Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

Perović: Recenzija i odaziv publike su potvrda potrebe MAS-a

25.07.2011. 22:00
Perović: Recenzija i odaziv publike su potvrda potrebe MAS-a


Istaknuo bih dva momenta. Prvi je taj da je recenzija publike i sam odaziv pozitivna potvrda potrebe takvog muzeja. A druga je ta da je Zadar utoliko bogat s arheološkom baštinom, ne samo antike, nego i prapovijesti i srednjeg vijeka da je bilo kakav oblik izlaganja te bogate baštine samo za pozdraviti i da utoliko apsolutno ima opravdanje jedan takav muzej, osobito na ovako suvremen način, poštujući sve uzuse struke
Šime Perović, kustos i restaurator u Muzeju antičkog stakla u Zadru, u posljednje je vrijeme jako zaposlen održavajući brojna predavanja po hrvatskim muzejima, na znanstvenim skupovima, čak i izvan Hrvatske te u sve češćem radu sa studentima. Cilj je sasvim jasan – predstaviti rad sa staklom i promovirati MAS kao recentnu nacionalnu ustanovu za proučavanje stakla. Ovaj mladi perspektivni zadarski restaurator do sada je obradio četrstotinjak staklenih predmeta, od kojih mnoge imamo priliku vidjeti u sklopu stalnog postava MAS-a, a još stotine predmeta čeka na njegovo vrijeme i ruke.
Promovirati rad MAS-a
U zadnje vrijeme prilično ste zaposleni predstavljajući MAS i svoju djelatnost po muzejima širom Hrvatske, ali i na inozemnim znanstvenim skupovima poput onog u Kalabriji?
– U posljednje vrijeme održano je nekoliko tih predavanja kojima se želi promovirati ukupan rad MAS-a, koji ima za cilj postati referentna nacionalna ustanova za izučavanje povijesti staklarstva. Na tom tragu, evo recimo sa sudjelovanjem na međunarodnom kongresu za istraživanje povijesti staklarstva, A. I. H. V. – Association Internationale pour l’Histoire du Verre, organiziranom na Sveučilištu Kalabrije, imao sam izlaganje na kojem sam prezentirao recentne nalaze s lokaliteta Podvršje u ljubačkom kraju, gdje je pronađen jedan ranokršćanski kompleks tzv. dvojnih bazilika. Prilikom tih istraživanja, koja su se odvijala pod vodstvom rektora Sveučilišta u Zadru dr. Ante Uglešića, prezentirao sam staklene nalaze s tog lokaliteta, nekoliko tipova specifičnih uljanica koje su zapravo pobudile pažnju i u Italiji, a omogućile su da se prezentira i upotpuni stručnu analizu širem znanstvenom krugu. To je jedan dio znanstveno-stručne obrade staklenih predmeta, ali njima svakako prethodi jedan drugi, dugotrajan i vrlo pedantan restauratorski rad kojim se pripremaju da bi bila moguća takva obrada.
U smislu prezentiranja i ilustriranja tog rada koji se događa u suvremenoj radionici MAS-a također se i zadarskoj publici, ali i publici diljem Hrvatske, preko niza predavanja pokušava prezentirati taj rad. Posljednje u nizu tih predavanja, koja uključuju i predavanja na Umjetničkoj akademiji u Splitu, bilo je predavanje u Arheološkom muzeju Narona u Vidu, u blizini Metkovića, gdje je također postavljena i ilustrativna izložba s videoprojekcijom putem koje se pokušalo približiti ljudima taj jedan dugotrajan i zahtjevan posao.
Rekli ste kako je cilj prvenstveno MAS promovirati kao referentnu nacionalnu ustanovu za izučavanje stakla. Koliko se MAS kao takav uspio profilirati u nešto više od dvije godine koliko djeluje?
– Mislim da je još rano za davanje bilo kakve ocjene, no sigurno je da smo na dobrom putu upravo s ovakvim nastupima i organizacijom. Još je ipak prerano da bismo mogli davati procjene, ali, generalno je Muzej prepoznat kao jako kvalitetna ustanova u kojoj gravitiraju brojni stručni posjeti, i to ne samo iz Hrvatske nego i drugih muzeja, čak na nekim rutama u vidu stručnih ekskurzija, u smislu da je relevantna postaja za promatranje. Možemo reći da je profiliranje tog pravca restauratorskog posla, jedne stručne biblioteke koja je već pozamašno opremljena, profiliranje stručno-znanstvene domene u smislu nastupa i prezentiranja referata i drugih oblika znanstvenih i stručnih obrada na uspješnom putu.
