Kravar: Možda sam u učionici nekada bio pretežak ili dosadan

Priznajem da sam za cijele svoje karijere rad za pisaćim stolom nadređivao onome za katedrom, premda sam se trudio da i u učionici odigram svoju ulogu kako treba. Izlazeći, međutim, pred studente s idejama namijenjenima da prije ili poslije osvanu u člancima i u knjigama, može biti da sam kadšto bio pretežak, možda i dosadan
Odnedavno akademik, Zoran Kravar do fakulteta je boravio u Zadru, a danas je redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Doktorat je postigao 1977. godine, a područja njegova znanstvenog interesa su: književni barok i njegove pojave u hrvatskoj književnosti; teorija stiha i povijest hrvatske versifikacije; antimodernističke tendencije u književnosti, filozofiji i ideologiji itd. Objavio je niz znanstvenih i stručnih studija, članaka, rasprava i knjiga. Sve su to teme za razgovor.
Dvije profesije – znanstvenička i nastavnička
Koliko Vas je odredilo odrastanje i školovanje u Zadru, koliko pak, ili također, obitelj u kojoj je vladao intelektulani naboj, u kojoj se puno čitalo… Sjećanja na te dane formiranja Vas kao osobe svakako su dragocjena?
– U Zadar se moja obitelj doselila 1957., nakon što je moj otac Miroslav bio pozvan na tamošnji fakultet kao profesor. Meni je tada bilo devet godina, pa Zadar za mene nije bio “nulti stupanj” urbanosti. Život u njemu uvijek sam nekako konfrontirao s iskustvom godina provedenih u Zagrebu, gdje sam rođen. Shvaćao sam da se dva grada temeljito razlikuju, a neke od tih razlika imale su u mojim očima i vrijednosni karakter. Zadar, koji se za mene poklapao (i još se poklapa) s poluotokom (gdje sam stanovao, išao u školu i nalazio zabavu), bio je malen, pregledan i homogen, a Zagreb velik i, s obzirom na razliku između užega centra i rubnih četvrti (Črnomerec, Trešnjevka, Trnje), nehomogen. U Zadru me je fascinirala prisutnost duboke prošlosti u sadašnjosti (crkve, palače, gradski bedemi), a uživao sam i u komoditetu grada bez automobilskoga prometa. Zagreb sam pak, po čemu je za mene s vremenom postajao sve privlačniji, doživljavao kao kulturni centar, a s nostalgijom sam se sjećao njegove zelene okolice, za koju Zadar – u ono doba okružen površinama crvenice i makije – nije nudio kompenzaciju. Ali, dakako, bilo je tu more, a Zadar po broju punktova s kojih se otvaraju morske panorame, jutarnji ili večernji spektakli svjetla i pučine, nadilazi i druge primorske gradove.
U obiteljskom ambijentu u kojem sam odrastao knjiga je, naravno, uvijek bila važna. U doba kad se djeca socijaliziraju, kad traže spoznajne putove kojima se transcendira areal obiteljske prisnosti te se zaviruje u život širih društvenih krugova, ona je odigrala nenadomjestivu ulogu.
Povremeno se čuje da ste omiljen profesor, kako ste to postigli? U nekim ste razgovorima ustvrdili kako vam je Odsjek za komparativnu književnost, gdje radite, vrlo ugodan kao mjesto rada i boravka.
– Moje zvanje uključuje, tako reći, dvije profesije – znanstveničku i nastavničku – koje se međusobno toliko razlikuju da ne znači kako snalaženje u jednoj od njih jamči uspješnost u drugoj. Priznajem da sam za cijele svoje karijere rad za pisaćim stolom nadređivao onome za katedrom, premda sam se trudio da i u učionici odigram svoju ulogu kako treba. Izlazeći, međutim, pred studente s idejama namijenjenima da prije ili poslije osvanu u člancima i u knjigama, može biti da sam kadšto bio pretežak, možda i dosadan.
Svoj radni vijek, koji se pomalo bliži kraju, proveo sam na zagrebačkoj komparatistici, okružen kolegama i kolegicama koji su mnogo radili i neumorno objavljivali. Međuljudski odnosi bili su uglavnom na razini između kolegijalne korektnosti i prijateljske prisnosti, a privrženost odsjekovnom subsistemu bila je svima zajednička. Zanimljivo, o Odsjeku gotovo nikada nismo razmišljali kao da posjeduje neku nadindividualnu subjektivnost ili kakvu kulturnu misiju, nismo ga pokušavali pretvoriti u književnoznanstvenu “školu” ili “radionicu”. Samo smo njegovali dobre međusobne odnose i gledali da svatko predano radi sam za sebe. Ako se Odsjek izvana doživljavao kao jednodušna institucija, to nije bio rezultat planiranja, nego samoregulacije i prirodne sinergije.
Kompleks ideja i fantazama
Područja vašega znanstvena interesa su: književni barok i njegove pojave u hrvatskoj književnosti; teorija stiha i povijest hrvatske versifikacije; antimodernističke tendencije u književnosti, filozofiji i ideologiji… a tu je i proučavanje fantastike. Otkud tolika raznolikost, otkud tolika znatiželja a onda i upornost i veliki rad, razvidno je kao zadovoljstvo a ne obveza, zar ne?
– Stručne teme koje spominjete izmjenjivale su se u mom radu i dominirale pojedinim njegovim fazama, i to upravo navedenim redoslijedom. Ali, u mojoj su svijesti i u horizontima moje stručne znatiželje one oduvijek koegzistirale, a tako je i danas. Slabo je, doduše, vjerojatno da bi se u dogledno vrijeme mogao od mene očekivati kakav veći rad o književnom baroku, ali problemima teorije stiha i komparativne metrike rado bih se vratio, premda ima već desetak godina kako se i u tekstovima i u nastavi bavim kompleksom ideja i fantazama u koji sam zašao s knjigom Antimodernizam (2003), a koji sam u naslovu jednoga svoga nedavnoga kolegija nazvao “kulturom regresije”.
