upoznavati njegovu povijest i kulturu, i shvatiti da smo zapravo mi svi njemu dužni nešto, jer je on, na neki način, vidio puno boljih vremena. Znam da zvuči patetično, ali trebamo malo misliti i na kolektiv.