Tradicija restauratorske službe
Otvaranjem MAS-a arheološkom staklu dana je jedna nova, mnogo šira, dimenzija. Je li prije MAS-a staklo bilo toliko paženo i arheološki atraktivno na ovom našem području?
– Budući da u Zadru generalno postoji jedna solidna tradicija restauatorske službe od kraja 60-ih godina, svakako da je prilična pažnja posvećivana i da nije bilo zanemarivano. Međutim, i onodobni tehnološki trenutak i neki drugi momenti doprinijeli su da ni struka, ni ti rezultati nisu bili toliko uznapredovali. Možda bi trebalo spomenuti da je tu svakako Božidar Vilhar istaknuta figura koji je, ne samo što se tiče stakla, možda tu i najmanje, ali generalno posvećivao dužnu brigu oko, općenito, arheološkog materijala. Možemo reći da je tek s projektom projektiranja Muzeja, a to obuhvaća ne samo razdoblje od kad je Muzej otvoren za javnost, nego i nekoliko godina ranije, taj oblik arheološkog posla dobio svoj puni zamah i ostvaruje se u dobroj mjeri prateći sve one suvremene trendove na polju tog zatvorenog posla i na polju tehnologije i materijala koje je usko povezano s restauracijom.
Skeptici će reći kako Zadru nije bio potreban Muzej antičkog stakla i kako Zadar nema tradiciju staklarstva. Što je vrijeme zapravo pokazalo?
– Istaknuo bih dva momenta. Prvi je taj da je recenzija publike i sam odaziv pozitivna potvrda potrebe takvog muzeja. A druga je ta da je Zadar utoliko bogat s arheološkom baštinom, ne samo antike, nego i prapovijesti i srednjeg vijeka da je bilo kakav oblik izlaganja te bogate baštine samo za pozdraviti i da utoliko apsolutno ima opravdanje jedan takav muzej, osobito na ovako suvremen način, poštujući sve uzuse struke. Mislim da su ti prigovori upravo s podrškom publike i dobrim odazivom na sve priredbe kojima pokušavamo animirati publiku pali u vodu.
Stalni postav MAS-a zavidna je zbirka antičkog stakla. O koliko zapravo restauriranih primjeraka govorimo i koliko predmeta još čeka da dođe na red?
– Volim reći kako pripadam jednoj sretnoj generaciji arheologa koja se pružila prilika raditi na zadarskoj nekropoli. Osobito intenzivno se to odvijalo otprilike u razdoblju od 2005. pa do 2008. godine. Prateći cijeli taj put predmeta, od samog izlaženja iz utrobe zemlje, preko dolaska na stol jednog arheologa, pa do njegove prezentacije u MAS-u to je neka olakotna okolnost koju sam imao u tom radu. On u volumenu obuhvaća kolekciju koja se čuva u MAS-u, a broji više od pet tisuća staklenih predmeta, dok je u samom postavu izloženo nešto više od dvije tisuće. Sasvim sigurno procijenite da neki od tih predmeta nisu cjeloviti, nego da je možda jedna trećina zahtijevala ne samo konzervatorske, već i zahtjevne restauratorske radove, što bi značilo da su bili u krhotinama koje je trebalo vratiti u nekakav “prvobitni” oblik i dati im izvorni sjaj. Taj posao sigurno nije dovršen i u ovom kratkom periodu od ukupno možda pet godina rekao bih da je brojka od 400-tinjak obrađenih predmeta pozamašan broj.
Jedini restaurator
Ono što je bitno odvojiti jesu konzervatorski od zahtjevnijih i puno dugotrajnijih restauratorskih radova. Konzervatorske radove možemo svesti pod stabiliziranje nakon iskopavanja ili nakon nekakvih ranijih restauracijskih poslova i čišćenje, a rekompozicija sačuvanih ulomaka i njihova integracija, bilo statička ili estetska, bili bi restauratorski radovi. Na žalost ja sam jedini u MAS-u, uz ovakvu povremenu pomoć studenata, koji radi te restauracije.
U kakvom stanju stakleni predmeti dolaze do vas? U kakvom je stanju staklo koje je, nekad i više tisuća godina, čamilo zakopano pod zemljom?