Različite ste knjige napisali, boravili ste i izvan granica Hrvatske a ipak – što vam znači ulazak u krug akademika koji čine sam vrh hrvatske znanosti i umjetnosti – čast, izazov…? I ujedno pitanje – što ćete odabrati za predstavljanje, jer je akademik Kusić istaknuo kako će se svi novoizabrani akademici predstaviti kroz neko predavanje?
– Veseli me ulazak u članstvo Akademije, to prije što u dogledno vrijeme istječe rok mojoj dugogodišnjoj fakultetskoj djelatnosti. Našao sam se, eto, u pravi čas pod krovom još jedne ugledne kulturne institucije, koja ima svoje programe i odbore, održava stručne skupove, izdaje časopise. Lijepo je također što pod tim krovom zatječem i neke meni drage ljude s kojima se dosada nisam susretao onoliko koliko bih volio.
Sviđa mi se zamisao da članovi Akademije održavaju javna predavanja, to prije što ustanova raspolaže prostorom vrlo prikladnim za tu svrhu, a i lijepo smještenim u gradskom centru. Koliko sam mogao, ta sam predavanja posjećivao i prije. Što se tiče moga nastupa, zasad ne znam kad ću doći na red, pa ni o temi nisam još razmišljao. Ali, vjerojatno će i ona biti u vezi s mojim zanimanjem za modernu “kulturu regresije”.
Opera – koegzistencija glazbe i riječi
Isticali ste kako ste se u Zadru u srednjoj školi bavili rock glazbom u jednom VIS-u – zanima nas kako – kroz sviranje, pjevanje? Kasnije, sami ste rekli, slušate klasiku, proučavate nepoznata, zaboravljena djela. Što glazba znači uopće, a što ona znači u vašem životu – nadogradnju riječi? Ili njenu nadopunu?
– U ranoj mladosti privlačila me je zapadnjačka popularna glazba, čak u mjeri da sam se njome aktivno bavio, kao gitarist u zadarskom bendu Kondori. Iznenadi me kad se u susretima sa Zadranima moje dobi, pa i s nešto mlađima, osvjedočim da je taj bend još uvijek neka vrsta lokalne legende. Tzv. ozbiljnoj glazbi okrenuo sam se u doba kad se poozbiljio i moj književni ukus, kad sam s adolescentske i popularne literature prešao na realistički i moderni roman, a s uglazbljene pop-popijevke na Trakla, Ungarettija, Eliota. I, tako je ostalo do danas. U posljednje doba, kad sam malo olabavio svoj način pisanja te se počeo baviti i temama prema kojima stojim kao estetički recipijent, a ne nužno kao kompetentan stručnjak, dogodi se da štogod napišem i o glazbi, najradije, međutim, o operi, jer u njoj koegzistiraju glazba i riječ. Richard Wagner, na primjer, zauzeo je vrlo pristojno mjesto na listi mojih prioriteta. On me zanima iz nekoliko razloga, a ponajviše kao konstruktor fantastičnih ili pseudopovijesnih tematskih svjetova koji se mogu tumačiti kao antimodernistički protuporeci u kojima se simbolički poništava civilizacijska bilanca liberalno-kapitalističke modernizacije. Tako, naime, shvaćam ključne prizore Wagnerovih kasnih glazbenih drama: lom Wotanova koplja, povratak prstena u Rajnu, požar Walhalle (Nibelungov prsten); Parsifalovu pobjedu nad Klingsorom (Parsifal). Opet, dakle, “kultura regresije”.
U znanstvena djela ubacujete memoaristiku, napisali ste i zbirku pjesama, može li se očekivati vaše opredjeljenje za književnost u još “čistijem” obliku?
– Potreba i mogućnost da se piše književnost u “čistijem” ili “najčistijem” obliku javlja se uglavnom mimo naše volje i planova, pa ne mogu predvidjeti hoće li toga u mom djelokrugu biti i dalje. Memoarističkih bi pak ekskursa – poput onih iz moje knjige Uljanice i duhovi (2009) – moglo biti još. Ljudi moje dobi raspolažu riznicama sjećanja koje se samo od sebe sređuje i strukturira, pa teži i da iziđe na vidjelo.
Kako danas pristupiti mladim generacijama koje posredstvom medija svijet imaju na dlanu (tj. u knjizi, na ekranu, internetu…), ali pitanje morala, pitanje dobroga ukusa, pitanje smisla u životu nitko im previše ne objašnjava tj. ne približava… – kako ih formirati u odgovorne intelektualce kad kao takvi teško da će biti prepoznati, a pogotovo ne plaćeni?
– Nemam općenit recept za taj problem. Mlađim generacijama, s kojima kao nastavnik radim već četrdeset godina, a imam ih na umu i kao ciljnu publiku svojih objavljenih radova, pokušavam prenijeti vlastito viđenje o temama i problemima svoje i njihove struke. Svjestan sam pritom da su moji interesi i metode samo jedan od mnogih oblika zapitanosti nad književnim djelima, pa studente na tu neizbježnu isključivost uvijek upozoravam, najstojeći ih uvjeriti da svi pojmovni instrumenti i heurističke hipoteze naše struke počivaju na određenim svjetonazorskim pretpostavkama, da uključuju nereflektirane vrijednosne sudove, a nerijetko i ideološke implikacije. Uvježbavanje u tom relativizmu, u navici da se kognitivni instrumenti kojima gradimo predodžbu o predmetu istodobno propituju i razgrađuju za mene je jedan od uvjeta da se postane ne samo odgovoran i samokritičan stručnjak nego i intelektualac.