– Valjalo bi istaknuti razliku kvalitete staklenih predmeta iz razdoblja antike u odnosu na razdoblje srednjeg vijeka. Kako u našem muzeju imamo predmete većinom antičkog porijekla možemo reći da su generalno poprilično stabilne strukture, međutim, postoje, ovisno opet o mikroklimatskim uvjetima gdje su se nalazili, nekoliko gradacijskih procesa kojima oni mogu biti podložni. Ti neprikladni uvjeti, a arheološki boravak pod zemljom sasvim sigurno nije prikladan za očuvanje bilo kakve tvari pa tako i stakla, mogu uzrokovati, nazovimo ih, dvije bolesti stakla. Jedna od njih se naziva irizacija, to je jedan poseban oblik degradiranja staklene površine na način da se na samoj površini staklenih materijala javlja svojevrsno ljuskanje koje doprinosi da površina stakla ohrapavi i postane ugrožena. Druga je bolest jedna posebna promjena kod koje opet dolazi do promjene u strukturi stakla, znači kristalna rešetka stakla se počinje deformirati što rezultira puknućima na staklenom predmetu i to opet doprinosi razbijanju samog predmeta, odnosno njegovom uništenju. To su dvije glavne promjene koje upravo s ovim procesima konzervacije, znači stabiliziranjem uvjeta možemo usporiti, međutim, ne i zaustaviti u potpunosti.
Koliki je zapravo životni vijek stakla nakon restauracije?
– Bitno je imati uvijek u svijesti da restauracija i restauracijski postupak rijetko možemo smatrati vječnim i u potpunosti završenim. Naime, potrebno je stalno vršiti nadzor, provjeravati događaje, jer sasvim sigurno da spoj izvorne staklene građe i sintetičkih elemenata koje koristimo u restauraciji može kroz tijek vremena pokazati nekakve promjene koje moramo dobro uočiti i prepoznati, te ih, ako na neki način ugrožavaju predmet, utoliko spriječiti. S prikladnim čuvanjem predmet je dugotrajno osiguran, ali, naglašavam, samim tim restauracijskim zahvatom postupak ne smijemo smatrati dovršenim. No, tako je sa svim materijalima, ne samo sa staklom.
Estetski dio
Pri restauraciji predmeta od stakla, i sami ste rekli, ponekad je to samo dio predmeta, a ponekad i čitav predmet. Kako odlučujete kad izložiti i zadržati predmet samo u onoj mjeri u kojoj je pronađen, a kad ga oblikovati sa zamjenskim materijalima kako bi dobio potpun oblik?
– Moj princip, osobito vršeći te brojne intervencije, je sve veća sklonost za statičkim integriranjem sačuvanih dijelova. Znači, da to bude pretežni dio, te sam sklon da sve ove nadomjestke koje bismo željeli iz estetskih razloga, radimo u vidu replika, bilo sintetičkih ili staklenih. Budući da se u tom dijelu posla, opet spajajući arheologiju i restauraciju, bavim tzv. eksperimentalnom arheologijom pa pokušavam pišući o tim antičkim tehnikama eksperimentalno ih i potvrditi u našoj radionici jer recimo s nekim pokusima na temelju antičkih autora reproduciram te tehnike i u tom smislu ostvarujem i taj estetski dio.
Tendencija je da se predmet sačuva u izvornom obliku, međutim, osobito za potrebe izlaganja u stalnom postavu javlja se potreba da ta integracija ne bude samo statička nego i estetska i tu se pretežno ispoljava ova varijanta da se onda ide više na integriranje i sa sintetičkim dijelovima. Možemo reći da je taj motiv izlaganja onaj koji indicira estetsku integraciju, dok je znanstvena obrada koja zahtijeva samo čitljivost forme ta koja indicira da se to statički integrira samo iz sačuvanih dijelova.
Koliko studenti imaju interesa za restauraciju stakla?
– Prezentacija ovog rada osmišljena je među ostalim i da bi se animirala jedna možda ciljana publika vezana za arheologiju tako da sam i na Sveučilištu održao nekoliko predavanja. Naime, kolegica Radić-Rossi učestalo pokušava obuhvatiti taj kustosko-restauracijski vid kroz moja predavanja i na taj način mogu se animirati i studenti.