 “ORGULJE” I “SKRINSEJVER”

Moj najdraži miramare bio je kut Krešimirove i Istarske obale, gdje sam nerijetko ispraćao sunce, a zatim dočekivao prve zvijezde. Ražalostilo me je kad sam vidio kakve je sve preinake i intervencije taj segment obale doživio u novije doba. “Orgulje” i onaj veliki “skrinsejver” privatne su dosjetke (umjetničke ili ne), pa je sporno je li im mjesto u javnom prostoru.

 TEŠKI ROMANI

Kad je riječ o ukusu, nastojim pridobiti mlade ljude za vrstu kulture koju obično, premda netočno, nazivljemo elitnom: za “teške” romane, za zahtjevnu poeziju ili, kad držim kolegije o libretističkoj dramaturgiji, za opere poput Wagnerova Tristana ili Bergova Wozzecka. Nemam, međutim, nepopustljivih preduvjerenja o popularnoj kulturi. Sumnjičav sam, doduše, prema danas vrlo proširenoj tezi o njezinoj “subverzivnosti”, ali neke njezine trendove i tradicije ne samo što dobro poznajem nego se njima povremeno i bavim, kadšto i u nastavi. Tako sam u posljednjih desetak godina više puta predavao o Tolkienovu Gospodaru prstenova i o njegovoj književnoj hemisferi, a istoj sam se temi posvetio u knjizi Kad je svijet bio mlad (2010).