 PRAKSA U RADIONICI MAS-a


 U Hrvatskoj, na žalost, još ne postoji jedno mjesto na kojem bi resturatori mogli u potpunosti dobiti cjelokupno obrazovanje. Na koji način ste se vi, kao restaurator stakla, educirali i kakvo je stanje na tom polju? Naime čini se kako je potreba za ovom strukom sve veća?
– Svakako da jedan individualan rad i jedna individualna ambicija u tome pomažu, a tako je bilo i sa mnom. Ovaj stručni dio možda sam najviše nadogradio s brojnim seminarima i skupovima, ponajprije realiziranih pod mrežom ICOM organizacije, to je jedan međunarodni savjet za muzeje koji osobito s organizacijom znanstvenih skupova omogućuje okupljanje znanstvenika, razmjenu iskustava i drugih znanja. Najveći dio mog edukacijskog formiranja na tom polju išao je također kroz te skupove, primjerice sudjelovanjem na Kongresu u Novoj Gorici, isto tako s publiciranjem jednog rada u jednom muzeju u New Yorku i slično.
Neki koraci u hrvatskim obrazovnim institucijama, ponajprije su to Umjetnička akademija u Splitu, kao i Sveučilište u Dubrovniku, pokazuju određene ambicije prepoznavanja nedovoljne razrađenosti te edukativne mreže pa se u posljednje vrijeme pokušavaju oformiti novi studijski programi, a istovremeno da se taj uži dio operantne arheološke baštine odvija i razvija u sklopu nekih već postojećih programa. Možemo kao primjer spomenuti proteklih nekoliko dana gdje je u radionici MAS-a studentica s Odsjeka za restauraciju keramike u Dubrovniku zapravo tijekom jedne specijalizirane prakse odrađivala temu svog diplomskog rada koji će obuhvaćati upravo staklene antičke predmete.




 SPLET OKOLNOSTI I INDIVIDUALNE SKLONOSTI


Kako ste se odlučili baviti staklom i postati restaurator stakla?
– Upravo iz onoga što sam ranije spomenuo, zaista jedna lijepa okolnost rada na bogatim zadarskim arheološkim lokalitetima, osobito na prostoru zadarske nekropole, na pozicijama Trgovinski centar Relja i Zrinsko-Frankopanska ulica. Imao sam priliku doći u kontakt s općim arheološkim materijalom, ali i s tim brojnim staklenim predmetima. I nekakva sretna okolnost da se uspjelo u to doba pronaći sredstva i dobra volja za formiranje ustanove, današnjeg MAS-a, koja je omogućila jednom pozamašnom broju mladih arheologa da pronađu svoje mjesto pod suncem. Možemo reći splet sretnih okolnosti i neke specifične individualne sklonosti.